Za nešto više od mjesec dana na slobodu će, poslije 22 godine zatvora, izići Ivan Bulj zvani Ture iz sinjskog naselja Suhač koji je u noći na 3. ožujka 2002. godine zvijerski oduzeo život 17-estogodišnjoj Anđeli Bešlić iz Sinja, učenici 2. razreda trgovačke škole.
Anđela je druga po redu žrtva užasa kojim je na području Dalmacije počeo stravični i do tada nezabilježeni niz. Tek nešto više od mjesec dana prije stradavanja Anđele monstrum je oduzeo život Marijani, a onda su poslije petogodišnje pauze ubijene Kristina i Antonija.
Njih četiri davno više nisu među nama. Godinama, već i desetljećima. Ali su ostale u pojedinačnim i kolektivnoj memoriji svojih najmilijih, rodbine, prijatelja, poznanika, ali i opće javnosti na ovim prostorima jer su njihovi životi naprasno prekinuti, na način teško zamisliv i još teže dokučiv čovjekovu zdravom razumu.
Posebno jer im je živote u cvijetu mladosti oduzeo čovjek, ma koliko se to činilo nevjerojatnim, pripadnik ljudskog roda kojemu su i one pripadale. Otišle su kao žrtve monstruma koji su im oduzeli živote samo zato što su bile žene i što su se u danom trenutku zatekle na njihovu paklenom putu, u Splitu, Sinju, Trilju i Drnišu.
Od četiri ubojice trojica su svima poznati. Poslije kraće ili duže potrage, a ona za posmrtnim ostacima i ubojicom Antonije najveća je i najsloženija ikada provedena na tlu Republike Hrvatske, zlotvori su otkriveni.
Sva trojica ubojica pokušavali su se skriti, skrivali su tijela svojih žrtava, zametali su tragove, a kada ih se konačno otkrilo i razotkrilo kukavički su negirali svoja zlodjela. Godinama su, zajedno zbrojeno već desetljećima, iza zatvorskih rešetaka. Iza kojih će jednom, vrlo brzo, uskoro, svi na slobodu. Ponovno će imati pravo na normalni život. Kojega su tako bezočno oduzeli svojim žrtvama.
Ubojica Marijane Jerković nikad nije otkriven
U ovom tužnom nizu prva žrtva bila je 24-godišnja Marijana Jerković. Ona je ubijena u Splitu, na svom radnom mjestu. Zašto? I tko ju je ubio?
Dok se za Anđelu, Kristinu i Antoniju može pretpostaviti da su najvjerojatnije žrtve životinjske seksualne požude i monstruoznosti svojih ubojica o Marijaninom ubojici ništa se, još, ne zna. Barem javno. Hoće li se ikada saznati i hoće li i njega dohvatiti ruka pravde?
Marijana je, procurilo je do javnosti, ubijena na svirep i krajnje bestijalan način. Svi koji su poznavali Marijanu za nju su imali samo riječi hvale. Bila je skromna, naočita i ambiciozna djevojka koja je svoj posao u jednoj splitskoj agenciji za nekretnine, u kojoj je bila zaposlena i ubijena, radila besprijekorno.
Kao dijete iz obitelji skromnog socijalnog statusa ništa joj u životu nije bilo dano. Za sve se morala sama izboriti. Pa je, tako, došla u Split školovati se, studirati, ali paralelno i zarađivati kako bi mogla doći do postavljenog cilja. Koji je nasilno prekinut toga 21. siječnja 2002. godine u poslijepodnevnim satima u agencijskom uredu na Mažuranićevom šetalištu u Splitu.
Očevid je potvrdio da vrata ureda nisu bila provaljena što upućuje da je Marijana sama otvorila vrata ubojici ili je ubojica imao ključ. U javnost je naknadno procurilo da su na posmrtnim ostacima Marijane postojali tragovi udaraca kao i da je bila davljena prije nego je ubijena skalpelom. Pri pronalasku tijela ubijene Marijane u uredu je samo jedna stolica bila prevrnuta, a koliko se znade prostor je, navodno, bio uredno počišćen, bez bioloških tragova. Ili je zbog propusta, koje su iz policije demantirali, cijeli uredski prostor bio kontaminiran.
A da je aljakovisti bilo potvrđuje podatak da je HT Općinskom sudu u Trogiru u siječnju 2003. godine dostavio prijedlog za ovrhu na iznos od 1.858,47 kuna na ime Marijane Jerković zbog nepodmirenih računa za mobitel od siječnja do rujna 2002. godine. Ili podatak da je u prostoru čajne kuhinje agencije desetak dana poslije ubojstva pronađen skalpel, oruže kojim je Marijana ubijena, s tragovima krvi žrtve.
Na činjenicu da je ubojica ove djevojke ostao nepoznat punih 14 godina kolegica Eda Vujević je na stranicama ‘Slobodne dalmacije‘ svoju kolumnu završavala rečenicom ‘Ubojica Marijane Jerković još uvijek nije pronađen!‘".
Kroz minule 22 godine mijenjali su se ministri unutarnjih poslova, ravnatelji policije, načelnici policijske uprave i inspektori operativci, ali svi skupa do dana današnjega o Marijaninom ubojici nisu ni zucnuli. Tek su, povremeno, novi ministri i najviši policijski šefovi znali prevaliti preko usana da istraga nikada nije zaustavljena i da je u tijeku...
Da nije bilo Anđelinog oca, Bulja bi se izvukao?
Slučaj neotkrivenog ubojice Marijane umalo se ponovio nakon što je u noći na 3. ožujka 2002. godine nestala 17-godišnja Sinjanka Anđela Bešlić. Ona je 2. ožujka sa skupinom prijateljica išla na koncert grupe ‘Zabranjeno pušenje‘ koji je održan u prostoru sinjskog Doma mladih. Bio je to Anđelin prvi koncert. Nažalost i posljednji.
Odmah po završetku koncerta, oko 2,30 sati poslije ponoći, Anđela se preko Gradskog parka sama pješice uputila prema Vrličkoj ulici, prošla uz zgradu policijske postaje, prešla raskrižje Jakino gumno i nastavila u smjeru obiteljske kuće koja je bila udaljena još nekih 700 do 800 metara.
Anđela kući nikada nije došla. Njeni posmrtni ostaci slučajno su otkriveni na lokalitetu Vidovo u naselju Suhač, nekoliko stotina metara od njenog obiteljskog doma i na puno manjoj udaljenosti od obiteljskog doma njenog ubojice Ivana Bulja zvanog Ture.
Koji bi se, da je Anđelin otac Ivan istragu prepustio samo policiji, koja se (i u ovom slučaju) iskazala u aljkavosti, nečinjenju, neznanju ili nečemu trećem, možda i izvukao pa bi sve ove godine, valjda, uživao status uglednog građanina alkarskog grada.
Za vrijeme potrage, u koju su krenuli nevoljko, u sinjskoj policiji kao glavnog osumnjičenika za nestanak i smrt Anđele držali su njenog oca, osobu koja je posljednja vidjela Anđelu živu, dok je pješice išla prema kući, nastojali su ušutkati i zastrašiti, a uza sve tvrdnje kako krajnje profesionalno obavljaju svoj posao u kojemu nisu polučili nikakve rezultate, dogodilo im se "pred nosom" da je posmrtne ostatke nesretne djevojke otkrio slučajni prolaznik na istom lokalitetu koji je u policijskom pretraživanju prethodno pročešljan...
Luka Pezelj Kristinu je pokušao silovati pa ju je nasmrt zatukao
Studentica iz Trilja Kristina Šušnjara (21) treća je u ovom stravičnom nizu. Ona je 5. siječnja 2008. godine u večernjim satima iz Trilja krenula u Sinj na unaprijed dogovoreni susret s prijateljicom. Kako je javni prijevoz putnika u cetinskom kraju davno prije bio uništen, nakana joj je bila prebaciti se do Sinja auto-stopom.
S osobnim automobilom marke golf naišao je Luka Pezelj iz Donjeg Doca. Kada mu je Kristina rekla da bi trebala do Sinja Pezelj je kazao da će i on u Sinj, ali da prije toga treba otići do kuće. Ništa ne sumnjajući, Kristina je sjela i krenula na svoje posljednje putovanje.
Njen suvozač za kojega su specijalisti psihijatrije u zagrebačkoj bolnici Vrapče ustanovili da je pasivno agresivan, nižeg stupnja inteligencije, narcisoidan i s nedostatkom osjećaja za boli drugoga, na osami kod zaseoka Smajići u Donjem Docu pokušao je silovati Kristinu, a kako mu se ona nije dala i otimala se Pezelj ju je zatukao, a njeno nago tijelo bacio nedaleko od lokalne ceste.
U potrazi za djevojkom posljednja nada da će biti pronađena živa ugašena je treći dan poslije njenog nestanka. Ponovio se gotovo navlas isti slučaj kao i pri pronalasku posmrtnih ostataka Anđele Bešlić. Jedan mještanim šetao je svojega psa i sasvim slučajno uočio nago tijelo djevojke za kojega je u prvi mah pomislio da je riječ o odbačenoj lutki.
Tijelo je bilo s toliko ozljeda da se nije moglo zaključiti radi li se o nestaloj Kristini Šušnjara pa je to utvrđeno tek poslije provedene obdukcije na patologiji KBC Split. Za svirepo ubojstvo Luka Pezelj je osuđen na 31 godinu zatvora.
I Dragan Paravinja Antoniju je ubio nakon pokušaja silovanja
Posljednja u ovom nizu bila je 18-godišnja Antonija Bilić, srednjoškolka iz naselja Kričke kod Drniša. Ona je netragom nestala 7. lipnja 2011. godine. Posljednji put je viđena toga dana oko 10 sati na Čikolskom mostu gdje je stopirala u smjeru Splita.
U najvećoj potražnoj akciji od uspostave Republike Hrvatske posmrtni ostaci Antonije Bilić, utvrđeni DNA analizom, pronađeni su 28. studenoga 2012. godine na parkiralištu uz državnu cestu D-23 u selu Modruš kraj Josipdola, na mjestu gdje je posljednji put bio lociran signal njenog mobitela.
Antoniju Bilić ubio je Dragan Paravinja, vozač kamiona. Nekoliko tjedana poslije Antonijinog nestanka Paravinja je uhićen u Bosni i Hercegovini. Policiji je priznao kako je Antoniju Bilić pokušao silovati, a potom ju je ubio. Taj njegov iskaz kasnije je osporen uz obrazloženje da je iznuđen premlaćivanjem i mučenjem.
I u slučaju potrage za Antonijom Bilić policija se uredno osramotila, naročito kada je otkriveno da je Paravinja slobodno prelazio državne granice unatoč tomu što su se u nekoliko država protiv njega vodili postupci zbog silovanja i sličnih zločina.
Dragan Paravinja je za svoje zlodjelo u tri navrata nepravomoćno osuđen na 40 godina zatvora. Poslije treće presude Vrhovni sud RH preinačio je kaznu od 40 godina i ublažio je na 20 godina zatvora, koje je Paravinja izdržao.
Čemu uopće ova priča i buduća tri nastavka od kojih će dva detaljnije obrađivati slučaj od nestanka Anđele Bešlić do pronalaska njenih posmrtnih ostataka, a uposljednjem trećem nastavku razgovaramo s Ivanom Bešlićem, Anđelinim ocem koji je najzaslužniji što je ubojica njegove kćerke otkriven iako su ga svo vrijeme u policiji držali glavnim osumnjičenikom.
Mada ćemo u detaljima obrađivati tek jedno zlodjelo, cijeli ovaj serijal pisan je kao sjećanje na četiri djevojke kojima su pripadnici njihova roda oduzeli život i tako spriječili da, možda, postanu supruge, majke, bake.
Cijela priča je trajni posjetnik kako među nama žive pojedinci koji se, iako u ljudskom obliku, u trenutku pretvaraju u najkrvoločniju zvijer i da bi utažili taj najtamniji poriv svojega bolesnog uma ne biraju žrtve.
Jer, u sva četiri slučaja je potvrđeno da su Marijana, Anđela, Kristina i Antonija bile slučajne žrtve. Umjesto njih to su mogle biti naše kćerke, sestre, majke...
Ova priča napisana je u nadi da se takvi zločini više nikada neće ponoviti, barem tu, među nama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....