Čuli ste možda za taj podatak, iz zadnjeg popisa stanovništva, da je četvrtina svih stanova u Hrvatskoj prazna. Ako je vjerovati njihovim vlasnicima, u takvim stanovima nitko ne živi, niti odmara, niti se kome iznajmljuju, niti se u njima obavlja ikakva djelatnost. Samo u Splitu takvih je stanova čak 17.533.
Teško je u to povjerovati, zar ne? Prije će biti da se u velikom broju tih stanova ipak obavlja nekakva djelatnost koja izmiče službenoj statistici. Realno je pretpostaviti da se u većini slučajeva radi o kratkoročnom ili dugoročnom najmu koji se u cijelosti, ili djelomično, ne prijavljuje. Teško ćemo u Splitu, za vrijeme turističke sezone, pronaći ijedan prazan stan, a kamoli njih 17.533.
Što je to ‘plaća na ruke‘?
Takva pojava poznata je kao siva ekonomija ili neslužbeno gospodarstvo. Susreli ste se vjerojatno i sami nerijetko s nekim oblikom sive ekonomije, primjerice, kada biste platili neki proizvod, češće uslugu, a niste dobili račun. Ako ste zaposleni u građevinarstvu ili ugostiteljstvu, poslodavac vam je možda isplatio dio plaće "na ruke", bez plaćanja poreza na dohodak i doprinosa za socijalno osiguranje.
Osim neprijavljenih, tj. neregistriranih djelatnosti, siva ekonomija obuhvaća i ilegalne aktivnosti (kriminal, droga, prostitucija i sl.). Svima im je zajedničko to da ih je gotovo nemoguće evidentirati, a jako teško procijeniti. To je razlog zašto ne postoji ujednačena metodologija na razini Europske unije kojom se pouzdano može utvrditi koliki je udio sive ekonomije u pojedinom gospodarstvu. Procjene za Republiku Hrvatsku kreću se u rasponu od 10 do čak 30 posto udjela u BDP-u. Ukratko, ne zna se točno.
Unatoč tome, jedan austrijski ekonomist, Friedrich Schneider, već dvadeset godina redovito procjenjuje sivu ekonomiju u zemljama EU-a. Pri tome koristi različite pokazatelje, od rasprostranjenosti plaćanja u gotovini, preko poreznog opterećenja, pa sve do uvjeta na tržištu rada i kvalitete institucija. Njegove rezultate, u svojim izvješćima, koristi i Europski parlament, a vrlo su bliski onima Svjetske banke.
Prema tim rezultatima, udio sive ekonomije u hrvatskom BDP-u nije se značajno mijenjao u proteklih deset godina, a iznosi visokih 29,7 posto. To znači da je samo u prošloj godini, pored službenog BDP-a, u RH ostvareno dodatnih 20 milijardi eura vrijednosti koje su prošle mimo ikakve evidencije i na koje nije plaćen nikakav porez. Od zemalja EU-a, jedino Bugarska ima veći udio od Hrvatske (33,1 posto), dok su na začelju (najbolje rangirane) zemlje poput Danske (9,7 posto), Njemačke (8,8 posto) i Nizozemske (8,2 posto).
Siva ekonomija nije osobito nepoznata pojava ni u Italiji (20,3 posto udjela u BDP-u), a iznad prosjeka EU-a (17,3 posto) je i Slovenija (22,1 posto), s kojom se često puta uspoređujemo. Udio neslužbenog u ukupnom gospodarstvu veći je na jugu i istoku Europe, a manji prema zapadu.
Što siromašniji, to više sive boje
U načelu, što je zemlja razvijenija, manje je sive ekonomije, iako rang zemalja EU-a prema razvijenosti i udjelu sive ekonomije u BDP-u nije u potpunosti obrnuto proporcionalan. Također, iz empirijskih istraživanja nije najjasnije što je od te dvije varijable uzrok, a što posljedica.
Unatoč poboljšanju gotovo svih makroekonomskih pokazatelja u posljednjih nekoliko godina, udio sive ekonomije u Hrvatskoj ne opada. Uzroci takvom stanju su različiti. Inflacija i visoke cijene nikako ne doprinose smanjenju neslužbenoga gospodarstva, dapače, što su cijene veće, sudionici na tržištu više su motivirani da djeluju u sivoj zoni. Jedan dio uzroka krije se i u relativno visokom poreznom opterećenju, pogotovo kad su u pitanju porezi na potrošnju.
Mnogi smatraju da dokle god imamo drugu najveću opću stopu PDV-a u Europskoj uniji, teško je očekivati pad udjela sive ekonomije u gospodarstvu. Sigurno je da širenje porezne baze i smanjenje poreznih stopa smanjuje motivaciju za djelovanjem u sivoj zoni. Ipak, potrebno je biti jako oprezan kada sivu ekonomiju povezujemo s visinom poreznog opterećenja.
Od svih zemalja EU-a, skandinavske zemlje porezno su najopterećenije, dok su istovremeno udjeli neslužbenog u ukupnom gospodarstvu u tim zemljama među najmanjima.
Jedan od indikatora sive ekonomije je i količina gotovog novca u optjecaju. Ako se proizvodi veće vrijednosti (stanovi, automobili…) plaćaju gotovinom, postoji osnovana sumnja da je riječ o nečemu nezakonitom. Zbog toga su upravo skandinavske zemlje gotovo pa eliminirale potrebu za gotovinom, gdje se skoro sva plaćanja obavljaju elektronički.
Nije sve u državi...
Postoji još jedan socio-ekonomski razlog takvom stanju koji je puno važniji od gore navedenih. Naime, siva ekonomija duboko je ukorijenjena i sveprisutna u hrvatskom društvu. Za razliku od skandinavskih zemalja, kod nas kupoprodaja nečega bez izdavanja računa ne predstavlja nešto skandalozno.
Naprotiv, poznate su vam djelatnosti u kojima je poslovanje bez računa gotovo pravilo, a ne izuzetak, pri čemu pitati račun u takvim situacijama može biti čak pomalo i neugodno. Organizirani kriminal i velike porezne prijevare svi ćemo osuditi, dok istovremeno na manje utaje poreza, kojima smo svjedoci gotovo svakodnevno, ne gledamo previše kritički. Skloni smo zaključiti, ljudi se snalaze.
Iako bi se bez (jednog dijela) sive ekonomije vjerojatno povećao udio naših sugrađana koji se nalaze ispod praga siromaštva, moramo biti svjesni da svaka usluga koju platimo bez računa ili svaki rad "na crno" smanjuje kvalitetu javnih usluga koje svi koristimo.
Manje je novca za zdravstvo, obrazovanje i mirovine. Takvo poslovanje predstavlja nelojalnu konkurenciju onima koji se pridržavaju zakona i prijavljuju sav promet. Sive ekonomije uvijek će biti, poanta je u tome da njezin udio u ukupnom gospodarstvu, iz godine u godinu, bude sve manji.
Država na tom putu može napraviti puno. Međutim, za promjenu, ne pitajmo što može učiniti država, nego razmislimo malo bolje prije nego što sljedeći put ne zatražimo račun.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....