Nagrada "Milan Mladenović" dodjeljuje se 21. rujna, na rođendan nekadašnjeg pjevača i frontmena grupe EKV, ali umjesto u Beogradu, ove godine će prvi put biti dodijeljena u Makarskoj. Onima koji su Milana poznavali poveznica je i više nego jasna, no mnogi naši sugrađani ne znaju koliko je Milan bio vezan za Makarsku.
– Mišo mi je bio rođak i susjed. Znam ga od pete godine, no nitko ga ovdje nije zvao Milan. Od mene je stariji šest godina, što je u dječjoj dobi velika razlika, pa se u to vrijeme najčešće družio s mojim bratom Velimirom koji mu je bio i ostao najbolji prijatelj u Makarskoj.
Mišo je bio sin jedinac i jako vezan za roditelje, a njihova uzajamna ljubav ispoljavala se prirodno i bez zadrške. Ja sam u njemu vidjela uzor od dječaka jer je bio iznimno nježan i susretljiv, ne samo prema nama, već prema svima. Mama mu se zvala Danica i bila je rodom iz Makarske, a njegov otac Spasa bio je oficir JNA i često je s mojim ocem išao na ribe. Danica je imala izrazito svijetlu put, crnu kosu i gospodsko držanje, Spasa je također imao fine manire i nikad u životu nisam čula kontreštavanje ili svađu iz njihove kuće.
Kad je osamdesetih godina Mišo s grupom EKV došao u sam vrh jugoslavenske rock-scene, o tome nije bilo posebnog govora niti se on ponašao kao zvijezda. Nama se, pravo da vam kažem, ta muzika i nije pretjerano sviđala – govori Melita Puharić.
Mišu je Velimir upoznao sa Željkom Puharićem 1979. godine, smatrajući da njih dvojica imaju dosta sličnosti. Iako su se Željko i Mišo još kao djeca susretali u Puharićima, prošlo je više od 15 godina prije negoli su se ponovo sreli.
– Bio sam student u Zagrebu, a suprugu Melitu tad nisam poznavao. Upoznao sam je tek 1985. kad je EKV bila na vrhuncu popularnosti. Moj omiljeni pjevač je Rundek, pa Mišo pored njega nije imao nikakve šanse. Nije mu to smetalo. Dapače! Jednom prilikom je u Makarskoj vidio Rundeka s tadašnjom djevojkom (sadašnjom suprugom) i pozvao ih u našu kuću u Puhariće.
U to vrijeme u selu nije bilo vila s bazenom i živjeli smo donekle izolirani od Makarske. Nismo izlazili, osim na plažu ili u kratku šetnju, a večeri bi provodili u Puharićima i razgovarali.
Ostali članovi grupe EKV nisu dolazili u Makarsku, mislim da su bili svega jednom u 15 godina.
Mišo nije bio poput njih, živio je zdravo i nije se drogirao. Velimir je u to vrijeme bio reprezentativac u ragbiju, ja sam igrao košarku i svakodnevno smo se bavili sportom. Mišo nas je pratio u tim aktivnostima, pa smo od 17 do 20 sati igrali košarku, a nakon toga smo odlazili kući gdje bi pričali i smijali se do zore. Nebrojeno puta smo Melita i ja odlazili na posao, a da nismo ni spavali, a Mišo bi išao kući. Živio je na magistrali, nekoliko stotina metara niže. Uvjeren sam da se on nigdje ljepše i slađe nije smijao nego u Makarskoj! – kaže Željko.
– Jedne godine je s njim došao njegov prijatelj Finc i donio krpene lutke koje su oni zvali pajaci, pa smo ih tako zvali i mi. Zaljubila sam se u te krpene klaunove. Iduće godine nam je Finc pokazao kako se prave, pa ih je Željko crtao, a ja izrađivala. Radili smo cijelu jednu zimu da bismo ih ljeti prodavali. Od zarađenih novaca smo kupili brod – prisjeća se Melita.
Željko dodaje kako je početak jeseni uvijek bio težak jer je označavao oproštaj od Miše.
– Tad su završavale naše morske avanture i uživanja, a počinjala je koncertna sezona. Miši je bilo teško vraćati se u Beograd, no na jednom koncertu se zagledao u Maju. Zaljubio se i planirao svadbu jer je istinski zavolio tu ženu, a Maja je s njim došla u Makarsku 1991. godine. To je bio zadnji put da smo se vidjeli. Poslije smo saznali da je sudjelovao na protestima protiv rata, i da je obolio od galopirajućeg tumora gušterače koji mu je zahvatio i unutrašnje organe. Da je umro, čuli smo na radiju – kratko je rekao Željko.
Milanov otac je preminuo od srčanog udara 1998., a majka Danica 2016. godine. U svom testamentu je ostavila nalog svojoj sestri Miri Curić iz Makarske da osnuje Zadužbinu Milana Mladenovića (koja je ujedno vlasnik Milanovih autorskih i srodnih prava).
– Danica i ja smo često govorile o zadužbini, ona je predložila da to bude nešto za djecu, a ja sam smatrala da to treba biti zaklada za mlade muzičare jer znam da Miši nije imao tko pomoći kad je počinjao s karijerom. Međutim, nisam znala da je Danica ostavila oporuku niti sam znala da nije dizala novac od Mišinih tantijema jer mi o tome nije govorila.
Na računu je bilo 9000 eura, a zadužbina je tek na čelu s Majom procvjetala. Maju sam upoznala u srpnju 1994. godine. Živjela sam u Francuskoj, Maja je studirala na Sorboni i došla je s Mišom kod mene. Zazirala sam od susreta jer je nisam poznavala, ali čim sam je vidjela, oduševila sam se. Jednostavna i srdačna, baš kakav je bio i Mišo. Nije što je moj, ali takva plemenitost, poštenje i dobrota nisu se često viđali. Košulju bi ti dao sa sebe ako ti je potrebna.
Njih dvoje su kliknuli, ljubav iz njih naprosto je isijavala. Sklupčali bi se zajedno na istoj fotelji, bio ih je gušt gledati. Trebali su se vjenčati u svibnju 1995. godine. Međutim, dok je bio u Francuskoj Mišo se žalio na bolove u stomaku, a lice mu je bilo žuto i dosta je smršavio. Kad su išli na aerodrom, kao da sam imala neki predosjećaj da ga više neću vidjeti, nikako se nisam mogla rastati od njega. Umro je četiri mjeseca poslije, 5. studenoga 1994. – priča nam Mira.
U svojoj knjizi VIVIDOR, Željko Puharić zapisuje sljedeće:
"Nema sumnje da je za većinu ljudi Miki s razlogom bio zvijezda i idol. Za nas on nikad nije prestao biti išta više od dječaka s kojim smo se vozili na biciklu, igrali košarku i picigin, dijelili snove, planove i prijatelje. Rugali smo mu se kad bi s plaže došao crven poput jastoga i mazali ga maslinovim uljem, a na bolna leđa stavljali mu melem od gaze natopljene octom. I vjerujemo da njegov golemi osmijeh nije nigdje mogao biti čišći i spontaniji nego u njegovoj Makarskoj."
"Na petnaestu obljetnicu Mikijeve smrti nekako neočekivano do naših je vrata doklizala poput duha mršava ispijena crna starica u crnini. Mikijeva majka. Neke dvije sekunde stajala je na vratima, još uvijek otmjena i odmjerena, ali kao kip stvrdnute boli, a mi smo nijemo buljili u nju. Onda smo joj žena i ja zajednički poletjeli u zagrljaj. Ona je jecajući isprekidano ponavljala ‘djeco moja, djeco moja‘, a mi... pa, ne znam, činilo mi se da nam je neugodno jer smo živi."
Mišo je pjesmama govorio mnogo, a osmijehom još više. Njegovi stihovi "Vodi me na Jadransko more, ja volim Jadransko more" pokazatelj su ljubavi i potrebe.
Hoće li Makarska tu ljubav i privrženost vratiti ulicom, šetalištem ili manifestacijom, ostaje za vidjeti. Tek, možemo biti ponosni na velikog glazbenika..., a još ponosniji na čovjeka kakav je bio!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....