Da požar u Domu za stare i nemoćne u Dugom Ratu nije prerastao u veću tragediju i odnio još koji ljudski život zasluge, uz dvojici mladih omiških policajaca, treba pripisati i Karli Alerić.
Ona je kao radnica 'Providence' smjenu preuzela u nedjelju u 19 sati.
- Par minuta nakon toga – ispričala nam je Alerić – kolegica Sofija i ja osjetile smo dim. Nije bio tako intenzivan, već onako više blag. Odmah smo krenule u potragu za mjestom odakle dolazi. Kada smo se popele na prvi kat, ja sam iz jedne sobe na sredini hodnika vidjela da se dimi ispod vrata. Otvorila sam ih i, uz gusti dim, vidjeli plamen. U toj žurbi i panici odmah sam zvala vatrogasce i rekla da gori Dom u Dugom Ratu. Tu pri ruci našao mi se i protupožarni aparat.
To što će s njime učiniti Karla, nešto je na čemu su joj kapu do poda dan poslije skidali i dugoratski vatrogasci na čelu sa zapovjednikom Pavom Tomićem.
- Od dima se ništa nije vidjelo i ja sam, držeći u jednoj ruci aparat, legla na prsa i nekako dopuzla do kreveta koji se našao u plamenu. Gorjela je spužva, madrac. Uspjela sam, hvala Bogu, aktivirati aparat i pogasiti. U to su stigla i ova dva policajca. Oni su na svojim leđima nosili nepokretne štićenike, dok smo kolegica i ja pomagale one koji mogu na svoje noge. Vatrogasci su isto stigli u rekordnom roku i stvar stavili pod kontrolu. Ma sve vam se to odigralo u par minuta – veli skromno i samozatajno 24-godišnja Karla, koja od lani radi u Domu.
A kako je u tim trenucima panike sjetila da treba sjesti na pod, spustiti se što niže?
- A to vam je jedna smiješna lekcija od prije par godina. Bila sam u jednom društvu i pekli smo meso u kominu. I ja sam isto tako vidjela dim kako suklje iznutra. Kada sam ušla, čula sam glasova, ali nisam odmah vidjela dvojicu prijatelja. Tek kada sam spustila pogled, našla sam ih kako sjede dolje na podu i smiju se. I oni su ti koji su mi pojasnili da se dim uvijek dižu gore. Eto, koristilo je – veli ona.
Nije joj ni sada jasno što bi mogao biti uzrok požara.
- Jedino u toj sobi imamo tri kreveta, ostalo su jedno i dvokrevetne. Kako se radi o dementnim osobama, strogo se vodilo računa da nisu pušači, da nemaju stolne lampe, čak ni TV. Ne ide mi stvarno u glavu – kaže Alerić.
{embed_photo}1579862{/embed_photo}
Najteže od svega bilo je javiti obiteljima da su stradali njihovi najbližim. To je trebala odraditi Karlina kolegica Ivana Buzov, ali jednostavno nije mogla.
- Kao osoba koja je najviše vremena provodila s tim ljudima i bila u stalnom kontaktu s obiteljima, uzimala sam par puta telefon u ruke i krenula nazivati, ali bih svaki put osjetila da ne mogu. Na kraju je vijest morala prenijeti ravnateljica Anita – ispričala nam je Buzov, koja je u nedjelju upravo predala smjenu Karli i Sofiji.
- Ma nije prošlo ni šest-sedam minuta kada su mi javili da je požar u Domu. Okrenula sam se na magistrali i vratila. Već su u objektu bili policajci i vatrogasci. Hvala im do neba na pomoći – ističe Buzov, ali i dodaje:
- Od tih ljudi smo navikli da su uvijek tu na pomoći, ali ono što je napravila Karla za mene je herojstvo. Da onako mala, sitna ima toliko hrabrosti i pribranosti, ne ide mi u glavu.
Od Buzov smo doznali da je treća štićenica, koja je zajedno bila u istoj sobi s dvije preminule i odmah na liječenje prebačena u splitsku bolnicu, u utorak u jutro bila u stabilnom stanju. Za to vrijeme Dom se, koliko god je to moguće, vraćao u stanje neke normale. U pomoć su pritekli i neki od policajaca koji su tu bili prvu noć na službenoj intervenciji.
- Korisnici su nama druga obitelj, a i mi njima. Pa mi zajedno provodimo 12 sati svaki drugi dan. I zato mi nije jasno zašto i s kojim motivima ljudi svašta pištu po portalima i Faceu, a da zapravo ništa ne znaju. To me jako pogađa – pojadala nam se heroina Karla i ipak nije mogla suspregnuti suzu.
Komentari
0