Prije Drugog svjetskog rata u tadašnjoj Jugoslaviji bilo je više od tri milijuna koza, međutim, ta brojka je zbog poslijeratnih zakonskih propisa o zabrani držanja tih životinja spala na oko 400 tisuća grla.
Državne vlasti su tvrdile da je koza zapravo štetočina koja nemilice uništava šume, zbog čega su ruralni dijelovi Lijepe naše praktično ostali bez mlijeka, mesa, kože, gnojiva... i svega drugoga što su koze davale svojim vlasnicima. Ipak, promućurni otočni težaci oduvijek su bili snalažljivi, a kada se na zabrane počelo manje gledati, gotovo svaka seljačka obitelj imala je po jednu do dvije šuše ili roguše, jer se s njima puno lakše preživljavalo.
No, iseljavanjem ljudi, ali i razvojem turizma, koza opet nestaje, tako da pojedina sela koja su svojedobno imala i po 300 grla danas nemaju niti jedno, a starogradski vrtićari povremeno odlaze u Dol da vide kako uopće izgleda ta životinja. Ako izuzmemo podivljale koze koje su se, zbog neadekvatne brige i držanja, iz Brusja razmilile po zapadnom dijelu škoja, mogli bismo reći da se vremena mijenjaju i da se one opet na "mala vrata" vraćaju na Otok sunca.
Pojedine obitelji iz Hvara, Brusja, Dola, Svirača, Jelse... vraćaju se tradicionalnom načinu života. Najčešće s manjim stadima, što je očito zbog manjka investicija na relativno primitivnoj razini, međutim, u Dolu smo pronašli jednog znatno ozbiljnijeg uzgajivača.
- Sada na rtu Kabal kod Staroga Grada u okviru našeg OPG-a uzgajamo 50 alpskih koza, jer se one najbolje prilagođavaju na naš kraj i daju dosta mlijeka. Svojom ušteđevinom smo u Dolu izgradili jedinu siranu na škoju, vrijednu gotovo 40 tisuća eura.
U sezoni jarenja dođemo i do 60 kozlića, čija cijena je 23 eura po kilogramu, a prodajemo i druge proizvode na hvarskoj tržnici. Lani je supruga Diana kilogram svježeg sira prodavala po 60 kuna za kilogram, litru svježeg mlijeka po 25 kuna, litru sirutke za 12 kuna, pola litra jogurta za 20 kuna, skutu od 20 dekagrama po 30 kuna..., tako da se od kozarstva može živjeti, ali uz puno truda i znanja – pripovijeda nam Rino Lupi (40) iz Dola sv. Marije.
Tome dodaje da kupci ne moraju strahovati, jer većih korekcija cijena neće biti ni u ovoj godini. Inače, s tim poslom su se počeli baviti još 2009. godine, kada im je pokojni Stjepko Posinković - Ruška svojim "tamićem" iz Dugog Sela na Hvar prevezao 12 alpskih koza.
Rino se nije pronašao u poslu obućara, a ni ribara, dok je Diana bila nezaposlena fitoterapeutkinja. I nisu pogriješili, jedno vrijeme su sa stadom bili na predjelu Starač, ali je to postalo pretijesno, pa su morali seliti.
- Štand u Hvaru nas godišnje dođe i do 20 tisuća kuna, uključujući PDV, a naravno da imamo i drugih troškova, ali nas spašava da prodamo sve što proizvedemo. Zadnje tri-četiri godine ljudi sve više i više koriste naše proizvode, svjesniji su njihove dobrobiti.
Čak nam i sirutka dobro gre, znaju da je odlična za čišćenje jetre, za giht, mršavljenje..., što je današnjem čovjeku svakako potrebno. Sirana nam je u pogonu od 1. travnja do 1. studenoga, dakle, kad se u najvećoj mjeri riješimo kozlića, a polovinom kolovoza sve bi prodala da imamo još ovoliko stado - veli Diana.
Bračni par Lupi na pola hektara proizvodi i povrće, čime upotpunjuju svoj asortiman na prodajnom mjestu. Riječ je o marljivim mladim ljudima kakve treba tražiti, podijelili su poslove, vjeruju jedno u drugo i u ono čime se bave.
Za razliku od mnogih sve rade legalno i ne strahuju za svoju budućnost, upravo zato smo ih sa zadovoljstvom posjetili i o svemu razgovarali. Ne zaboravljaju spomenuti ni svoga sina jedinca, Tina koji pohađa peti razred Osnovne škole "Petar Hektorović" u Starome Gradu, vrijedan je i imao je od koga učiti.
- Od kad znam za sebe trčkaram za kozama i one su dio moga djetinjstva, a najdraže mi je kad svake dvije-tri godine mijenjamo jarce ili ovo vrijeme kad se jare. Bude zivkanja "Tine, dodaj ovo, donesi ono...", ali meni ništa nije teško.
Najčešće sam tu s tatom i pomažem oko svega što je potrebno. Od toga živimo, no još ću vidjeti hoću li nastaviti posao svojih roditelja. Ali jedno sigurno znam - uvijek ću voljeti životinje, naročito alpske koze – stavio je pečat na priču najmlađi član ove zanimljive dolske obitelji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....