Lider srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac jedan je od najdugovječnijih naših političara, usprkos statusu dežurnoga hrvatskog neprijatelja koji mu uporno imputiraju snage radikalne desnice.
Kao politički realist, prof. Pupovac itekako je zahvalan sugovornik za procjenu prave snage ovdašnjih generatora mržnje, svih vrsta aktualnih ideoloških radikalizama te njihovih krajnjih korisnika.
Gospodine Pupovac, u zadnje vrijeme nas i sa službenih i s neslužbenih govornica uporno uče da se Hrvatska može voljeti isključivo zdesna. Sve druge domoljubne pozicije kao da su pritom delegitimirane, pa vas odmah moram upitati: volite li vi još uvijek Hrvatsku?
- Ima mnogo ljudi koji misle da ne volim. Ima jednako tako mnogo ljudi koji, kad kažem da mi je stalo do Hrvatske i da je Hrvatska moja domovina kojoj sam privržen i za koju sam uradio sve što sam mogao, doista vjeruju da se tako i osjećam. Tu sam u životu sve postigao i tu sam u svojoj zemlji, baš kao i moji preci.
Baš i ne volim razmetanje riječima, pa svoju posvećenost radije pokazujem i dokazujem svojim djelovanjem, metaforičkim znojem. Evo, uskoro će gotovo puna četiri decenija, 40 godina mojega javnog djelovanja u Hrvatskoj. Cijelo to vrijeme sudjelovao sam u nizu važnih procesa i poduhvata koji su nosili dobro Hrvatskoj.
Što samostalno, što sa svojim suradnicima, što s ljudima iz drugih i međusobno različitih političkih partija, kao i iz različitih političkih spektara, te s cijelim nizom nevladinih i vladinih predstavnika. Bez punine i bez međusobne različitosti svih tih aktera, uvjeren sam, ne bi bilo ni većine rezultata.
PRETPLATITE SE I PROČITAJTE ŽIVOTNI INTERVJU, OBJAVLJUJEMO GA U DVA DIJELA...
Zadnja "rukometna" epizoda iz serijala Thompson, a koji svi pratimo od prošlog ljeta, otvorila je mnoge dileme: je li to tema iz sfere ustavnoga patriotizma, domene lokalne samouprave, domoljublja, sportskih emocija ili naprosto izborne kombinatorike? Što se vama čini?
- Svega toga u ovoj igri pomalo ima: u ovoj vrsti nadmetanja, odmjeravanja političkih snaga i utvrđivanja budućih političkih pozicija. Ima i podosta uzajamnoga profiterstva u kojemu različiti politički i nepolitički akteri nastoje napraviti neku vrstu zarade za sebe korištenjem drugoga, bilo u međusobnom savezu ili u međusobnom konfliktu.
Svima je već jasno da je posrijedi jedna složena politička utakmica koja ni dosad nije bila neuobičajena u političkom životu, a neće biti ni ubuduće. Pitanje je samo koliko negativnih efekata za društvo i zemlju to proizvodi, a proizvodi ih podosta.
Može li se nakon sračunatoga potpirivanja tako sirovih i užeglih strasti te interesne mržnje i antagonizama taj duh lako vratiti u bocu?
- S obzirom na to da već dosta dugo trajem, u političkom životu Hrvatske pamtim i puno gore atmosfere. Bilo je i malignijih duhovnih razdoblja i gorih duhova koji su ovdje bili puštani iz boce. A možda je i riječ o istim zlim duhovima, ali su po posljedicama bili znatno štetniji nego što je dosad bio ovaj koji je sad na djelu.
U društvu je trenutno jako prisutna određena toksičnost koja izaziva zebnju i zabrinutost kod dobroga dijela ljudi, a kod nekih i prilično goleme strahove. Iz toga razloga bi svi koji su najodgovorniji u politici, a tu prije svega mislim na vodeće ljude države, Vlade, Sabora, Republike i istaknute figure u političkom životu, trebali znati da je s jedne strane njihova prirodna, a s druge i njihova ustavna i javna obaveza da smanje nadmetanje oko tog duha koji je pušten u javnost. I da ga, što je moguće prije, pokušaju vratiti natrag u bocu.
Mnogi analitičari ovih dana zaključuju kako je "projekt Thompson" premijer Plenković poduzeo isključivo iz taktičkih razloga, da asimilira i za sebe veže glasove radikalne desnice na idućim izborima. Držite li i vi da je on zapravo "pragmatični radikal"?
Premijer je u kratkom vremenu poslao u javnost dvije značajne poruke. Jedna je neka vrsta političkoga "statementa", a odaslao ju je iz Splita u povodu tridesete godišnjice HDZ-a. Tamo je poručio kolegama da se stranka treba usmjeriti prema biračima centra i da ih se nipošto ne smije zaboraviti jer su oni za HDZ posebno važni.
S druge strane, bili smo i svjedoci njegova nedavnoga političkog manevra kojim je ušao u konfrontaciju s gradskom vlašću u Zagrebu, a prije svega s gradonačelnikom Tomaševićem, oko dočeka brončanih rukometaša na kojemu je ključnu ulogu igrao pjevač Thompson. Te dvije stvari su međusobno prilično kontradiktorne i konfliktne. Hoće li doista postati i stvarno konfliktne ili će ostati samo naizgled konfliktne, možemo samo nagađati, ne možemo još sa sigurnošću reći. Ja zasad držim da se tim kontradiktornim manevrom Plenković još nije odrekao svog političkog "statementa" o važnosti birača centra, izrečenoga nedavno u Splitu.
Mislite li da bi Tomislav Tomašević iz priče o Thompsonu mogao naposljetku izaći kao najveći profiter? Može li ga ovo uzdići u potencijalnog lidera opozicije?
- Da, i mislim da je profesor Žarko Puhovski bio u pravu kad je to među prvima kazao. U ovome nadmetanju koje nema uvijek lijepo lice, niti lijepe javne odjeke, obojica aktera mogu znatno profitirati. To je na neki način prvoloptaška win-win situacija za formalne političke rivale, no ta složena igra ima i mnoge skrivene dimenzije. Sjetimo se iskustva gradonačelnika Tomaševića s Hipodromom i otvaranjem vrata Hipodroma za Thompsonov koncert prošloga ljeta, s kojim je zapravo sve i počelo.
Ulaskom u zadnji sukob s Vladom oko Thompsona on se zapravo vraća na pozicije koje su bile narušene njegovom prethodnom odlukom i time se izlaže različitim vrstama propitivanja. No, on se svakako dosad pokazao kao razmjerno stabilna politička figura, ne samo u glavnom gradu, nego i u zemlji. Isprofilirao se kao netko tko je, što svojom voljom, a što voljom predsjednika Vlade i HDZ-a, odlučio nastaviti javni sukob oko "fenomena Thompson" i vodi ga zasad prilično staloženo.
Kako gledate na prilično pasivnu poziciju predsjednika Republike u ovom turbulentnom razdoblju? Je li to znak postupnog Milanovićeva povlačenja u političku mirovinu ili možda samo faza "pregrupiranja", simptom potrošenih strasti?
- Zoran Milanović, odnosno predsjednik Republike, često je i dosad u političkoj praksi pokazivao da umije baštiniti izmjenjivanje raznih svojih temperamenata i epoha: od političkih primirja i javnoga stišavanja, pa do naglih političkih ratova i nepredvidivih bura i oluja. Ja bih rekao da je i sad prije posrijedi neka takva faza negoli njegovo prijevremeno umirovljenje, energetski pad ili gubitak interesa za političku borbu. U svakom slučaju, ne bih ga olako otpisivao i svatko tko bi to napravio u vezi s njim bi mogao teško pogriješiti.
U zadnje vrijeme su se političke strasti i izljevi javne mržnje uglavnom usredotočili na lijevi politički spektar: na tzv. leftarde, jugoslavene, antife, komunjare, partizane, tifusare itd. Je li srpskoj manjini u takvom kontekstu sad išta lakše, osjećate li da je netko drugi preuzeo vaš dio malignog tereta?
- Nažalost, ne. Nemam taj osjećaj sudeći po onome što svakodnevno čujem u Saboru, što vidim po gradskim pročeljima i grafitima, kao i po sadržaju poruka koje nam se šalju preko društvenih mreža. Nemam osjećaj da su se ti ljudi imalo umorili od mrzilačke, sad već i mrzi-lovačke kampanje, i to bez obzira na širenje spektra dežurnih neprijatelja. I ma koliko bilo sad posve besmisleno oživljavati duhove antijugoslavenstva, koji su tu još od 90-ih, pa i prije 90-ih, kao i oni iz 40-ih.
Posebna je tema masovna sotonizacija antifašizma kojoj smo sad svjedoci. I to u zemlji koja se u svojemu historijskom hodu ovakvom formirala zahvaljujući baš sudjelovanju u antifašističkoj koaliciji i koja je, unatoč strašnim tragovima što ih je iza sebe ostavila epizoda Nezavisne Države Hrvatske, razmjerno brzo zauzela mjesto na pijedestalu onih koji su izvojevali slobodu za Europu i za svijet. Odustajanje od tog projekta, a pogotovo pokušaji sotonizacije toga povijesnog podviga, posebna je vrsta suicidalnog ponašanja. To je jedan oblik kontinuirana pucanja u vlastita koljena i spada isključivo u domenu psihopatologije.
Često se čuje, sve više i usred Sabora, da je antifašizam obična floskula.
- Svi pojmovi i fenomeni se stalno mijenjaju. Antifašizam jučer i antifašizam danas ne mogu imati istu svrhu i smisao, ali ne mogu biti ni posve prazni od sadržaja, kao što je to slučaj kod nas. Kod nas se u službenoj državnoj priči riječ antifašizam koristi isključivo tako: kao prigodničarska prazna riječ, prazno ime. Jer se čini sve što se može da ga se isprazni od sadržaja i da ostane neka vrsta puke etikete.
A to je, naravno, loše, jer vrijeme u kojemu živimo je vrijeme u kojemu se iznova oživljavaju ideologije zbog kojih se fašizam i u Europi i svijetu razvijao, jačao i zbog kojega su naposljetku stradavali naši hrvatski i srpski preci, kao i milijuni iz drugih naroda. U ime toga zla gubili su masovno slobodu i živote. Generatori takve vrste političkih emocija danas su na moćnim pozicijama u svijetu, od Trumpa u SAD-u pa do Europe, ali nama puno važnije je pitanje tko kod nas sve kontinuirano doprinosi mogućnosti da se takvo masovno zlo ponovi. Također, naravno, i tko to sve čini u našoj regiji, u našemu susjedstvu.
(Nastavlja se)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....