Možda Hrvati kunu baš i ne znaju originalno nacrtati, ali je zato znaju više nego kvalitetno ukrasti – metaforički je rezime najnovijega HNB-ova skandala s domaćom valutom koja ni prilikom odlaska u ropotarnicu povijesti ne prestaje proizvoditi sablazan, dramu i sramotu.
Nedužna krznena životinjica u toj priči od samoga početka nije ništa kriva: štoviše, sve je svojedobno i počelo njezinim nesmiljenim izlovom.
Kunino krzno predstavlja jedno od prvih univerzalnih platnih sredstava u našoj fiskalnoj povijesti. Umjesto na bankomat s karticom, prahrvat je odlazio u šumu s puškom kremenjačom na ramenu i vraćao se doma s naramkom krvavih i oderanih životinjskih koža. Njima je u srednjovjekovnoj Slavoniji, Primorju i Dalmaciji stranim zavojevačima, feudalnim krvopijama i crkvi uredno plaćao i porez koji se zvao kunovina. Neki od prvih kovanih novčića na kontinentu, poput slavonskog banovca, imali su zbog svega toga 'traperski' motiv kune utisnut u srebru. U isto vrijeme, dubrovački perper na svome licu i naličju ističe grb Republike i Svetoga Vlaha.
Nikad u našoj povijesti nijedna službena valuta nije nosila naziv kune, osim u Tuđmanovoj Hrvatskoj i krvavoj državi poglavnika Ante Pavelića. U Austrougarskoj je platežno sredstvo bila kruna, da bi je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. zamijenio dinar. Nakon što je 1939. uspostavljena Banovina Hrvatska, u pregovorima s bankom Kraljevine Jugoslavije spominjano je u par navrata izdavanje vlastitoga novca koji bi bio u opticaju paralelno s dinarom.
Mnogi su naknadno tvrdili da je Vladko Maček još tada htio uvesti kunu, no tome se nije došlo ni blizu. Kuna je prvi put uvedena kao službena valuta NDH 1941. godine, a puštena je u paralelni promet zajedno s talijanskom lirom i njemačkim Reichskreditkassenschein novčanicama. Pavelićeva kuna se dijelila na stotinu banica, no kovanice nikad nisu puštene u optjecaj zbog galopirajuće inflacije i njihove praktične bezvrijednosti.
Kao službena novčana jedinica Republike Hrvatske kuna je u platni promet, umjesto dotadašnjeg hrvatskog dinara, uvedena 30. svibnja 1994. godine, no tome je prethodilo prilično iznenađenje šire i političke javnosti. Već je godinama, naime, bila donesena odluka o hrvatskoj kruni kao nacionalnoj moneti, a Vladina uredba o Narodnoj banci Hrvatske u kojoj je pisalo „Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske“ bila je objavljena i u Narodnim novinama. Sve se odjednom promijenilo ljeta 1993., kad su novčanice hrvatske krune već bile dizajnirane, a prvi probni otisci odštampani u münchenskoj tiskari Giesecke & Devrient. Dizajneri Šutej i Žiljak tri su mjeseca o državnome trošku boravili u Münchenu kad je iz Zagreba stigla hitna depeša da se novac ipak neće zvati kruna, nego kuna. Nikad im službeno nije rečeno tko je promijenio odluku o nazivu novca, no svima je bilo jasno da je to mogao izvesti jedino Franjo Tuđman, samoproglašeni gospodar povijesti. Hercegovački lobi na čelu s Gojkom Šuškom kod njega je prethodno zdušno lobirao i navijao za 'rehabilitaciju' ustaške valute.
Tuđman je kasnije davao nemušta službena obrazloženja kako austrougarska kruna i banica nisu dobro rješenje jer datiraju iz austougarskog razdoblja kad je Hrvatska bila u podređenom položaju (valjda za razliku od vremena NDH kad smo bili ravnopravna imperijalna sila s Njemačkom i Italijom). U Saboru je prijedlog da se kao službeni novac uvede kuna izazvao žestoke političke rasprave. Županijski dom na čelu s Josipom Manolićem, koji je sa Stipom Mesićem i zbog ovog pitanja planirao napustiti HDZ, u srpnju 1993. odgodio je donošenje odluke o valuti. Zastupnici HSLS-a zauzimali su se za krunu tvrdeći da će kuna proizvesti loš međunarodni imidž Hrvatske, te oživjeti optužbe za fašistoidnost i antisemitizam. Protiv kune bio je i najveći hadezeovac među SDP-ovcima Zdravko Tomac, pa čak i HDZ-ov književni bard Ivan Aralica. Brojni su parlamentarci oko kune tražili referendum, da narod odluči umjesto šačice nostalgičara. Presudila je na kraju ipak pokorna HDZ-ova većina koja je poslušno izglasala osobnu svoga Vrhovnika. Kuna je proglašena službenom monetom RH koncem srpnja 1993., a 30. svibnja 1994. službeno je puštena u promet umjesto hrvatskog dinara.
Zanimljivo je kako je ustaški vođa Ante Pavelić u svojoj memoarskoj knjizi "Doživljaji" napisao da je ideja o kuni kao nacionalnoj valuti Hrvata isključivo njegova, te da ju je on isplanirao uvesti još 1934., za boravka u talijanskoj emigraciji. Tad je u kovnici u Firenci iskovano i prvih desetak srebrnjaka od 5 kuna, no novčić nije nikad služio plaćanju nego su ga na poklon dobivali rasovi NDH i članovi najužega vodstva Ustaškoga pokreta.
Ni stotinu godina kasnije, Hrvati se sasvim prigodno opraštaju s kunom kao ustaškom i pokajničko-partizanskom valutom.
Navodno najtalentiraniji dizajneri nacije ne znaju čak ni nacrtati životinjicu koja im je othranila pretke i idejno oblikovala pradjedove, nego joj crteže kokošarski kradu s interneta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....