Ispod Kadijine glavice na zapadnoj padini Kamešnice nalazi se farma koza Marija Mioča iz Otoka. Od županijske ceste Han – Otok – Vratnice uska vijugava asfaltom prekrivena cesta prolazi kroz zaseok Strana da bi poslije posljednjih kuća nastavila prema srcu planine.
Od Marija smo dobili upute da idemo do kraja asfalta, a onda kada počne makadam da skrenemo lijevo. Prije dolaska do makadama znali smo da smo na pravom putu jer su na uskoj asfaltnoj traci bile razmještene male hrpe zrna kukuruza. To je najčešći način kako stočari u cetinskom kraju svojim životinjama daju zobati ili lizati sol. Niti 200 metara od skretanja došli smo pred štalu uz koju je u toru ograđenom čeličnim matama bilo veliko stado koza. Prva nas je dočekala sredovječna gospođa.
– Ja sam Milica, Mariova mater – kaže pozdravljajući nas. Odmah je stigao i Mario Mioč, visoki štrkljasti mladić od planinskog zimskog sunca opaljenog lica. Ovome mladiću s najvećim stadom koza u cijelom cetinskom kraju tek je 17,5 godina. S kozama je provodio cijeli dosadašnji život. Njegovi roditelji, otac pokojni Anđelko i majka Milica izrodili su osmero djece. Anđelko i Milica nikada nisu bili službeno zaposleni. Cijeli život bavili su se stočarstvom iz kojeg su crpili izvore prihoda za podizanje mnogobrojne obitelji. Anđelko je teško obolio. U prvom dijelu prošle godine došao je u terminalnu fazu bolesti. U to vrijeme Mario je bio učenik 2. razreda srednje strukovne škole bana Josipa Jelačića u Sinju, zanimanje trgovac.
– Kako je otac došao u posljednju fazu teške bolesti majka se morala posvetiti samo njegovoj njezi. Tako je bila prisiljena prestati se baviti stadom koje je u to vrijeme imalo 174 koze i nešto jarica. Razgovaralo se o prodaji cijelog stada. Ja sam se usprotivio. Kazao sam da ću ja preuzeti stado i posvetiti se obiteljskom poslu. To sam i napravio.
Napustio si školu?
– Morao sam, ali ne sasvim. Ravnatelju i nastavnicima sam kazao u kakvoj se situaciji našla moja obitelj pa sam napustio redovno školovanje, ali mi je omogućeno da nastavim polaganjem razrednih ispita. Tako sam završio drugi, a vjerujem da ću i treći razred. Otac mi je umro u lipnju prošle godine. Ja sam nastavio njegov posao, njemu u čast.
Rijetki su primjeri, čini se da bi ih trebalo tražiti povećalom, da se mladi, pa i puno stariji od tebe, odluče baviti stočarstvom?
– Nema na svijetu niti jednog posla koji bih volio više raditi od ovoga. Otkako sam prohodao susretao sam se s ovim životinjama, zavolio sam ih, općenito volim prirodu i u ovome uživam. Tko se odgojio s blagom sigurno će ga voljeti. Drugima bi ovaj posao bio sramotan, oni se prema njemu odnose podrugljivo. Njima je ovo nečisto i smrdljivo.
Je li koza čista životinja i smrdi li?
– Čistija je od mnogih ljudi. Ona neće pojesti ništa prljavo. Istina je da ima specifičan miris, ali to je prirodno.
Vodiš ih na pašu po buri, jugu, zimi kada se ovdje u planini živa spušta ispod minus 10 stupnjeva ili ljeti kada upeče zvizdan, a živa u termometru skače iznad 40 stupnjeva Celzijevih?
– Moje stado mora na ispašu svaki dan, svih 365 dana u godini. Sve što ste naveli stoji. Ja ih izvodim na pašu po suncu i kiši, vrućini i hladnoći. Ova vrsta koza jednostavno nije za štalu. U vegetativnom periodu, od ranog proljeća do kasne jeseni, stado na ispaši provede desetak sati dnevno i najedu se do sitosti. U nekoliko zimskih mjeseci, a to je period i kada se jare, uz ono što upasu i ubrste još ih dohranim sijenom i u vrijeme dojenja djetelinom, a uz to im dajem i zobati. Sada im svaki dan dadem 100 kilograma kukuruza. Masovno jarenje bit će krajem veljače pa ću im tada zobanje pojačati ječmom.
Vidimo da ti pomaže mater?
– Ona je cijeli život ovo radila zajedno s pokojnim ocem. Koze na ispašu izgonim samo ja jer to volim, nije mi teško. Zamijeni me jedino ako ja moram negdje otići.
Tko muze i gdje s mlijekom?
– Nema toga. Ja sam se opredijelio isključivo na proizvodnju mesa pa nema mužnje niti brige što i kako s mlijekom. Kada sam u poslu naslijedio pokojnog oca preuzeo sam stado od 170 koza. Danas ih imam 300. Ako sve bude u redu uskoro ću imati oko 450 jarića. Stotinjak ću ostaviti za obnovu stada, a za tržište će biti oko 350 komada. Uz to će za prodaju, za kaštradinu, najesen biti izlučeno između 50 i 100 grla. Stado ću dovesti do 400 proizvodnih grla, ubuduće možda i više, pa ću, uz izlučivanje za zanovljenje, godišnje za tržište imati više od 500 jarića.
Imate li tržište?
– To je najmanji problem. Da imam i dvostruko veći broj, jariće bih prodao. Još je pokojni otac uspostavio suradnju s kupcima koji uzimaju na desetke jarića. Najviše ih ode na šire područje Makarske jer taman prispiju za sezonu. Kvaliteta mesa je vrhunska jer jarići samo sisaju, a koze uz travu i brst još pojedu dohranu djetelinom i zobanje kukuruza i ječma.
Ovdje ste pod Kamešnicom, na državnom zemljištu. Jeste li ga dobili u zakup?
– Imamo OPG, a kako sam još maloljetan nositelj je moja sestra. Natjecali smo se za zakup državnog zemljišta i dobili 35 hektara. To je malo pa se nadam da ću dobiti još.
Ne vidimo nikakvu mehanizaciju?
– To mi je problem jer nemam ništa. Umjesto da ih prenesem traktorom, rolo bale sijena moram valjati, pri čemu se fizički satarem. To mi bude teže nego cijeli dan za kozama. Zbog toga što prije moram nabaviti traktor, kosilicu, balirku za sijeno i prikolicu. Bez toga ne mogu, ali potrebnog novca za kupnju za sada nemam.
A prodaja jarića?
– Od prodaje najprije treba izdvojiti novac za sijeno, djetelinu, kukuruz i ječam. Sve to moram kupiti. Uz to, veliki mi je trošak voda, pa onda gorivo, a treba i živjeti.
A novac iz EU fondova?
– Pokojni otac i mater to nisu koristili. Meni su rekli da bih mogao, posebno kao mladi poljoprivrednik. U lipnju ove godine postat ću punoljetan. Tada ću preuzeti OPG, bit ću njegov nositelj.
Vjerujem da će me dobri ljudi uputiti kada se objave natječaji za EU sredstva i pomoći mi da dobijem potrebni novac za nabavu nužne poljomehanizacije. U tom slučaju bilo bi mi puno lakše, a ostajalo bi mi i više novca.
Spomenuli ste problem s vodom?
– To mi je ozbiljan problem. Stadu dnevno treba oko 2000 litara vode. Od jeseni pa do proljeća, u vrijeme kišnog perioda, koze napajam na lokvama. Kada presuše lokve trošim vodu iz bunara, skupljenu kišnicu, koju brzo potrošim. Zato u bunar moram dovoziti vodu, a to mi je veliki trošak. I trud. Jer ovdje nemam struje pa vodu iz bunara crpim sićem i lijevam u korito.
Ima li izgleda za rješavanje vodoopskrbe?
– U Gornjim Koritima kaptiran je izvor koji nikada ne presuši. Prije nekoliko godina naš načelnik Dušan Đula doveo je s toga izvora vodu do četiri vikendice, koje su od moje štale udaljene oko 800 metara. Moj pokojni otac tražio je od načelnika da produži s okitenom do nas, ali nije htio. Ja taj problem moram riješiti pa ću, ako mi dopuste, sam postaviti tih 800 metara okitena ili, ako mi ne dopuste, sve do izvora u dužini oko četiri kilometra.
U posljednje vrijeme digla se velika povika na vuka. Viđa li se ovdje i napada li stado?
– Ja vuka posljednjih godinu i pol dana nisam vidio. Nije napao moje niti sam čuo da je napao druga stada na Kamešnici. Moje stado je uvijek pod nadzorom. Uz to, imam i četiri psa, po jednog turskog kangala i šarplaninca koji se ne boje fajta s vukom te jednoga pasmine border collie i križanca hrvatskog ovčara koji su mi odlični pomagači u čuvanju koza.
Imaš li curu?
– Nemam.
Nemaš?
– Izađem ja redovito s prijateljima u kafić i disko. U društvu bude i djevojaka. Kada im kažem da se bavim kozarstvom rado prihvate ponuđeno piće, ali dodaju da se one tim poslom ne bi bavile.
Kazali su mi da ti je jedan stric bio neženja. Nećeš valjda radi koza njegovim stopama?
– Još sam ja premlad. S djevojkama rado provodim vrijeme u društvu, zabavljamo se, ali ništa ozbiljno. Iz tih druženja i razgovora zaključio sam da je stočarstvo, naročito kozarstvo, među djevojkama nepopularno. Ja ipak vjerujem da ću upoznati neku mladu djevojku koja voli životinje i shvaća što već danas znači i što će ubuduće još više značiti proizvodnja zdrave hrane, te da ćemo moći zajedno u život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....