Da se nisu dogodili "Babići", možda bismo Hrvoja Šalkovića pospremili u ladicu nekadašnjih pisaca. Za nekoga tko ima tek pedesetak godina desetljeće apstinencije od pisanja je jako dugo, a knjiga je na književnoj sceni tako puno...
Srećom, "Shale" se trgnuo iz hibernacije, nema više šale. "Babići" su nas oduševili preklani, tu je sad već i novi roman "Ptice bez neba", u koji smo se zaljubili još i više. Možda jer je nešto duži, a radnja još slojevitija, isprepletena kroz tri ljudske priče... Inače, kad Šalkovićev roman počnete čitati, uza nj probdijete noć.
Najveća mana dobrih knjiga je što se jednostavno – pročitaju prebrzo. A dok ne dočekamo novi roman ovog nepredvidljivog hrvatskog autora, za utjehu svim pasioniranim čitatelji(ca)ma donosimo – ćakulu s njim.
Čini se kao da ste ovaj roman napisali u dahu – baš kao što smo ga i mi pročitali. Ptice bez neba zapravo su ljudi koji traže svoje mjesto pod suncem, svoj dom, a roman je napisan kroz tri ljudske priče. Što je zapravo bio okidač?
– Hvala na komplimentu, ugodno mi je čuti da me netko pročitao u dahu, a srećom, baš mi to čitatelji najčešće i kažu, da su odvezli priču do kraja u komadu, bez zaustavljanja. S druge strane, bude ti i malo bedasto, ti radiš na romanu pola godine, a netko ga pročita za tri ili četiri sata.
A onda se utješim kad se sjetim da holivudske produkcije potroše sto milijuna eura na film, uključe stotinu ljudi, snimaju mjesecima, a ja pogledam taj film u dva sata, još i iziđem ured projekcije da kupim kokice. Likovi romana su zaista ljudi kojima je koža tijesna, koji traže svoje mjesto pod suncem, negdje gdje će pustiti korijen. Meni su takvi ljudi najzanimljiviji, o njima volim pisati i čitati, i raduje me kad upoznam nekog takvog. Uredni i dobro posloženi ljudi su mi malo dosadni. Volim brodolomce.
Znam, već ste se opravdavali za dugo izbivanje s književne scene preklani kad ste "uskrsnuli" sa sjajnim Babićima, ipak nas podsjetite opet: zašto cijelo desetljeće niste pisali? Knjige barem.
– Ne samo da nisam pisao knjige, nisam pisao apsolutno ništa, čak niti poruke telefonom, slao sam one glasovne i nervirao prijatelje. I ta apstinencija je trajala deset godina. Nisam siguran da znam objasniti, nije da sam se toliko zasitio pisanja koliko sam se zasitio svega oko pisanja, javnog života, pojavljivanja, objavljivanja, poze i borbe za društveno priznanje. Umorilo me to, pa sam se maknuo sa strane. Onda me, nakon deset suhih godina, jedan prijatelj zamolio da mu napišem pogovor za njegovu knjigu, i to nisam mogao odbiti.
Vodič, DJ, iznajmljivač...
Pa kad sam već napisao tu stranicu teksta, i dobro je ispala, onda me opet uhvatila želja za tipkovnicom. Kao da liječenom alkoholičaru, koji deset godina nije popio niti kapi, saspeš u grlo deci najboljeg viskija – tras, gotovo!
Vaš je životopis, dopustite, urnebesan: bili ste perač tepiha, redar u diskoklubu, vozač autotrka, novinar, prodavač second hand-robe, direktor obiteljskog obrta – ljevaonice željeza... A zapravo ste po formalnoj profesiji diplomirani politolog s britanskom akademskom nadogradnjom, te na sreću i ponovno aktivni pisac. K tomu, imate vlastitu turističku agenciju, te djelujete kao urednik u nakladničkoj kući Petrine knjige. Jesam li nešto propustila? Što je još aktualno?
– Je, stvarno je bilo svega. Kad pogledam samo zadnjih deset godina, bio sam i ugostitelj, suvlasnik restorana, pa onda i DJ u nekim zagrebačkim klubovima, turistički vodič, iznajmljivač apartmana, ma stvarno je bilo svega. Znalo je biti godina u kojima sam ludo dobro zarađivao, i to sam znao sakriti od ljudi. A bilo je i perioda i poteza u kojima sam izgubio sav novac, do zadnje lipe, ali i to sam znao sakriti od ljudi.
Tko je uredio vaš zadnji rukopis?
– Kolega Matija Prica, glavni urednik u Petrinim knjigama. Mlad, pametan i ambiciozan dečko koji razumije književnost, i nadam se da će ga dopasti još puno rukopisa domaćih autora, jer Matija zaista ima puno toga za dati. Niti jedan od nas dvojice nije lijen, pa smo brzo i kvalitetno ispeglali prvi draft i doveli ga do finalnog rukopisa. Nema dobrog romana bez dobrog urednika. Ne znam postoji li autor koji baš iz prve može pogoditi sve likove i sve odnose u najfiniji detalj. Jednostavno, uvijek ti treba to oko sa strane, da ti ispegla stvari i usmjeri te.
U obrnutoj ulozi, vas kao urednika naime, čiji je rad ostavio najdublji dojam u zadnje vrijeme? Pretpostavljam da materijal u pripremi čitate na hrvatskom. Ili u izvorniku, možda na engleskom?
– Kad dobijem engleski izvornik, pročitam ga, ili barem one dijelove koji su mi važni. Općenito, kad uređujem, imam uvijek otvoren prijevod, ali i izvornik, pa taman kad je i na španjolskog, koji ne pričam, ali shvatit ću kontekst. Oduševio me Mahfuz i njegova "Kairska trilogija", to je najgornji dom pisanja. I roman "Žena nije muškarac" je jedan od boljih koji sam uredio.
Obišao 142 države
London poznajete jako dobro, sudeći po dijelovima iz "Ptica". Živjeli ste tamo?
– Jesam, živio sam i studirao u Londonu krajem devedesetih, kada je London bio tako kul mjesto, kada je Engleska bila tako fora država. Sve se poklopilo, glazba, Premier liga, čitav jedan novi svijet za mene. U grupi na faksu nas je bilo sedamnaest studenata iz četrnaest država, Kanade, Egipta, Italije, Argentine, bilo nas je odasvuda. To je bilo pravo mjesto za mene, kao da sam se ponovo rodio.
U Sjevernoj Koreji, koja se također "epizodno" spominje u zadnjoj knjizi, ipak još niste bili?
– Bio sam na granici dvaju Koreja, ali nikada nisam ušao u onu Sjevernu. Obišao sam 142 države svijeta, i zaista mi se ne da ganjati rekorde i obići svih 195, ne zanima me to. Ima još samo nekoliko novih mjesta na svijetu na koje bih volio otići. Sjeverna Koreja, Tibet, Afganistan, Jemen… i to je valjda to.
Nakon što ste proputovali skoro cijelu ovu kuglu, bez pretjerivanja vas možemo smatrati Zemljaninom – građaninom svijeta. Gdje se najbolje osjećate? Jednom sam pročitala vašu rečenicu koja mi se svidjela, otprilike "Svugdje je lijepo, i svugdje je najljepše".
– Najbolje se osjećam tamo gdje je moj sin. Eto još malo konkretnije, nabolje se osjećam na školskom igralištu, na golu, dok moj sin napucava loptu a ja sve manje uspješno branim, jer mali ima sve bolji šut. I najbolje se osjećam na biciklu, kada on vozi ispred mene. Svugdje je lijepo, i svugdje je najljepše, ali ipak je najbolje tamo gdje si s nekim koga voliš.
Da, mir ne mora nužno biti vezan uz teritorij. No, jeste li i pomalo "ptica bez neba"?
– Jesam, oduvijek sam ptica bez neba. Sedamnaest puta sam se selio, prebrojao sam. Svuda mi je bilo tijesno i sve me žuljalo. Valjda sam zato i promijenio toliko karijera, poslova i adresa. Smirio me moj sin, uz njega sam pronašao mir, tako da sam posljednjih desetak godina usidren i miran. Ali znamo da djeca odrastu i odu, i hvala Bogu, neka odu. A kad se to desi, bojim se da se to moje sidro opet diže. A možda i neće biti tako, pojma nemam, neke stvari čovjek ne može unaprijed znati. I valjda je u tome i ljepota življenja.
Pozdrav bivšem puncu
Bivša partnerica, Maratova mama Ana Gruica Uglešić toplo je preporučila vašu novu knjigu. U prijateljskim ste odnosima s njom, kao i njezinom novom obitelji?
– U vrlo smo dobrim odnosima, kao normalni, pristojni ljudi, i kako je red da bude. Ovim putem posebno pozdravljam Anina oca Špiru, legendarnog domara s Mosora i čestitam mu na Nagradi Grada Splita. Znam da će pročitati ovo, jer svakog dana čita "Slobodnu", i vjerujem da će mu biti drago.
Kad smo već kod prijateljskih relacija, niz godina ste surađivali i prijateljevali s našim Jasenom Bokom, također svjetskim putnikom i istaknutim hrvatskim putopiscem. "Navigajete" li još uvijek povremeno zajedno?
– Nažalost, nismo se vidjeli neko vrijeme, jer smo imali neke poslovne nesuglasice, ali nadam se da će život opet nekako namjestiti da se vidimo i zagrijemo stvari. Boku beskrajno cijenim kao autora, publicista, velikog putnika i još većeg frajera. Boko je odličan lik.
U vašem romanu "Oko cucka, pa na mala vrata" spominjali ste "dvoipolsobne životiće", što zvuči pomalo podcjenjivački. Recite da se varam.
– Zaista se ne sjećam, ali nekako mi ne vuče na mene. Podcjenjivanje nije moja kategorija. Ja vam imam rodbinu na selu i u gradu, prijatelje bogate i siromašne, volim popričati sa sveučilišnim profesorom i sa tetom koja čisti hodnike. Podcjenjujem samo one koji to zaslužuju, bahate, bezobrazne i zle.
Vaš je život sasvim sigurno daleko od skučenog i "dvoipolsobnog". Kako živite u Zagrebu, koji vam je osnovni izvor prihoda? Znamo da u ovoj zemlji čak i kao književna zvijezda isključivo od pisanja knjiga zapravo nije moguće financijski lagodno živjeti.
– Baš tako, od pisanja knjiga se da lijepo zaraditi, ali nikako tako da bi se od toga dalo živjeti. Vlasnik sam putničke agencije, pišem i uređujem knjige, obiteljski iznajmljujemo apartmane na Jadranu i jednu kuću za odmor na kontinentu. Zarađujem taman toliko koliko mi treba. Frižider je pun, računi su plaćeni, sin i ja putujemo na daleke destinacije. Primjerice, za Novu godinu idemo u Brazil, Argentinu i Urugvaj. Ne zanimaju me skupi satovi, ni brendirana odjeća, niti me zanima hodanje po skupim restoranima. Zarađujem taman toliko novca da imam za one stvari koje su meni važne. Mislim da je to onda pravo bogatstvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....