Profesor emeritus splitskog Medicinskog fakulteta Matko Marušić (77) objavio je novu knjigu pod ambicioznim naslovom Priručnik za hrvatsku politiku.
Uglednog znanstvenika i priznatog književnika ni u mirovini nije napustio radni elan pa se posvetio političkoj publicistici. Nakon promocije njegove knjige u prepunoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, iskoristili smo priliku za razgovor s profesorom.
Za početak jedno provokativno pitanje. Je li pisanje Priručnika za hrvatsku politiku bio podsvjesni pokušaj prevladavanja traume zbog gubitka izbora 2013. godine na kojima ste se natjecali za splitskog dogradonačelnika?
- Svaki je poraz neugodan, ali taj je daleko iza mene. I onda i danas žao mi je samo Splita, koji je u četvrt stoljeća slobode uspio izabrati oko jednog i pol stvarno kvalitetnoga gradonačelnika. Ljudi biraju po svjetonazoru i privatnim interesima, a na lokalnoj razini nije bitan svjetonazor, nego znanje, marljivost i poštenje. A privatni je interes uvijek smrt za javni.
Što je bila vaša motivacija za pisanje ove knjige?
- Politika prožima sve aspekte našeg života, bili mi toga svjesni ili ne. Međutim, ljudi često govore o politici na površan način, a to je gubljenje vremena i demonstracija neznanja.
Zato sam odlučio napisati knjigu o politici. Nisam mislio da će imati 600 stranica, ali složenost naše povijesti i političkog života, koje bitno obilježavaju teška povijest, stradanja i podjele, nije se mogla primjerno prikazati ukratko. To je i temeljna poruka knjige: hrvatska politika ne može se ni razumjeti niti voditi bez poznavanja i razumijevanja hrvatske povijesti.
Upravo to nepoznavanje danas izaziva najteže političke prijepore u Hrvatskoj. A ono je posljedica izmišljanja te iskrivljavanja i skrivanja istine. Ja ustrajem na istini. Na kraju istina ne mora biti ono što ja tvrdim, ali svakako mora imati dovoljno jake dokaze da povjerujemo da je to stvarna istina, bez laži i pristranosti.
Knjiga je poziv kritičarima
Jeste li prilikom pisanja imali problema s idealom objektivnosti?
- Ja sam znanstvenik i u svemu primjenjujem znanstveni pristup. To znači da zaključke izvodim na temelju dokaza. Kad se pribave, što nije lako, provjerava se njihova vrijednost, što je još teže. Primjerice, različitu težinu ima dokaz izveden iz službenog dokumenta i iskaz subjektivnog svjedoka. Zato potencijalne kritičare pozivam da ponude bolje dokaze od mojih, hladno i nemilosrdno, ali bez etiketiranja i blefiranja. Ja znam što je dokaz. U znanosti sam ih ocijenio možda i u deset tisuća znanstvenih izvješća.
U svojoj knjizi problematizirate laži koje su izrečene na račun Hrvata. Jesmo li i mi pridonijeli tome? Lažu li Hrvati sami sebe?
- Problem Hrvata nije laganje, nego neznanje. Ali ne trebamo biti preoštri: naš nacionalni izražaj bio je jako dugo potisnut u nesretnim državnim okvirima u kojima je bio potisnut i progonjen. Bez slobode ne možemo dosegnuti istinu. Ali i to se mijenja.
Zadovoljan sam novom generacijom mladih hrvatskih povjesničara koji pišu dobro i istinito. Moja jedina zamjerka je što se to novo znanje ne širi dovoljno u svijet.
Tvrdim da moraju svoja djela objavljivati na engleskom jeziku i u priznatim i vidljivim međunarodnim časopisima. To je nužno za hrvatsku budućnost, jer plodna i ugodna budućnost traži da sa sebe skinemo stigme koje su nam podmetnute lažima onih koji su nam otimali dušu i tijelo, dakle kulturu i teritorije, a mi smo morali šutjeti.
Čitava cjelina u knjizi je posvećena našim susjedima, državama članicama bivše SFRJ. Jeste li optimist glede uspostave dobrosusjedskih odnosa u našoj regiji?
- Nažalost nisam. Čak i moj najveći optimizam posustaje pri pogledu na Srbiju. Nije lako to reći, ali stanje u toj državi u odnosu na Hrvatsku i Hrvate je strašno.
Protuhrvatska propaganda čini da običan narod u Srbiji o Hrvatima ima jako negativno iskrivljenu sliku. I to je – blago rečeno.
Stanje u Bosni i Hercegovini također nije dobro jer tamo su samo Hrvati odani demokratskim rješenjima i priključenju Europskoj uniji. Tu Hrvatska čini jako mnogo i promišljeno kako bi pomogla i to je jedina nada da se neće dogoditi velika nesreća.
Crna Gora je pod jakim srbijanskim pritiskom i Crnogorcima nitko ne može pomoći ako to oni sami ne učine.
Sada smo mi Amerika
U pogledu Balkana ste skeptik, jeste li i euroskeptik?
- Ja sam oduvijek bio fanatični proeuropejac. Ružno zvuči, ali prije priključenja sam simbolično (i u ljutnji) govorio da je i najgora Europa za nas Amerika. Sa svim manama koje Europa ima, a duboko sam ih svjestan, to je ipak dio svijeta koji je najuljuđeniji u povijesti čovječanstva i kome smo kroz cijelu svoju povijest težili, a sada mu s pravom pripadamo. Sad smo mi za mnoge Amerika, ali dopustite da ih ne nabrajam.
Ipak ste jako kritični prema nekim fenomenima koji su aktualni na Zapadu, poput woke ideologije.
- Woke ideologija je prikriveni oblik komunizma. Ona je ljudska prava zlouporabila toliko da – svatko ima pravo. Više nije bitno što je istina, nego što netko želi, "kako se osjeća". I onda se to koristi za ukidanje nacije, vjere i obitelji.
Ta nezaustavljiva plima dolazi i na naše obale. Moramo se oprijeti, ali oprezno, jer nije na nama da rješavamo svjetske probleme. Novi komunizam će, kao i stari, izazvati svjetske sukobe, a mi moramo gledati da u njima ne sudjelujemo. Stvar je jako ozbiljna, ozbiljnija nego se čini na prvi pogled. Zaprepašten sam da svi liječnici svijeta ne kriknu na užas promjene spola!
Spol se nikad ne može potpuno promijeniti, a žrtve budu teško i zauvijek osakaćene. Treba se pripremiti na ozbiljno, smrtno ozbiljno čuvanje svoje djece.
U analizi suvremene Hrvatske koristite zanimljivu SWOT analizu...
- To je termin iz ekonomije koji je odličan jer dobro sistematizira stvari. Naime, nabrajanjem svojih snaga, slabosti, prigoda i opasnosti može se objektivno i jasno sagledati stanje u kojem se nalazite. Naša snaga je u tome što ne samo politički, nego i mentalno pripadamo Zapadu. Čak i najveći hrvatski ljevičari smatrali su da Hrvatska pripada Zapadu. U naše dodatne snage uvrštavam geografski položaj, vjeru i domoljublje. Slabosti, prigode i opasnosti navedeni su u knjizi. Ima ih mnogo.
Spomenuli ste ljevičare. Možete li reći nešto lijepo o hrvatskim ljevičarima?
- Budući da su u Jugoslaviji živjeli u dobrostojećim obiteljima, oni su obrazovaniji i uglađeniji od nekomunista. Ugodno je družiti se s njima. I zabavno kad imamo slobodu govora: oni se hvale da su antifašisti, a ja ih podsjećam da su potpisali pakt o nenapadanju s Hitlerom 1939. godine i s njim zauzeli Poljsku, da nisu ustali protiv NDH na primjer 11. travnja 1941. i da su jako slabo reagirali na Staljinovu zapovijed da 22. lipnja 1941. krenu u gerilsku borbu protiv Nijemaca.
Plenković me oduševljava
Veće komplimente čuvate za sadašnju hrvatsku vlast?
- Oduševljen sam g. Plenkovićem, možda najuspješnijim našim političarem nakon Franje Tuđmana. Ljudi s desnice koji ga napadaju ne razumiju svijet, počevši od toga da podcjenjuju ugled koji imamo u Bruxellesu. "Za dom spremni" im je važniji od Schengena. To je iskrivljeni i neuki koncept domoljublja koji Hrvatskoj samo šteti na međunarodnoj razini.
Simbolično (u Priručniku) ja smatram da domoljublje za početak treba pokazati i primijeniti tako da razvrstavamo smeće "na kućnom pragu".
Pomirenje smatrate uvjetom za uspješnu budućnost hrvatskog naroda.
- Pomirenje je ključ svih stvari. Unutarhrvatski sukobi nisu bili obilježje samo Drugoga svjetskog rata. Jozo Laušić, naš veliki a skoro zaboravljeni pisac, u svojim romanima tematizira fratricid – bratoubojstvo u pet generacija. To je, nažalost, bila temeljna odlika naše povijesti sve do Franje Tuđmana. Da nije postojao konsenzus između ljevičara i desničara, 90-ih bismo prošli kao 1941. Drugim riječima, da je sto najuglednijih hrvatskih komunista 1991. prešlo Srbima, kao 1941., bili bismo izgubili rat, ali ne zato što bi se oni ne znam kako borili, nego što bi nas Srbi uspjeli oslikati kao fašiste. Zato sam govor na predstavljanju svoje knjige zaključio riječima: pomiješajmo svoje suze i počnimo novi život zajedno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....