Marko Livaja uspio je izvući najbolje od igrača koji su često djelovali kao uteg reprezentaciji

Zlatko Dalić i u ovom kvalifikacijskom mini ciklusu nastavio je eksperimentirati sa sastavom i taktičkim zahtjevima iz utakmice u utakmicu. A nakon neuvjerljivih predstava u Rusiji i Slovačkoj, Hrvatska je sinoć na Poljudu odigrala poprilično dobru utakmicu i stigla do uvjerljive pobjede nad nemoćnom Kekovom Slovenijom.

Ključ svega bio je zapravo u izboru igrača, a manje u njihovim nominalnim pozicijama, jer niti je Marko Livaja sinoć bio najistureniji napadač, niti je Andrej Kramarić bio desno krilo. Dalić je jednostavno uspio miješanjem različitih sastojaka napokon dobiti homogenu smjesu koja je bila dostojna laboratorija viceprvaka svijeta.

U Moskvi je bilo evidentno da su obje momčadi prvenstveno htjele ne izgubiti, a Dalićev romb u kojem praktički nijedan igrač (osim vratara i obrambene četvorke) nije izgledao kao da mu je ugodno, donio je blijedu predstavu „vatrenih” koja je bila dovoljna samo za 0:0.

Protiv Slovačke je priča bila malo drugačija, ali je i sustav za koji se izbornik odlučio bio drugačiji. Dalić je momčad izveo u 4-2-3-1, s Ivanušecom na desnom krilu, Oršićem na lijevom, dok je u vrhu napada bio Antonio Mirko Čolak. Napadač grčkog PAOK-a na posudbi u švedskom Malmöu priliku je dobio prvenstveno zbog toga što je postalo evidentno da suradnja Vlašića, Pašalića i Kramarića nije dovoljno dobra da bi Hrvatska igrala bez klasičnog napadača, ali ni taj eksperiment nije urodio plodom, bez obzira na pobjedu. Od početka je bilo evidentno da Čolak, unatoč dobrim igrama za klub kojem je pomogao ući u grupnu fazu Lige prvaka, još nije na razini koja se očekuje od najisturenijeg napadača hrvatske reprezentacije, što je pogotovo došlo do izražaja u 19. minuti kada je sjajnu priliku upropastio lošim i sporim primanjem lopte.

Ronald Goršić/Cropix

Hrvatska u Bratislavi nije djelovala posebno inspirirano ni kreativno te je usto domaćinima dopustila nekoliko dobrih prilika i potencijalno opasnih kontri koje su Slovaci upropastili. "Vatreni" nisu uspijevali iskontrolirati utakmicu te se ona u određenim periodima pretvorila u pravi „run 'n' gun” nogomet, zbog čega i nije čudno što je odlučena odličnim pogotkom Marcela Brozovića, ali koji je došao kao posljedica slučajnosti.

Zajednički narativ obiju tih utakmica u fazi napada bilo je međusobno „gušenje” igrača koji su se često znali naći u istom prostoru, što je pogotovo bio slučaj protiv Rusije. Nije bilo razumijevanja između igrača i prepoznavanja situacija kada se, tko i gdje treba pomaknuti odnosu na svog suigrača, a rezultat je bio već uobičajeni kontrolirani kaos.

Uigravanje takvih taktičkih finesa zaista je teško u kontekstu reprezentacije, pogotovo u ciklusu u kojem ekipa igra tri kvalifikacijske utakmice u samo tjedan dana, zbog čega je u pravilu najvažnije na teren izvesti momčad sastavljenu od međusobno komplementarnih igrača koji imaju dobru kemiju. Dalić je to napokon uspio postići sinoć na Poljudu.

Nikola Vlašić ostao je na klupi, Mario Pašalić dobio je ulogu trećeg veznjaka ispred Kovačića i Brozovića, Marko Livaja nominalno je bio najistureniji napadač, dok je Kramarić nominalno bio desno krilo. No, njegova uloga bila je daleko drugačija nego ona Ivana Perišića na drugoj strani te sličnija onoj koju je igrao na Euru protiv Engleske, kada se nije baš proslavio.

Plan je zapravo bio da Livaja, Kramarić i Pašalić zajedno stvaraju pomutnju u slovenskoj obrani kombinacijom spuštanja u međuprostor po loptu i napadanja dubine. Livaja je bio glavni čovjek za ovo prvo, Kramarić - koji se u pravilu uvlačio u sredinu, a cijelu desnu stranu ostavljao za Juranovića – bio je zadužen za ulazak u prostor koji bi ispraznio Livaja, dok je Pašalić napokon dobio ulogu koju ima i u Atalanti – napadati destabiliziranu protivničku obranu iz drugog plana.

Tom Dubravec/ Cropix

Tako je pao prvi gol, koji je zabio Livaja nakon što je Pašalić glavom pogodio vratnicu, a na praktički je isti način Hrvatska povela 2:0. Ovoga puta strijelac je bio sam Pašalić koji je ponovno ušao iz drugog plana i iz blizine pospremio loptu u Oblakov gol nakon sjajnog prolaska po lijevoj strani Ivana Perišića.

Iako nije posebno visok, Pašalić je sinoć bio opasan u svakom zračnom duelu u kojem bi se našao upravo zbog sjajnog osjećaja za pozicioniranje. Uz Domagoja Vidu sudjelovao je u najviše skokova (sedam) te ih je dobio tri, što je bio drugi najveći broj nakon Vide.

Hrvatska je protiv Slovenije u pravilu bila najopasnija kroz međuprostor i po lijevoj strani, na kojoj je Perišić stvarao probleme Slovencima i u ofenzivnoj tranziciji i na postavljenu obranu, iako je uz Sandija Lovrića imao najviše izgubljenih lopti. Matjaž Kek znao je da će jedan od ključeva uspjeha njegove momčadi biti zatvoriti međuprostor, stoga se Slovenija branila u 4-1-4-1, no već je u 20. minuti, kada se u prilici našao Kramarić, bilo evidentno da je dosta da Stanković, koji se nalazio između obrane i veznog reda, ispadne i da je prostor za stvaranje izgledne šanse širom otvoren.

Problem Slovenije bio je i u tome što je na desnoj strani Petru Stojanoviću pomagao Josip Iličić, igrač koji nije baš poznat po defenzivnim kvalitetama, što je bilo vidljivo tijekom cijelog susreta, a što je ujedno i potvrđeno statistikom. Pašalićev suigrač iz Atalante nije dobio nijedan duel od njih ukupno osam u kojima je sudjelovao te je čak 11 puta izgubio posjed. A njegov doprinos u fazi napada bio je gotovo nezamjetan, iako se praktički nijedan slovenski igrač nije baš pokazao u tom segmentu.

Tom Dubravec/ Cropix

Hrvatska je sinoć uspjela naplatiti razliku u individualnoj kvaliteti u odnosu na protivnika, što je u zadnje vrijeme postala rijetkost, ali određeni problemi su i dalje bili vidljivi. Lopta se teško iznosila iz obrane, a Slovenci su znali presjeći dodavanja koja bi hrvatski veznjaci slali iz svoje polovice, iako u pravilu nisu izlazili u visoki presing, već su se branili u srednjem bloku. Uvjerljiva pobjeda protiv Slovenije stoga se mora promatrati kao korak naprijed za hrvatsku reprezentaciju, ali se istovremeno ne smije dopustiti da ona sakrije sve probleme koje bi Dalićevu momčad mogle koštati protiv nekog kvalitetnijeg protivnika.

Dobro razumijevanje Livaje, Kramarića i Pašalića razlog je za proglašavanje Dalićevog eksperimenta uspješnim, jer se nameće zaključak da je Hajdukova „desetka” omogućila Pašaliću i Kramariću da u velikoj mjeri igraju kako su naviknuli u svojim klubovima, umjesto da djeluju kao neprilagođeni utezi u ekipi, što je do sada često bio slučaj.

Cilj izbornika reprezentacije ne bi trebao biti učiniti igrače boljima i prilagoditi ih na taktičke zahtjeve koji će u najboljem slučaju velikom broju njih, a u najgorem svima, biti nepoznanica, već od igrača koje imaš na raspolaganju sastaviti ekipu koja će što bolje funkcionirati. To se uglavnom postiže tako da na teren izvedeš momčad sastavljenu od igrača koji su svojim karakteristikama što više komplementarni jedni drugima, jer je za očekivati da će onda na račun svoje kvalitete i navika inercijom stvoriti nekakvu igru, čak i kada nemaju jasne instrukcije što se od njih traži.

To ne znači da je jedanaestorka iz utakmice sa Slovenijom jedini ispravni put za naprijed, pogotovo zato što je i Vlašić djelovao odlično nakon ulaska u igru te je za očekivati da će se i on nastaviti nametati izborniku svojim igrama, ali sinoćnja bi utakmica Daliću trebala poslužiti kao smjernica na što da obraća pažnju u nekim budućim eksperimentima.