Do naše je redakcije stigla neobična priča - u jednoj omiškoj pekari, u centru grada radi liječnica. Diplomirala je, ali umjesto u ordinaciji još je viđaju iza prodajnog pulta. Zašto? Je li nakon šest godina zahtjevnog studija ostala bez posla u struci? Je li od medicine odustala ili je, unatoč diplomi, prisiljena raditi nešto sasvim drugo?
U moru tužnih priča o mladim ljudima koji su završili zahtjevne fakultete, stekli diplome liječnika, profesora i drugih stručnjaka, a potom mjesecima ili godinama čekali priliku za rad u struci, ova nam je priča zazvučala poznato. Istodobno je bila dovoljno neobična da smo poželjeli doznati tko je djevojka iza nje. Imali smo tek nekoliko šturih informacija, bez imena i fotografije, pa smo odgovor odlučili potražiti ondje odakle je priča i počela - u maloj pekari na omiškom Fošalu.
Kada smo ušli i upitali radi li ondje djevojka koja je upravo završila medicinu, između dviju prodavačica jedna se mlada, visoka djevojka zacrvenjela i rukama nakratko prekrila lice. Bila je to 25-godišnja Leonarda Katušić. Iznenađenje, nelagoda i radost izmiješali su se u trenutku koji je teško bilo ne primijetiti. Nije očekivala da će netko njezin dugogodišnji rad i trud prepoznati kao priču vrijednu novinskih stranica.
Najljepša ljetna priča
Naš je razgovor čula starija gospođa koja je upravo kupovala peciva. Zastala je, pogledala Leonardu i oduševljeno joj čestitala.
- Ovo je najljepša priča koju sam čula ovoga ljeta! Bravo, ponosna sam na tebe. Ne mogu vjerovati da si liječnica, a ovako si vrijedna i godinama radiš ovdje - rekla joj je, najavivši da će svim prijateljicama prenijeti kako uskoro trebaju potražiti Leonardinu priču u novinama.
A istina je bila još ljepša od prvotne informacije koja nas je do nje dovela. Leonarda nije liječnica koja radi u pekari zato što ne može pronaći posao u struci. Medicinu je završila prije samo dva mjeseca, a sezonski je posao obavljala tijekom studija. Radila je jer je željela raditi, zarađivati i biti samostalna. Ni u jednom trenutku nije pomislila da je neki pošten posao nedostojan buduće liječnice.
U vremenu u kojem se uspjeh često prikazuje kao nešto što se mora dogoditi brzo i bezbolno, u kojem se do zarade, popularnosti i priznanja pokušava doći preko noći, Leonarda je odabrala sporiji put. Učenje, rad, odricanje, dobru organizaciju i jasno postavljen cilj. Bez velike buke i bez potrebe da ikome dokazuje koliko vrijedi.
Njezina je priča zato vedra i ohrabrujuća. Ne samo za mlade koji sanjaju o medicini nego i za sve one koji završavaju fakultete, čekaju svoju priliku ili se privremeno bave poslovima koji nemaju veze s njihovom strukom. Nijedan pošten posao nije manje vrijedan, niti bi se čovjek zbog njega trebao osjećati manje uspješnim. Važno je ne odustati od cilja, ali i razumjeti da život ne prestaje ako se planovi ne ostvare odmah ili krenu drukčijim putem.
Šest godina medicine bez ijednog palog ispita
Leonarda je rođena u Zagrebu, gdje je živjela do petog razreda osnovne škole. Nakon rastave roditelja s majkom se preselila u njezin rodni kraj i u Omišu započela novi život. Osnovnu školu završila je u Omišu, a srednju školu i Medicinski fakultet u Splitu. Ima starijeg brata koji živi u Zagrebu i sestru koja je u Irskoj.
Želja da postane liječnica nije joj se pojavila pred kraj srednje škole niti je bila rezultat slučajnog odabira fakulteta. Medicina ju je privlačila od djetinjstva.
- Nekoliko sam puta bila u Klaićevoj u bolnici i uvijek me fasciniralo ljudsko tijelo i način na koji funkcionira. Mama je imala stare medicinske enciklopedije iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Sjećam se crteža kirurških instrumenata. Mogla sam dugo gledati te slike i proučavati ih. To me oduvijek privlačilo - govori Leonarda.
U srpnju ove godine, nakon šest godina studiranja, stekla je zvanje doktorice medicine. Trenutačno čeka rezultate natječaja za sekundarijat, odnosno šestomjesečni rad pod nadzorom mentora u bolnici ili domu zdravlja. Sekundarijat više nije obvezan, ali ga je odabrala jer želi početak liječničkog rada provesti uz podršku i iskustvo starijih kolega.
- Nisam odustala od medicine, kako su neki odmah pomislili. Tek sam završila fakultet i čekam rezultate natječaja. Nadam se da ću tijekom listopada započeti svoju liječničku karijeru - objašnjava.
Studij medicine opisuje kao iznimno zahtjevan, osobito tijekom prve tri godine. Nastava je u Splitu organizirana turnusno: studenti određeno vrijeme intenzivno slušaju jedan predmet, nakon čega odmah slijedi ispit. Nekoliko dana bez učenja može značiti toliko nakupljenoga gradiva da prvi ispitni rok postaje gotovo nedostižan.
- Potrebni su velika disciplina i kontinuitet. Taj vas tempo tjera da neprestano radite. Ako dva ili tri dana ne učite, nakupi se previše gradiva. Kliničke godine bile su drukčije, s više vježbi i praktičnog rada. Fakultet je zahtjevan, ali onome tko to voli i vidi se u medicini istodobno je izazovan, zanimljiv i motivirajući - kaže.
Leonarda pritom svih šest godina nije pala nijedan ispit. Do početka srpnja završila bi sve fakultetske obveze, a potom se vratila u Omiš, odjenula radnu uniformu i sljedeća tri mjeseca provela za pultom.
"Zašto bih se sramila pošteno zarađenog novca?“
Prvu sezonu u pekari odradila je nakon druge godine studija. Jedno ljeto pretvorilo se u drugo, zatim u treće, pa je ondje ostala pet sezona. Radila je tijekom srpnja, kolovoza i rujna, dok je ostatak godine živjela i studirala u Splitu.
Nije bilo velike životne drame ni neobičnog razloga zbog kojeg je odabrala upravo pekaru. Prilika se otvorila, posao joj je odgovarao, a zadržali su je ljudi, dinamika i svakodnevni susreti s kupcima.
- Volim taj šušur. Imali smo stalne kupce koji su svakoga dana dolazili po isti kruh, a meni je bilo lijepo s njima kratko porazgovarati. Volim rad s ljudima i komunikaciju sa strancima. Posao je dinamičan, radno vrijeme dovoljno fleksibilno, a ekipa odlična. Imala sam vremena i za izlaske i za treninge - kaže.
Upravo je kolektiv jedan od glavnih razloga zbog kojih se svakoga ljeta vraćala na isto mjesto.
- Stvarno smo bili odličan tim. Uvijek je bilo smijeha, dogovora i kompromisa, a među nama je vladao kolegijalni duh. Da ljudi s kojima sam radila nisu bili tako dobri, vjerojatno se ne bih ondje zadržala pet godina - priznaje.
Ipak, bilo je onih koji su njezin sezonski posao doživljavali kao nešto neobično ili čak neprikladno studentici medicine. Kada bi je ugledali iza pulta, pojedini poznanici odmah bi zaključili da je napustila fakultet.
- Pitali bi me: "Što ti radiš ovdje? Jesi li odustala od medicine? Šest godina učiš i sada radiš u pekari?“ Ja bih se samo nasmijala. Imala sam svoj cilj i znala sam zašto radim. Ako bi me pitao netko blizak, objasnila bih mu, ali nisam imala potrebu ulaziti u rasprave s nepoznatim ljudima - govori. Na predrasude odgovara jednom jednostavnom rečenicom koja možda najbolje opisuje njezin odnos prema radu:
- Puno je ljudi ponosno na svoj nepošten novac. Zašto bih ja bila neponosna na svoj pošteno zarađen novac?
Ne osuđuje čak ni one koji su je promatrali s čuđenjem. Svjesna je, kaže, da ljudi tuđe odluke procjenjuju kroz vlastita životna iskustva i vrijednosti.
Za nju ne postoje "veliki“ i "mali“ poslovi niti zanimanja kojih bi se čovjek trebao sramiti. Diploma nekoga ne čini vrjednijim od osobe koja pošteno radi iza prodajnog pulta, poslužuje goste, čisti prostorije ili obavlja fizički posao. Vrijednost čovjeka ne određuje naziv radnoga mjesta, nego odnos prema poslu, drugim ljudima i obvezama koje je prihvatio.
Čovjek može željeti ostvariti se u svojoj struci, ulagati godine u obrazovanje i uporno čekati priliku, a istodobno bez srama raditi nešto posve drugo. Ako se prilika ne pojavi odmah ili se životni planovi promijene, to ne znači poraz. Život ide dalje, otvaraju se novi putovi, a pošten rad nikada ne bi smio biti razlog za podcjenjivanje.
Zato mladima koji žele raditi uz studij poručuje da posao ne biraju prema tome što će okolina reći, nego prema svojim potrebama, mogućnostima i ciljevima.
- Važno je pronaći posao koji odgovara vašim životnim okolnostima. Ne treba se u mladosti potpuno iscrpiti jer nas čeka dug radni vijek, ali ne treba imati ni predrasude. Gledajte zbog čega radite i čemu će vam taj novac služiti. Ne bi vas trebalo biti briga što će tko reći. Jedino je važno da zbog posla, ako već studirate, ne zanemarite fakultet i svoje obveze - smatra.
Liječnica je prvi put intervenirala dva dana nakon obrane
Pet sezona iza pulta prošlo je bez ozbiljnijih zdravstvenih problema među kupcima. A onda se, samo dva dana nakon što je Leonarda obranila diplomski rad, pred njom srušio muškarac.
- Gledala sam ga i pomislila: "Je li moguće? Pa zašto baš sada?“ Naravno, odmah sam mu prišla i pružila pomoć - prisjeća se.
Podignula mu je noge, a muškarac je brzo došao svijesti. Dali su mu vode, postavila mu je nekoliko pitanja kako bi procijenila što se dogodilo, a ubrzo je stigla i hitna pomoć te ga preuzela. Sve je, srećom, završilo dobro. Kao da ju je liječnički poziv pronašao i prije nego što je službeno započela raditi u struci.
Iskustvo rada s kupcima, vjeruje, moglo bi joj pomoći i u odnosu s budućim pacijentima. Iza pulta je naučila da osobno neraspoloženje, umor ili težak dan ne smiju postati problem osobe koja je došla tražiti uslugu. U liječničkoj ordinaciji ta će odgovornost biti još mnogo veća.
- Čak i kada vam nije dan, morate ostati ljubazni i profesionalni, ali istodobno imati svoje granice. Isto je i s pacijentima. Kada vam netko dođe po pomoć, ne možete na njega prenijeti svoj umor ili neraspoloženje. Morate svoj posao odraditi najbolje što možete - kaže.
Privlače je kirurgija i intenzivna medicina
Iako tek započinje profesionalni put i ne želi prerano donositi konačne odluke, dva su područja tijekom fakulteta posebno privukla Leonardinu pozornost - kirurgija i intenzivna medicina.
- Kirurgija i intenzivna medicina uvijek su mi bile jako zanimljive i tijekom cijelog fakulteta privukle su najviše moje pozornosti. Volim dinamičnu radnu atmosferu i rješavanje kompleksnih problema. Ta su mi dva područja ostala posebno istaknuta od svega što sam prošla tijekom studija - govori.
Da bi jednoga dana postala kirurginja, najprije mora dobiti i završiti specijalizaciju iz kirurgije, a potom položiti specijalistički ispit. Svjesna je da je pred njom dug put i da još ima vremena upoznati različite grane medicine prije konačne odluke.-
- Mlada sam i imam još vremena za razmišljanje, ali kako vrijeme prolazi, nekako sve više naginjem tom dinamičnom smjeru. Idem korak po korak - kaže.
Voljela bi i da dio budućeg obrazovanja provede u inozemstvu, ali se ondje ne vidi trajno. Privlači je mogućnost upoznavanja drukčijih medicinskih sustava, kultura i načina razmišljanja.
- Kada više ljudi promatra isti problem, svatko će uočiti neku drugu nijansu i ponuditi novu perspektivu. To je jedna od ljepota medicine i rada s kolegama. Boravak u drugoj zemlji čovjeku može dati širinu, pa bih voljela barem dio obrazovanja provesti vani - kaže.
Liječnica i državna rekorderka
Kao da medicina i sezonski posao nisu bili dovoljni, Leonarda je svih tih godina nastojala sačuvati vrijeme za sport, prijatelje, knjige, fotografiju, kazalište, koncerte i stand- up nastupe. Posebno mjesto u njezinu životu ima teretana, a posljednjih godinu dana i powerlifting. U lipnju je u Bjelovaru nastupila na prvom natjecanju i u disciplini mrtvog dizanja podignula 180,5 kilograma, čime je postavila državni rekord u svojoj kategoriji.
- Nisam državna prvakinja, nego državna rekorderka - uz osmijeh precizira Leonarda. Pripreme za natjecanje opisuje kao jedno od najnapornijih, ali i najljepših razdoblja u životu. Powerlifting, poput medicine, traži disciplinu, ponavljanje, strpljenje i spremnost da se svakoga dana iznova napravi ono što je potrebno.
- Kada se pripremate za natjecanje, nije dovoljno samo odraditi trening. Cijeli život morate tome prilagoditi i natjecanje vam postaje jedan od glavnih fokusa. Zahtijeva puno energije, truda i rada, ali te su pripreme bile jedno od najljepših iskustava koja su mi se dogodila. Sve bih ponovno prošla - kaže. Sport joj nije oduzimao vrijeme od fakulteta. Naprotiv, pomagao joj je da ga bolje organizira.
- Trening mi je bio ispušni ventil, sat ili dva tijekom kojih sam potpuno izolirana od svijeta i vlastitih misli. Samo ja, pokret i disanje. To je neka vrsta meditacije. Osim toga, ako znam da navečer imam trening, do određenog vremena moram završiti s učenjem. Kada nemate nikakvu obvezu, lako je cijeli dan razvlačiti posao - objašnjava.
Voljela bi jednoga dana profesionalno povezati medicinu i sport, možda kroz ortopediju ili rad sa sportašima, ali zasad ne želi sjediti na dvije stolice.
- Medicina je ipak moj prvi izbor. Mislim da je bolje jednu stvar raditi kvalitetno nego dvije raditi napola - zaključuje.
Slobodna jer je ‘prenormalna‘
Kada se osvrne na šest godina studija, ispite, sezonske smjene, treninge i sva odricanja, najponosnija je na to što nije odustala. Njezin recept pritom nije perfekcionizam niti uvjerenje da svakoga dana moramo biti jednako snažni i produktivni.
- U svakom sam trenutku dala svoj maksimum, koliki god on tada bio. Nekada je to bilo 30, nekada 60, a nekada 100 posto. Mislila sam da neće uvijek biti dovoljno, ali pokazalo se da jest. Ne moramo svaki put dati sto posto. Nekada je i 60 posto odlično - poručuje. Mladima savjetuje dobru organizaciju, određivanje prioriteta i male, svakodnevne korake.
- Ne treba sve biti savršeno. Važno je ići naprijed, malo po malo. Kada se trud s vremenom zbroji, rezultati ne mogu izostati.
A kada smo na kraju ozbiljan razgovor o medicini, radu i budućnosti okrenuli prema ljubavi, Leonarda se ponovno nasmijala. Slobodna je, kaže, a "onaj pravi“ još se nije pojavio. Najčešće joj govore da je, sa svojih 188 centimetara, previsoka. Čula je i da je za današnje vrijeme - "prenormalna“.
Ako biti "prenormalan“ znači završiti medicinu bez ijednog palog ispita, pet ljeta pošteno raditi, postaviti državni rekord, ne sramiti se nijednog posla i ostati skroman kada netko napokon prepozna sav taj trud, onda bi nam takve normalnosti trebalo mnogo više.
Leonarda Katušić tek je zakoračila u liječnički život. Pred njom su sekundarijat, moguća specijalizacija iz kirurgije, nova natjecanja, možda dio obrazovanja u inozemstvu i mnogo odluka koje tek treba donijeti. No jedno se već sada čini sigurnim: kamo god je odvedu medicina i život, neće čekati da joj se uspjeh dogodi. Do njega će, kao i dosad, doći učenjem, radom i vlastitom snagom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....