On je dao 108 golova za svoj klub Crvenu zvezdu, a nikada na dresu nije nosio devetku. On bi novinarima, kad bi od njega tražili intervju, rekao: “Piši ono što vidiš, šta ću vam ja o tome govoriti.”
On nikada nije postao “šesta Zvezdina zvezda”, a na njegovim su golovima osvojili četiri Prvenstva Jugoslavije i Kup te došli u finale Kupa UEFA-e 1979. godine. U reprezentaciji bivše Jugoslavije odigrao je samo 21 utakmicu, a mogao je još toliko da izbornici nisu posezali za njim tek kada bi ih njihovi ljubimci totalno razočarali. On osjeća nogometnu igru i odmah vidi tko je igrač, a tko nije, a nikada nije postao veliki trener.
SD u Ulcinju: Ivan Gudelj i mnoštvo bivših igrača Hajduka slavili nogomet s legendama bivše SFRJ
On je Miloš Šestić, za kojega je jedan od najpoznatijih novinara bivše Jugoslavije, osvjedočeni “partizanovac”, sada pokojni Mile Kos, napisao da je “Mozart bez nota”.
Zašto bez nota? Njegovi su driblinzi bili brzi i čudesni, ali nisu se mogli predvidjeti, a kamoli zaustaviti, a sve je te nogometne magije radio s glavom spuštenom prema tlu.
Poziv za razgovor za naš list prihvatio je s radošću, a kad smo s njim počeli razgovarati, ljudi su nas stalno prekidali javljajući mu se i tapšući ga pa smo ovu priču nastavili u apartmanu u ulcinjskoj “Palati Venezia”, gdje sam odsjeo.
– Desetljećima nisam bio u Hrvatskoj, a ni u hrvatskim novinama, što je i normalno. Razdvojili smo se, svatko gleda svoje, ali moram reći da me se iz Hrvatske sjetio Velimir Zeko Zajec, legendarni kapetan Dinama, kad je u travnju promovirao svoju knjigu. Pozvao me je kao gosta u Zagreb, ali, nažalost, zbog zdravstvenih problema nisam mogao doći.
Bio sam odličan s braćom Zlatkom i Zoranom Vujovićem, čak sam za igračkih dana bio i njihov gost u Splitu, ali ni s njima se sada ne čujem – govori nam Miloš i uvodi nas u svoje zdravstvene probleme, kojih je u posljednjih dvadesetak godina bilo jako puno.
Lopta mi je zabranjena
– Imam 67 godina, a vjerujte, loptu nisam taknuo već osam godina, ne smijem. U četrdesetoj godini doživio sam prvi infarkt, nakon par godina i drugi, i unatoč tome još sam igrao za veterane Zvezde, a onda je došla operacija trbušne aorte i sve je stalo. Ne život, nego nogomet.
Ugrađeno mi je pet stentova, od kojih su dva propala zbog loših krvnih žila pa su mi stavili bypass, a prije par mjeseci ugrađen mi je i pacemaker. Prvi infarkt doživio sam kod kuće, drugi nakon što sam u balonu bivšeg partizanovca Ace Trifunovića gledao svoje prijatelje kako igraju nogomet.
Kažu mi doktori da mi srce radi s 20 posto kapaciteta, ali nakon ugrađivanja pacemakera stanje se popravilo na 30 posto. Imam srce starca od devedeset godina, a dušu dječaka. Sada sam trener Zvezdinih veterana, igramo humanitarne utakmice diljem zemlje i kad skupimo dovoljno novaca, onda ih poklanjamo za Božić, Novu godinu i ostale prigodne blagdane udovicama naših kolega. Njima to ne treba, ali kako zaboraviti naše pokojne kolege Kirila Dojčinovskog, Branka Klenkovskog, Dušana Nikolića Staju, Zorana Žotu Antonijevića, Boška Kajganića, Miroslava Pavlovića Paviku i ostale. Većina njih umrla je u šezdesetim godinama i mogli su još biti s nama da bolest nije bila jača – govori Šele i pali cigaretu, koju ne bi smio ni taknuti. Ali čovjek kaže da se ne može baš svega odreći.
Ne čudi ga što ga znaju i mlađi zaljubljenici u nogomet koji ga nikada uživo nisu gledali, a posebno ga vole oni zaljubljeni u nogometno čarobnjaštvo.
– Pa ima me na YouTubeu, na Facebook profilima, Zvezda se isto sjeti napraviti koju prigodnu emisiju o meni. Nije da nisam prisutan, pa onda sve češće usporedbe s driblingom Messija...
To mi, iskreno, sve imponira, a opet sam sebi kažem – pa to i jesu moji driblinzi, ničiji drugi, to sam ja doista i radio. Samo, tada se zarađivalo samo za dobar život i slavu, a danas prosječan europski nogometaš zaradi 350 tisuća dolara u jedan mjesec, a ta je cifra bila transfer mojeg života kad sam iz Zvezde, u kojoj sam odigrao 441 utakmicu, prešao u grčki Olympiakos.
Kada sam došao u Zvezdu, četiri godine bio sam smješten kod obitelji Kovačević, dok se u 22. godini nisam oženio, tek tada sam se odselio od njih. Od Zvezde sam dobio stan na Banjici od devedeset kvadrata na dvije etaže i njega sam zbog ogromnih režija i prodao.
Sada živim u manjem stanu, mirovina mi je oko 400 eura, a imam skoro 50 godina radnog staža. Nije da su klubovi nešto previše uplaćivali u te mirovinske fondove. Igrali smo u krivo vrijeme, ali igrali smo sa srcem i mislim da ovi današnji nogometaši ne žive baš za nogomet kao mi, ali žive tisuću puta bolje od nogometa – konstatira Šele, ali ne ljuti se zbog toga.
U dubokoj je mirovini, zadovoljan je onim što ima, a ima dva divna sina, Ivana i Uroša, te suprugu Slavicu, koja je tu djecu podigla do pravih ljudi nakon što je Šestiću u četrdesetoj godini života umrla njegova prva supruga Vinka.
– Bila je 1995. godina, Uroš je tada imao jedanaest godina, a Ivan petnaest. Za nas je to bio kraj svijeta, ali morao sam se uhvatiti ukoštac s njihovim odgojem, ja koji kod kuće zbog nogometa gotovo nikada nisam ni bio. Dobio sam tada poziv od Slobodana Santrača da odem kao trener kod njega u Kinu, ali gdje ću ostaviti djecu? Trajalo je to sedam-osam godina, a onda sam se oženio Slavicom, Crnogorkom iz Sutomora, s kojom nemam djece, ali koja je stup moga mira i sreće.
Sinovi rade, Ivan mi je sa snahom podario unuka Luku, koji ima šest godina i kojeg obožavamo, a Uroš još nema djece. E na Uroša sam malo ljut jer je bilo talentirani stoper, igrao je čak i po trećim ligama u Žarkovu, Sinđeliću, Obiliću, ali bio je malo lijen.
Treniram ja tako najmlađe kategorije u Obiliću, kada mi dođe trener juniora tog kluba i pita me: “A gdje ti je danas Uroš?” “Pa zar nije na treningu?” pitam ga ja. A ono, moj Uroš još spava kod kuće. Ja sam nogomet počeo igrati dosta kasno, u trinaestoj godini, i to samo zato što nisam imao kako doći na treninge.
Šestićevi su rodom iz Miloslavaca u općini Laktaši i doselili su se trbuhom za kruhom u selo Napredak kod Stare Pazove. Autobus je išao samo jednom dnevno do Pazove, i to onaj školski.
Do treninga 15 kilometara na biciklu. I natrag...
– Tek kada sam ojačao da mogu voziti bicikl petnaest kilometara tamo i petnaest ovamo, počeo sam dolaziti na treninge u Jedinstvo, gdje sam igrao dvije godine. Davao sam po sezoni sto golova i onda me je na turniru reprezentacija republika i pokrajina u Zaječaru primijetio Stevan Vilotić.
Trebao sam potpisati za Vojvodinu, bio sam u sobi Vujadina Boškova da to riješimo kad se u igru umiješao Miljan Miljanić, trener Zvezde. U sobu gdje sam pregovarao s Boškovom ušao je moj otac Vitomir i rekao da moram kući jer mi je majka Kosa jako bolesna. Ja sam izišao i otišao u Zvezdu. Boškov je to shvatio kao svoj poraz i tu jedini put u životu prema nekome nisam ispao fer, ali ne možeš protiv srca i emocija jer svi moji bili su zvezdaši.
Miljanić ga je doveo u Zvezdu, ali kao trener Zvezde, a poslije i izbornik reprezentacije Jugoslavije, i nije ga baš previše forsirao, osim kad je morao.
– A ne bih ja ni sada o tome, mislim da se u reprezentaciji Jugoslavije igralo po ključu i republičkoj kvoti zastupljenosti. Pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj te 1982. Predrag Pašić, Vahid Halihodžić i ja igrali smo apsolutno najbolji nogomet tog vremena, a nije nas bilo nigdje. Točnije, bili smo na klupi. Miljanić je forsirao igrače sličnih osobina i karakteristika, kao jednojajčane blizance.
Ja sam ušao protiv Hondurasa na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982., i to zadnjih petnaest minuta, i nada mnom je napravljen penal koji je Pižon Petrović pretvorio u gol, ali prošli bismo dalje samo da smo dali i taj drugi gol.
Sve su igrače navijači nakon dolaska u zemlju izvrijeđali osim Ivana Gudelja, koji je bio u momčadi Svjetskog prvenstva, golmana Dragana Pantelića i mene, a i Španjolci su namjestili onu utakmicu sa Sjevernim Ircima i izgubili su sa 0:1 samo da se mi ne plasiramo.
U Zvezdi me je trener Milovan Đorić htio potjerati, Stevan Zec bi me ostavio na tribinama nakon što sam dao tri gola Borcu u Banjaluci tjedan prije i nije me apsolutno vidio, ali sve se promijenilo dolaskom velikog Branka Stankovića, za kojeg i vežem svoj nogometni bum. Bila je smjena generacija u Zvezdi i nitko od nas nije ništa očekivao, a mi smo došli do finala Kupa UEFA-e.
Kako protivnički igrači nisu shvaćali njegovu genijalnost, tako je očito nisu shvaćali ni neki njegovi treneri. Pokušava nam objasniti tajne svoga nepredvidljivog driblinga.
– Ne znam kako to objasniti, to je kao da nekome objasniš zašto je netko brz, a netko nije. Mislim da se s time čovjek rađa, ja to mogu pokazati, ali ne mogu nikoga naučiti. Ali ajde da probamo. Nikad mi nije bio problem proći jedan na jedan igrača, sačekam ga da do kraja dođe prema meni u punom naletu i ja ga okrenem driblingom u suprotnu stranu, ali do zadnjeg trenutka – čekam.
Još je lakše kad te napadaju dvojica ili trojica jer tada te u biti nitko ne napada. Svi očekuju da glavni start na tebi napravi netko drugi, a onda ti, ovisno o situaciji, odlučuješ prolaziš li između njih, driblaš li ih ili napraviš nešto treće što ne očekuju. Imao sam i dribling i brzinu i to mi je bilo lako izvesti, a nisam se bojao ni duela. Jedino mi je teško bilo igrati protiv Nikice Klinčarskog iz Partizana.
Kako su nas suci pokrali...
On je dobro kužio te moje fore, bio je sitan, brz, dobro pozicijski potkovan, a i tehnički. Jednom sam protiv Željezničara na Marakani uzeo loptu od svojeg gola, prešao pet igrača i onda matirao golmana Dragana Škrbu, ali otišao sam previše udesno i iz teške situacije dao gol. Sličan gol dao sam i protiv Budućnosti, i još protiv mnogih klubova. Uvijek pratim gdje je tko...
Evo, mnogi su pisali da sam i pokojnom Petru Boroti dao gol “na kvarno”, kako se kod nas kaže, na derbiju s Partizanom. Ali ne, Borota je u zračnom duelu s našim Nikolom Jovanovićem uhvatio loptu i sudac nije svirao faul, nego je Boroti rekao: “Igraj, igraj.” On je valjda čuo zvižduk zviždaljke s tribina i mislio je da je sudac svirao faul. Spustio je loptu na zemlju kako bi je ispucao njegov suigrač Gajica Đurović. Došuljao sam se i samo gurnuo loptu u gol, a vidio sam da je i Pižon Petrović, moj suigrač, imao tu namjeru. Borota je par dana prije isto tako ispustio loptu na zemlju, protiv Dynama iz Dresdena, a igrač mu je došao iza leđa i gurnuo loptu u gol. Ja sam ga barem prevario licem u lice, a i nikada mi to nije zamjerio – smije se Šestić, kojemu je žao što nije bio na Borotinu sprovodu.
Zato on zamjera sucima što Zvezda te 1979 u finalu protiv Borussia Mönchengladbacha nije osvojila Kup UEFA-e i što time nije okrunio svoju karijeru.
– Najvažniji gol koji sam dao za Zvezdu bio je protiv West Bromwich Albiona u četvrtfinalu Kupa UEFA-e. Taj mi je gol protiv WBA i sada pred očima. U Beogradu smo dobili golom Dušana Savića (1:0), a u uzvratu u Birminghamu do 88. minute bilo je 1:0 za njih. Sudac je tolerirao mesarsku, pogibeljnu igru domaćih. Ja sam primio loptu na 45 metara od gola i u nekoliko sekundi po užasnom terenu pretrčao sam obranu i zabio taj gol. Prije toga smo izbacili Dynamo iz Dresdena, Sporting iz Gijona i londonski Arsenal, a onda su nas u finalu izmasakrirali suci. Prethodno smo u polufinalu prošli berlinsku Herthu. Dobili smo u Beogradu 1:0 golom Savića, a u uzvratu u Berlinu bilo je 2:1 za Nijemce, a ja sam pred kraj utakmice (74. minuta) dao taj gol koji nas je odveo u finale.
U finalu nas je s Borussijom u drugoj utakmici u Düsseldorfu pokrao talijanski sudac Alberto Michelotti, koji se nakon te povijesne krađe odmah oprostio od suđenja.
Dosudio je prestrogo, da ne kažem nepostojeći penal našeg Ivana Jurišića nad danskim čarobnjakom Alanom Simonssenom u 18. minuti i cijelo vrijeme krao za domaćina.
To je bilo toliko degutantno da su Nijemci navijali za nas vičući “Roter Stern, Roter Stern!” (Crvena zvijezda). U prvoj utakmici u Beogradu igrali smo 1:1. Poveli smo mojim golom u šestoj minuti, a onda je Ivan Jurišić zabio autogol. Isti onaj kojemu je sudac prestrogo svirao penal u uzvratu. Opet sam napravio sve što sam mogao, a konačnog uspjeha – nigdje – uzvrpoljio se Šestić kad se prisjetio tih trenutaka.
Kaže da je Hajduka pratio intenzivno dok je imao program Arena sport, sada ovo prvenstvo i ne prati toliko.
– Ma preselili su na Max TV i ja to nemam u pretplatničkom paketu. Imate dobru momčad s jednim genijalnim znalcem, Markom Livajom koji je europska klasa. Veliki je to znalac, kad ja to kažem, onda to valjda nešto i vrijedi jer ja znam prepoznati ‘ko je nogometni šmeker, a ‘ko je industrijski proizvod. Dobro, Livaja bi mogao smršaviti koje kilo i biti malo brži, ali on je nogometni genij.
S tim vašim Hajdukom moja generacija Zvezde imala je velikih problema i jedino s njima imamo negativan skor u razdoblju mojeg igranja od 1974. do 1984. Posebno je teško bilo na staroj Plinari. Imao sam osjećaj da me navijač može uštipnuti za lice ili opaliti nogom u guzicu, a pritisak je bio strašan. Poljuda se sjećam i kad je 1980 godine umro Tito. Bila je 42. minuta kad je objavljena ta vijest, a rezultat je bio 1:1. Za nas je gol dao Pižon Petrović, a izjednačio je Zoran Vujović. Naravno da smo svi plakali, tko god kaže da nije ili da je plakao po dužnosti, taj laže. Meni je bilo jako teško, kao i svim mojim kolegama. Ajmo biti pošteni i realni, nemojmo se folirati.
Takav je, nadamo se, bio i ovaj razgovor s legendom Crvene zvezde, kojemu smo ukrali par sati dragocjenog vremena prilikom boravka u Ulcinju na susretu nogometnih zvijezda bivše zemlje.
– Neka, i ja sam se vratio u prošlost, a ovaj će tekst čitati navijači Hajduka. Taj sam klub najviše volio nakon moje Zvezde. Da, i prije Partizana i Dinama. To je sto posto istina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....