Molim Vladu Republike Hrvatske, molim Ministarstvo vanjskih poslova, molim hrvatsko Veleposlanstvo u Kairu, koje je nadležno za Libanon, da nam pomognu. Nalazimo se u jako teškoj situaciji, jedva preživljavamo, trebaju nam lijekovi, nemamo novca i s plaćama koje dobivamo možemo preživjeti tri do četiri dana. U Libanonu ima dvjestotinjak Hrvata (s onima u drugom koljenu) i nikome od nas nije lako. Iscrpljeni smo, na rubu smo snaga i pomoć nam je prijeko potrebna.
Nitko nas gotovo godinu dana, iz hrvatskog Veleposlanstva u Kairu, nije kontaktirao ni ponudio pomoć. To su napravili samo jednom, i to nakon teksta u Slobodnoj Dalmaciji, kada je prošle godine bila velika eksplozija u Bejrutu. Nakon toga više nikada, a pomoć nam je prijeko potrebna - kazuje nam Lara Hoajiban (52), hrvatsko-libanonska državljanka, rođena u Bejrutu, od majke Jagode (72), rođene Zagrepčanke, oca Josipa, a ima i brata Visama.
Oni preživljavaju i snalaze se kako znaju i umiju, jer je Libanon, odnosno Bejrut, nakon snažne eksplozije u gradskoj luci, u kolovozu 2020. godine, i ostavke vlade, zapao u dosad neviđenu i zasad bezizlaznu ekonomsku situaciju.
- Ne možemo doći do svojih deviza u bankama. Odnosno do deviza mogu doći oni koji imaju vezu, koji poznaju nekoga na visokim funkcijama. Mi, obični građani moramo se snalaziti kako znamo i umijemo. Svi smo mi radili i štedjeli u američkim dolarima i sada ne možemo do njih, do svog novca. U listopadu 2019. godine za jedan američki dolar dobivalo se 1500 libanonskih funta, a sada se za jedan američki dolar dobije 20 tisuća libanonskih funta. Tolika je devalvacija. Mjesečno od banke možemo dobiti manje od tisuću američkih dolara, i to po vrlo nepovoljnu tečaju. Stoga molim Vladu RH da nam putem diplomatskih kanala pokuša pomoći da dođemo do svog novca u bankama - kaže nam Lara.
No, situacija s lijekovima ipak je možda najdramatičnija.
- Koliko je situacija loša najbolje govori informacija da je prije dva dana u bolnici preminula devetomjesečna beba jer bolnica nije imala lijekova. To se nikada prije nije događalo. Moja majka Jagoda teški je srčani bolesnik i svakih šest mjeseci mora obavljati pretrage radi srca. Nedavno je morala vaditi krv. Tri tjedana nismo uspjeli izvaditi krv, jer laboratorij nije imao sve potrebne resurse da tu krv obradi. Tek smo preko veze uspjeli nakon tri tjedna izvaditi krv. To se nikada nije događalo prije. Libanon je imao izvanredan zdravstveni sustav i nikada se nije puno čekalo.
Koliko je loša situacija s lijekovima najbolje govori informacija da u Bejrut dolazi čovjek iz Turske, Turčin, koji prodaje lijekove. No, i te lijekove mogu kupiti samo oni koji imaju devize, odnosno američke dolare, jer ih on prodaje za dolare. Ja sam, na svu sreću, prije tri mjeseca kupila lijekove za svoju majku, tako da ih još imam, ali se bojim pomisliti što će biti kada mi majci ponestane lijekova - govori nam Lara.
Nemaju u Libanonu ni struje ni benzina.
- Struje imamo samo dva sata dnevno, to je ono što nam omogućava država. Onda struju dobivamo preko generatora, ali i oni rade ograničeno. Najgore je po noći. Tada od dva do šest sati ujutro uopće nemamo struju. Na taj način nam se kvari hrana u hladnjacima, otežano nam je i kuhanje, a kako nam ne rade klimatizacijski uređaji, strahovito nam je vruće. Temperature se penju od 30 do 34 stupnja. Da bismo ulili benzin u automobil, trebamo u kolonama čekati tri do četiri sata. Ja sam nedavno čekala tri sata. Brodovi s naftom stoje ispred bejrutske luke, ali ne žele iskrcati gorivo, jer država nema deviza da bi ga platila - nabraja sve teškoće Lara.
Cijene u Bejrutu "skaču u nebo" iz dana u dan.
- Svaki dan je sve skuplje, cijene se mijenjaju na dnevnoj bazi. Istini za volju, samoposluge su dobro opskrbljene, ali što to vrijedi kada ljudi nemaju novca. A poduzetnici, oni su posebna priča. Oni kavu, mlijeko za djecu, brašno, šećer..., koji su subvencionirani od države, prodaju Siriji, Iraku... odnosno tamo gdje im je bolja zarada - kaže nam Lara.
Ipak, u cijeloj ovoj tužnoj priči o Libanonu i o sudbini Hrvata koji tamo žive ima i nešto dobro. Za razliku od Zagreba, koji je potres pogodio u ožujku prošle godine i u kojemu još ništa nije obnovljeno, u Bejrutu, koji je razrušen u strahovitoj eksploziji nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu 2020., obnovljeno je puno toga, gotovo sve.
- Obnovljeno je 90 posto Bejruta, koji je bio jako porušen u strahovitoj eksploziji prošle godine. Ulice, koje nakon eksplozije nisu postojale, u kojima nije bilo kamena na kamenu, sada su ponovno kao nove, obnovljene, usudila bih se reći još i ljepše nego prije eksplozije. U obnavljanju su umnogome pomogle nevladine organizacije i sami ljudi koji su donirali sredstva kako bi se strahovito razrušen grad obnovio - navodi nam Lara.
O sudbini Libanona odlučuje se i u diplomatskim krugovima.
- Francuska i američka veleposlanica u Libanonu nedavno su u Saudijskoj Arabiji održale sastanak kako bi se vidjelo što i kako dalje. Libanon su u ovu situacija doveli politika, korupcija među političarima, loša vlast. Nekih velikih prosvjeda još uvijek nema, ali svi mi strepimo od toga. Na sjeveru Libanona, gdje živi veliki broj siromašnih ljudi, ima prosvjeda. U kolovozu je prva obljetnica eksplozije pa ćemo vidjeti što će tada biti. Istraga o eksploziji još uvijek traje i svi iščekujemo njezine rezultate - kaže Lara.
I plaće su u Libanonu u velikom padu.
- Prije je prosječna plaća bila oko 460 američkih dolara, a sada je 35 američkih dolara. S tim iznosom može se živjeti tri-četiri dana i nakon toga moramo se snalaziti kako znamo i umijemo. Dosta Libanonaca živi u inozemstvu pa oni šalju novac svojim obiteljima. No, to nije rješenje. Nama Hrvatima u Libanonu nitko ne pomaže, nitko ne nudi pomoć, pa eto mi sami pozivamo Vladu RH da za nas nešto učini - zaključuje Lara Hoajiban.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....