Prije točno 50 godina počela se prikazivati emisija "Male tajne velikih majstora", prva toga tipa na ovim prostorima. Zaštitno lice bio joj je Stevo Karapandža, u to vrijeme mladi i perspektivni šef kuhinje luksuznog zagrebačkog hotela "Esplanade", a ako još pamtite stihove iz najavne špice "Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima...", možda se sjećate kako je zbog "Malih tajni" svakog četvrtka predvečer u tinelima diljem zemlje morao vladati apsolutni muk, kako bi domaćice željne poboljšanja vlastitih kulinarskih vještina mogle upiti svaku riječ markantnog chefa i na brzinu zapisati recepte koji su obavezno sadržavali i jednu žlicu Vegete.
Stevo je u to doba bio apsolutna zvijezda, emisiju su voljeli apsolutno svi, osim male djece kojoj nije bilo drago što nakon prikazivanja "Malih tajni" nema dovoljno vremena za crtani film. I dok bi djeca grintala jer nije bilo Duška Dugouška, majke, bake i poneki muški član kućanstva zainteresiran za kuhanje pomno su spremali papiriće s kulinarskim evanđeljem Steve Karapandže.
Emisija se prikazivala sviše od 15 godina, a kad se, početkom rata, prestala snimati, mnogi su bili tužni, no i više od toga, jer je tuga bila izmiješana s gorčinom zbog činjenice da je omiljeni kuhar preko noći postao persona non grata. Povodom polustoljetne obljetnice popričali smo s legendarnim kuharom, koji danas nerado priča o događajima s početka 90-ih, ali se s nježnošću sjeća dogodovština iz dana kad je bio miljenik nacije.
- Cijela je emisija ostavljala jedan dojam lijepog života, radosti oko stola, rado je se sjetim, kao i ljudi s kojima sam je radio. Imao sam fantastičnu ekipu. Prvih 10 godina radio sam je s mojim dragim prijateljem Ivom Serdarom koji je bio moj partner kao voditelj, a režiser emisije je bio Angel Mildinov. Baš smo se dobro slagali. Nažalost, Ivo je preminuo pa je umjesto njega došao Oliver Mlakar, dok je Angela, kad je i on umro, zamijenio Saša Zalepugin. Oliver je isto jedan krasan čovjek, tako smo lako odradili tu emisiju. Pripremali smo jela koja svatko može napraviti kod kuće, cilj nam je bio da se recepti zapamte i koriste, a pored toga, uvijek smo pokazivali kako se jelo može lijepo servirati, pa smo, mogu tako reći, dosta edukativno nastupali.
Povedite nas malo iza kulisa na snimanju...
- To je bilo krasno druženje, svi smo rado dolazili na ta snimanja. Sjećam se da bi se Oliver i ja, kad bi nam Saša Zalepugin poslao tekst, povukli u neku malu prostorijicu i naučili ga za čas. Često smo i improvizirali, to je bilo poželjno jer je bilo spontano, mi smo troje jako dobro zajedno funkcionirali. Naš je snimatelj bio jedan previše pedantan tip, kad bih ja na setu stavljao žlicu Vegete u jelo, njemu to nikad ne bi bilo dosta nego bi inzistirao "Daj, daj još", samo da bi on imao dobar kadar. Ja bih vikao "Oto, jelo će bit prezačinjeno", jer mi bi to kasnije svi u slast pojeli (smijeh).
Pamtite li zgode sa snimanja emisije?
- Imali smo zaista svakakve situacije, jednom smo snimali u Leskovcu, radili smo mućkalicu kod nekog Steve zvanog Gušter, to pamtim. Snimanje smo odradili, drugo jutro idemo na avion za Beograd, a Oto želi snimiti još neki detalj po gradu. Hodamo mi tako, ja idem iza njega i velim "Oto pa tebi je kamera otvorena...". Osvijetlio se film... I što sad? Vratili smo se hitno kod Steve Guštera i za 20 smo minuta snimili ono što smo dan ranije snimali cijeli dan (smijeh).
Žalite li možda zbog nečeg?
- Posebno mi je žao jedne emisije, snimili smo je prije početka tog nesretnog rata, bila je to novogodišnja emisija s Novim fosilima i to je meni bila prekrasna emisija, ali nikad nije emitirana, što je razumljivo, nismo mogli pokazivati izobilje jela dok su ljudi na ratištu, ali šteta je... Možda je u nekom bunkeru pa bi se nekako mogla pronaći snimka. Možda je ovo poruka da se to jednom prikaže.
Vjerujem da bi mnogi gledatelji bili oduševljeni, ljudima je emisija još jako u sjećanju. Prepoznaju li vas još na ulici, prilaze li vam?
- Prilaze, ne samo stara generacija. Znam čuti "Joj, moja mama vas je gledala, morali su biti mir i tišina i olovka u ruci da se sve zapiše" ili "A znaš ja sam te mrzio jer je u to doba trebao biti crtić, a ti se onda pojaviš s Vegetom". Ali sve je pozitivno, mnogi se žele slikati sa mnom.
U jednom ste trenutku bili velika zvijezda, a onda je počeo rat... Možete li nam opisati što se događalo nakon 1991. godine?
- Kad je počeo rat, ostao sam bez posla u Zagrebu i moj me dobar prijatelj koji je bio vlasnik hotela u blizini Verone pozvao da dođem kod njega dok se stvari malo ne smire. Mislio sam hajde dobro, idem se maknuti na mjesec-dva i otišao sam s familijom. Živjeli smo kod njega u hotelu četiri mjeseca, zamislite to, žena, djeca, ja, punac i punica. Talijanska federacija kuhara htjela mi je naći posao u Italiji, ali javio se moj prijatelj Lazo Vujić iz Švicarske, jer je njemu i njegovom poslovnom partneru Renéu Stammbachu koji je danas predsjednik švicarske teniske reprezentacije i potpredsjednik svjetske teniske federacije, trebao netko za restoran.
Napravili su mi papire, bio sam zadnji kome je Bern dao vizu za cijelu familiju, našli su mi kuću i djeca su krenula u vrtić, a ja sam dobio radnu dozvolu i preuzeo ulogu voditelja restorana. Nije to bilo lako, znate, ja kao šef restorana dižem slušalicu, a ne znam na kojem će se jeziku gost javiti. Tamošnji dijalekt schwyzerdütsch nikad nisam dobro naučio, a ni njemački baš nisam volio. Djeca su se, s druge strane, brzo snašla, Mislav se odmah sprijateljio s dečkima i s njima igrao nogomet, Lani je trebalo malo više vremena, Renata je s njom išla u vrtić dok se nije malo oslobodila.
Koliko ste se dugo tu zadržali?
- Oko tri godine sam radio kod Renéa, a zatim sam otišao u jedan hotel kao šef kuhinje i to su mi bile dvije najljepše godine u Švicarskoj. Vlasnik hotela, her Geiger, i ja smo se dobro razumjeli, a ja sam, bogami, jako dobro unaprijedio posao u tom restoranu i to toliko da je ovaj imao problema s najmom koji je stalno rastao jer smo jako dobro poslovali. On to više nije mogao izdržati, hotel je preuzeo novi vlasnik, njemu sam bio preskup pa sam krenuo dalje. I sad tu ima jedna jako interesantna priča...
Pričajte!
- Dok sam još bio direktor hrane i pića u Esplanadi, tamo je dolazila jedna starija gospođa iz Beograda, Vava se zvala, ona je imala na Radio Sljemenu jednom mjesečno emisiju, nešto što ja zovem čiri-bu, ali mi smo se sprijateljili. Bila je to jedna krasna žena, moja supruga ju je upoznala i ona joj je rekla neke stvari za koje se Renata čudila kako ih je pogodila. Ostali smo u kontaktu i nakon što smo otišli u Švicarsku, ja sam joj slao neke čokolade jer je bila dijabetičarka, bila mi je jako draga. I tako kad sam ostao bez posla, supruga mi je rekla "Pa nazovi Vavu". Ja reko pa čekaj neće meni jedna vračara govoriti što će biti, ali ja svejedno nazovem i ona mi kaže "Imat ćeš restoran na vodi, bit će vrlo visoke kvalitete, luksuzan i bit ćeš bogat".
I je li pogodila?
- Čujte, bogat nisam, osim familijom, ali ostalo se dogodilo. Najprije sam dobio posao u španjolskom restoranu u Arrau, gdje sam proveo samo tri mjeseca, radio sam od ujutro u osam, doma sam se vraćao navečer u 11, to je bilo dosta teško, djecu praktički nisam viđao, a onda me jednog dana nazvao René, pitao me "Radiš li?", kažem "Radim", a on kaže "Scheiße, kupujemo jednu zgradu u kojoj je restoran Sonne". Ja sam dobro znao koja je to zgrada uz obalu Limmata i rekao sam mu "Pa ja svaki dan tamo prolazim", a on će meni "Dođi na sastanak". Ponudili su mi da budem partner, ja sam rekao da nemam para, ali oni su me uzeli za partnera, restoran su potpuno uredili, promijenili su sav inventar, to je savršeno izgledalo, a zaposlili su mi i suprugu, što mi je bio najvažniji cilj, da konačno budemo zajedno.
(Kraj prvog dijela)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....