Na najavu novih nameta u turizmu, koji će posebno pogoditi male iznajmljivače, reagirao je Ivica Karninčić Koloč (91), ekonomist, nekadašnji direktor tvornice "Dalmacija" u Dugom Ratu te kasnije uspješan poslovni čovjek u Italiji. Premda je u poznim godinama, Karninčiću mozak radi kao urica. Sve prati, u sve je upućen, a čak piše i knjigu – uz pomoć umjetne inteligencije. Posebno ga je naljutilo novo opterećenje malih iznajmljivača turističkih apartmana.
Istaknuo je posebno žrtvu koju mnogi iznajmljivači podnose, iako ih se s druge strane često ‘nišani‘ kao oportuniste.
– Nije naodmet reći da moja obitelj već petu generaciju iznajmljuje sobe i apartmane. Moja nona još je prije Drugog svjetskog rata iznajmljivala sobe strancima. Kada su se isti gosti nakon 1952. godine vratili i tražili istu sobu s taracom u kojoj su nekad boravili, moj nono i nona, tada već stariji ljudi, morali su se iseliti iz vlastite sobe. Otac, majka, nas troje djece i svi ostali selili smo se u konobu ili na šufit, na nekoliko vreća, staro jedro i koji stari jorgan. Tako je bilo godinama, sve dok nisam završio fakultet, pa i neko vrijeme nakon toga. Novac koji su ti turisti ostavljali bio je jedini novac od kojeg smo živjeli, školovali se i obnavljali staru kuću. To je priča gotovo svake obitelji koja se bavila turizmom na Jadranu. Moja kći to radi i danas – ispričao nam je obiteljsku priču malih iznajmljivača.
Motika, lopata i vreća
– Iznajmljivanje je težak posao. Oni koji su gradili prve apartmane motikom, lopatom i pokojom starom daskom za šalovanje potrošili su svoje najbolje godine. Nakon napornog radnog dana često su spavali na betonu jer je njihov krevet bio iznajmljen gostima. Prvi put sam vlastitu sobu tijekom ljeta dobio tek s trideset godina, kada sam došao s curom. Majka me tada pitala koliko ćemo ostati jer joj za deset dana dolaze gosti. Moj otac je nakon odlaska u mirovinu svakoga dana, od jutra do mraka, radio na obnovi stare kuće. Sve se financiralo od onoga što su zaradili od turizma. Moja majka posljednji je novac u turizmu zaradila s 85 godina. Sama je čistila i prala, a tri mjeseca nakon toga umrla je. U cijelom tom razdoblju moji roditelji izvan Bola bili su tek nekoliko puta, uglavnom kod liječnika u Splitu.
Tako se počinjalo, a ni danas nije lako. Moje unuke i danas spavaju zajedno s roditeljima u maloj dvokrevetnoj sobi, iako su završile fakultete i odrasle su osobe. Rado bi imale svoj mali apartman u kojem bi mogle primiti prijatelje, ali ne mogu jer se nešto ipak mora iznajmiti – navodi.
– Istina je da ima onih koji su izgradili velik broj apartmana kako bi oprali novac stečen na sumnjiv način. No da postoji ozbiljna država, njih bi najprije pitala odakle im novac, a tek onda govorila o porezima.
Sada vidite da turizam poznajem iznutra, za razliku od onih koji određuju i ubiru harač. Oni ne vide da mladi sve više gube interes za bavljenje apartmanskim turizmom na pošten način. Uništavanjem domaćeg apartmanskog smještaja hrvatski turizam izgubit će posljednje "ono nešto" što je ostalo od izvornog turizma.
Ne treba zaboraviti ni da stanovnici koji cijelo ljeto provedu na otoku sve što kupuju plaćaju višestruko skuplje od stanovnika mnogih drugih dijelova Hrvatske - komentira Karninčić.
Svi u isti koš
Osvrnuo se i na jedan zanimljiv detalj.
- Oni koji obrazlažu razloge za uvođenje ovog novog harača bez imalo srama govore da je riječ o mjeri koja će iznajmljivače potaknuti na dugoročni najam. Kakav dugoročni najam na otocima i u malim priobalnim mjestima? Naša mala mjesta prazna su preko zime, nema nikoga, a kamoli nekoga tko bi dugoročno unajmio apartman.
I sada kada sjednem u kafić, meni je u deset minuta sve jasno: koliko je gostiju u mjestu, koji su, što su. Nakon pustih nagrada za turizam, Bol, nažalost, više nije u vrhu, iscrpio se. Nije to mjesto gdje žive milijunaši, nego ljudi koji krvavo zarađuju za život.
Ovdje se, dakle, ne radi ni o stanovanju ni o demografiji. Ovdje se radi samo o novom haraču na već postojeći harač – govori Ivica Karninčić Koloč.
– Slušajući najave novog antiinflacijskog programa, obistinila su se moja kafanska predviđanja otprije desetak godina: nakon što je vlast potpuno uništila industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, sada to treba učiniti i s turizmom.
Svi profitabilni sustavi danas su u stranim rukama, a oni dobit raspoređuju kako im odgovara. Državi je od gospodarstva ostalo vrlo malo, proizvodimo gotovo ništa, svu hranu uvozimo, a od Vlade je jači uvozni lobi kojemu nitko ne može stati na kraj. Naš veliki gospodarski uspjeh tumačim kao statistički jer brojke podižu ogromna ulaganja europskih sredstava u infrastrukturu, dok proizvodnje nema. Treba hraniti golem državni aparat, koji je nekoliko puta veći od stvarnih potreba, a više se nema gdje uzimati. Ostao je samo turizam – iznosi Karninčić u nekoliko crta svoju analizu "hrvatskoga gospodarskog čuda".
– U pravom hotelskom turizmu nema mnogo domaćeg novca ili je taj novac diskretno raspoređen. Razumijemo se, hoteli su dobri jer produljuju sezonu, ponegdje čak i tijekom cijele godine. Ali nema svugdje takvih hotela niti svi turisti žele u hotele. Ostaje samo apartmanski i privatni smještaj, koji su domaći ljudi krvavo stekli. U tome im ni ona ni ova država nisu pomogle ni jednim jedinim centom. Sve su stvorili vlastitim radom, odricanjem i žrtvom. Nitko od njih nije odlazio na skijanja ni na odmore. Većina se nije stigla ni okupati u moru. Od onoga što bi zaradili uredili bi kupaonicu ili još jednu sobu, kupili nešto namještaja i rastegnuli preko cijele zime ono što uhvate tijekom nekoliko ljetnih mjeseci – podsjeća.
Mali iznajmljivači
Govorio je i o tome kako država želi destimulirati male iznajmljivače, ali pritom ne pravi razliku između onih u gradovima koji iznajmljuju stanove u neboderima ili višestambenim zgradama, gdje često dolazi do imovinskopravnih problema sa suvlasnicima, onih koji su nekakvim sumnjivim kapitalom izgradili desetke apartmana kojima se ne zna ni pravi vlasnik, te obitelji u malim dalmatinskim mjestima kojima je to tek dopuna kućnom proračunu jer su im plaće mizerne ili od toga u potpunosti žive.
– Sve se stavlja u istu vriću i pitam se kakve to analize koristi Ministarstvo turizma kad ne može razlikovati jedne od drugih i primijeniti posebne kriterije. Naši ljudi navikli su na pritisak države i uvijek su tražili, i traže, kakvu rupu u zakonu koja će im omogućiti da prežive. S druge strane, neki na temelju toga stječu milijune. Ne može sve biti jednako.
Uzmimo Split. Njemu se dogodio turizam i danas je turistički grad poznat u cijelom svijetu. A tko je taj turizam iznio i odradio u godinama kada u gradu nije bilo poštenog hotela? Mali iznajmljivači koji su ostajali bez posla u pretvorbi i kasnije pa su iznajmljivali svoje stanove i selili se u predgrađa. To je bilo čisto preživljavanje, ali Split je tako postao turistički grad i u desetak godina podignuo razinu ponude do neslućenih visina.
Bilo je i manje lijepih stvari. Primjerice, iznajmljivanje u zgradama narušilo je mnoge dobrosusjedske odnose i prijateljstva zbog nemira koje su u takve objekte donosili mladi i raskalašeni turisti. S druge strane, ogroman novac još uvijek se zarađuju na crno, a velik dio zarade odlazi izvan Hrvatske. Nameti se, međutim, uvode i najviše pogađaju upravo one uredne, a nitko ne istražuje i ne procesuira protuzakonite radnje – kaže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....