Kritičari prozivaju Milanovića zbog primanja generala Blaškića na Pantovčaku. Koji paradoks!

Predsjednik Republike je zajedno s grupom umirovljenih generala HVO-a nedavno na Pantovčaku ugostio generala Tihomira Blaškića, svojedobno u Haagu osuđenog za ratni zločin. Tim činom je proizveo dosta bučnih kritika: mnogi drže da čovjek formalno osuđen za zločin u ratu nema što tražiti u Uredu predsjednika i da se demokratski predsjednik koji štuje pravnu državu u tom smislu mora držati visokih političkih standarda „kao pijan plota“.

Na novinarski upit zašto je primio Blaškića Milanović je rekao kako postoje „razne kategorije ratnih zločina“.

„Da je gospodin Blaškić odgovoran za nešto za što je, recimo, odgovoran Ratko Mladić, ja ga nikad ne bih primio. Ali s obzirom na to da takvih kod nas nema, primio sam ga, a primit ću i generala Milivoja Petkovića kad izađe iz zatvora - rekao je Milanović. Predsjednik je stava kako je i Blaškiću i Petkoviću u Haagu izrečena politička presuda.

Prijemom na Pantovčaku bio je zadovoljan i umirovljeni general Blaškić, te je nakon njega izjavio kako je hrvatskom predsjedniku zahvalan na pozivu i na obrani pred novinarima.

„Milanović je, za razliku od novinara, svjestan da sam 2009. godine rehabilitiran te da su optužbe za moju odgovornost za zločin u Ahmićima u Haagu još ranije posve odbačene. Nijedan od 150 svjedoka nije svjedočio protiv mene, a čak ni za zapovjednu odgovornost za koju sam proglašen krivim nisam imao ovlasti. Sve su to činjenice koje bi novinari lako mogli provjeriti jer im je sve dostupno na internetu – izjavio je Blaškić. Umirovljeni general je kazao da i dan danas osjeća teret presude, ali i da hoda uzdignute glave, jer mu je najveća satisfakcija kad jednom godišnje prođe kroz Vitez i Ahmiće odobravanje i pozdravljanje tamošnjih ljudi.

„Činjenica da me oni ne doživljavaju kao krivca za taj uistinu strašan zločin nemjerljiva je s bilo čime. Oni se dobro sjećaju da sam tada bio prvi koji je u kameru BBC-a osudio taj strašan događaj“, naglasio je Blaškić.

Samo nešto bolji poznavatelji povijesnih zbivanja danas se još sjećaju da je Blaškićeva prvostupanjska presuda na čak 40 godina zatvora u Haagu bila komplot režima i tajnih službi iz devedesetih, koji su Blaškiću „pakirali“ krivnju za Ahmiće da bi se od Haaga spasio tada omiljeni stranački „vitez“ HDZ-a Dario Kordić.

O cijeloj toj političko-špijunskoj operaciji novinarka Jasna Babić svojedobno je napisala više nego intrigantnu knjigu „Urota Blaškić“. Blaškić je od doživotnoga žrtvovanja spašen tek u haaškom žalbenom postupku iznimnim naporima svojega branitelja Anta Nobila. On je uspio dokazati dvostruku liniju zapovijedanja nad krvavim zbivanjima u Ahmićima i lišiti Blaškića i zapovjedne i osobne krivnje za taj najveći hrvatski zločin u ratu u BiH.

U Ahmićima je svirepo i bez milosti smaknuto čak 116 civila, od bebe u kolijevci do nepokretnog starca. Blaškić je naposljetku osuđen tek za zlouporabu bošnjačkih civila u ratne svrhe i kopanje rovova na prvim linijama (paradoks je da mu je na istom takvom kopanju rovova temeljem radne obveze poginuo rođeni otac). Opće je mišljenje da mu je izrečena tek formalna krivnja da mu Haag ne bi morao isplatiti odštetu za 9 godina provedenih u tamošnjem pritvoru.

Za planiranje i poticanje zločina koji su se 16. travnja 1993. dogodili u Ahmićima i susjednim selima, te za etničko čišćenje tog područja i kampanju progona naposljetku je na 25 godina zatvora u Haagu osuđen Dario Kordić, svojedobni potpredsjednik HDZ-a BiH. Njega, za razliku od Blaškića, predsjednik Zoran Milanović nedavno nije primio na Pantovčaku, no to je medijski i ljudsko-pravaški prošlo dosta nezapaženo.

Antu Nobila danas baš i ne čudi što hrvatska javnost sve slabije pamti detalje oko suđenja Blaškiću: premda su u vrijeme dok je čamio u Haagu svi s njime suosjećali, vrijeme je učinilo svoje, pa mlade generacije na internetu vide samo bilješku o haaškoj presudi. Moraju, međutim, malo više čitati – napominje Nobilo – kao i znati da je u žalbenome postupku Blaškić oslobođen za većinu djela, a osuđen tek za ono što je formalno opravdavalo devet godina koje je proveo u pritvoru. Moraju znati i da se Tihomir Blaškić danas smatra juridički neosuđenom osobom, jer je ministarstvo pravosuđa RH 2009. godine donijelo akt kojim je rehabilitiran od optužbi.

Prisjećajući se vremena pravne bitke za Blaškića, Nobilo podsjeća da su spasonosne dokumente SIS-a koji su ga u Haagu oslobodili krivnje za Ahmiće našli u predsjedničkom arhivu, zahvaljujući tadašnjoj volji Stipe Mesića, i u arhivu tadašnje krovne tajne službe HIS-a na Kunišćaku.

Politika i tajne službe devedesetih vrlo su vješto podmetnule Blaškića, bivšeg oficira JNA, Haagu kao žrtveno janje za Ahmiće, pošto je Dario Kordić bio potpredsjednik HDZ-a BiH, a Mate Boban predsjednik stranke. Štiteći njih dvojicu, zapravo se štitilo samog Franju Tuđmana od haaškog progona, jer je ta stranačko-zapovjedna linija vodila izravno prema njemu – podsjeća Nobilo.

Usprkos svim tim odavno rasvijetljenim okonostima, danas, međutim, na djelu imamo priličan povijesni paradoks: moderni ljuti borci za pravnu državu, perjanici nevladinih udruga i agresivni lijevo-liberalni „topnici“ prozivaju predsjednika Zorana Milanovića što je na Pantovčaku ugostio svojedobnu bjelodanu žrtvu hadezeovsko-tuđmanovskog špijunskog komplota iz devedesetih.

Možda ih Dario Kordić tamo ne bi toliko iritirao, jer su se na njega već naviknuli u mandatu Milanovićeve prethodnice?