povijesna fotka

Mišo je među prvima ušao u Knin, a umalo je rat dočekao u uniformi JNA: ‘Tuđman mi je dao ruku, a Rađa zastavu Hajduka‘

Piše:

Dijana Turić

Objavljeno: 5. kolovoza 2025. 07:56

Ivo Ravlić/Cropix, Božidar Vukičević/Arhiva SD

Među prvim vojnicima koji su kročili u oslobođeni Knin u sklopu Vojno-redarstvene akcije ‘‘Oluja‘‘ 5. kolovoza 1995. godine, bio je 22-godišnji vojni policajac iz Makarske Mišo Mendeš kojeg je kamera Božidara Vukičevića iz Slobodne Dalmacije "uhvatila" na kninskoj tvrđavi za vrijeme dolaska prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Na legendarnoj ratnoj fotografiji snimljenoj 6. kolovoza, mladi Makaranin stoji ispod hrvatske zastave koja se u Kninu zavijorila opet nakon pet godina.

Mišo je tada bio pripadnik 72. bojne Vojne policije HV-a, a nakon ‘‘Oluje‘‘ ga je Tuđman odlikovao medaljama i priznanjima.

Među njima su medalje ‘‘Ljeto ‘95‘‘ i ‘‘Oluja‘‘, uspomenica kao sudioniku mimohoda Oružanih snaga Hrvatske u prigodi Dana državnosti i 5. obljetnice hrvatske slobode s Tuđmanovim potpisom i pohvalnica Ministarstva obrane Uprava vojne policije, a Mišo čuva i dio isječaka iz novina iz 1995. godine.

Nakon završetka Domovinskog rata Mišo nije tražio nikakve beneficije, već se uhvatio posla koji najviše voli – konobarenja pa je danas zaštitno lice kafića ‘‘Kostela‘‘, a nakon ratnih godina konobario je u tadašnjoj ‘‘Ivmi‘‘ i ‘‘Medinu‘‘.

S Mišom smo popričali povodom Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja te 30. obljetnice VRO ‘‘Oluja“.

Kako kazuje, u Hrvatsku vojsku se prijavio kao 20-godišnjak jer su ga prije početka Domovinskog rata htjeli novačiti u JNA.

‘Ti ćeš da ploviš našim Dunavom!‘

- Dobio sam 1989. godine raspored za mornaricu i sjećam se da mi je u makarskom Vatrogasnom domu tadašnji srbijanski vojnik rekao: ‘‘Čestitam momče, ti ćeš da ploviš našim Dunavom‘‘.

Odmah sam pomislio ‘‘Aha, baš ćete me vidjeti tamo!‘‘ i zato sam odgađao i maturu samo da ne odem u JNA. Čim sam završio HV, odmah me rasporedilo u Vojnu policiju u Makarskoj i prvi teren mi je kao pripadniku 72. bojne Vojne policije HV-a Split bio Livno, a onda Bosansko Grahovo.

Znali smo da će se početkom kolovoza 1995. godine ići u oslobađanje Knina pa smo živjeli i spavali u zgradi bivšeg vojnog odmarališta u Makarskoj.

Sjećam se da su nas 10-ak vojnika iz Makarske digli pred zoru 4. kolovoza i odmah smo krenuli u Knin u koji smo ušli nakon 4. i 7. gardijske brigade i tamo sam idućih mjeseci boravio u vojarni – kazuje Mišo.

Makaranin se sjeća kako je tada u Kninu bilo srpskih zarobljenika koji su se krili po šumama, a njima bi se predali jer su danima bili bez vode i hrane.

Prvih tjedan dana nakon oslobođenja, nitko nije smio ući u Knin osim pripadnika Pauka i Puma, a čuvali su grad i hangare pune oružja.

‘Neka se ovo vidi na televiziji!‘

- Dan poslije Vojno redarstvene akcije ‘‘Oluja‘‘ na kninsku tvrđavu je stigao Tuđman kojeg smo osiguravali sa ostalim gostima, a prvo mi je on dao ruku i poljubio hrvatsku zastavu koja se vijorila iznad moje glave, pa njegova supruga Ankica, i onda košarkaši Stojko Vranković i Dino Rađa koji je na zid ispod mene stavio Hajdukovu zastavu i viknuo: ‘‘Ovo će biti na televiziji, neka se vidi!‘‘.

Nakon toga sam Rađi rekao da ću pokupiti zastavu čim on uđe u helikopter za što mi je i dao odobrenje tako da je zastava na kraju završila kod mene, a kasnije sam je nosio na utakmice Hajduka, tako da baš i ne znam gdje je završila.

Za vrijeme njihova obilaska kninske tvrđave, stajao sam vojnički mirno, ali sam vidio da me s jedne strane snima Lupino, a onda i fotoreporter Slobodne Dalmacije.

Ništa ja nisam slutio ni znao dok nisam došao u sobu i onda su me počeli zezati da sam faca jer je fotografija objavljena u Slobodnoj, a sutradan je bila na naslovnici novina – kazao je Mišo koji je u Vojnoj policiji bio do 1996. godine.

Kako kazuje, mogao je ostati raditi u HV-u, ali nije.

- Odmor od vojske trajao je niti 10 dana i odmah sam počeo konobariti, mada su mi govorili da sam lud i da bi oni s mojim papirima mogli napraviti čudo.

Ali to mi nije bilo ni na kraj pameti, imam deset prstiju i zaradit ću sebi za život pa sam se uhvatio tacne jer doista volim ovaj posao i rad s ljudima – kazao je Mišo dodavši da ništa ne bi mijenjao u životnom ratnom putu, već bi opet ako, ne daj Bože zatreba, bez razmišljanja uzeo pušku u ruke i branio Domovinu.