Postoji legenda o ptici koja se, nakon potrage za trnovitim drvom uvuče u duplju i, dok joj trn prodre u tijelo, pjeva dok ima snage, a njezina bol prerasta u najljepši ptičji pjev kojem je cijena život. Prema toj legendi je Colleen McCullough napisala svjetski hit, knjigu ‘Ptice umiru pjevajući’ o zabranjenoj ljubavi djevojke Meggie i svećenika Ralpha de Bricassarta, a prema njoj je snimljena i jedna od najgledanijih TV-serija svih vremena.
Malo je poznato kako i na našim prostorima postoje stare priče, već prerasle u legende, ali o njima još nije nitko snimio dokumentarac, film ili TV-seriju. To je svakako i priča o ljubavi pelješkog svećenika Nikole Kunića (28) iz Janjine i Domenike Cibilić (30) iz Dube pelješke.
Kunić je kao svećenik bio u Vrućici, a Dome je živjela u obližnjoj Dubi gdje ju je protiv njezine volje obitelj s 14 godina udala za čovjeka koji se, nakon što su dobili dvoje djece, sa starijim, desetogodišnjim sinom 1900.godine trbuhom za kruhom odselio u Ameriku.
Pelješčani pamte da su se Niko i Dome vagiđali u djetinjstvu, a ljubav je ponovno buknula po njegovu dolasku u Vrućicu. O tragičnoj ljubavi Crvena Hrvatska 29. rujna 1904. pod naslovom “Ljubavna drama” piše kako su nestali te se mislilo “da su pobjegli, ali kasnije nađoše u šumi mrtva tjelesa don Nikole i Domine. Oboje se otrovaše radi nesretne ljubavi”. Iz kratke vijesti doznajemo da je ona bila najljepša žena u selu Dubi te da u Americi ima muža i sina, a kući jednu kćer.
Kako su početkom 20. stoljeća vijesti putovale dugo i sporo, više detalja o događaju u noći 18/19.rujna Crvena Hrvatska objavljuje tek 8. listopada. Pod naslovom “Tragična svrha dvaju nesretnika” čitatelji doznaju da se isprva mislilo da su “kamo utekli, dok se nijesu našla kraj sela Dube njihova mrtva tjelesa, sa sigurnim znakovima otrovanja”.
Kunić je bio u svjetovnoj odjeći, a kraj njega su pronađeni revolver i oproštajno pismo kojeg su oboje potpisali i u kojem se “očituju da su se svojevoljno usmrtili, o na moli da joj se tijelo od liječnika ne para, radi troška, što je i učinjeno. Bili su pokopani svako napose u posebnoj kapsi kraj grobišta u Duboj, pokle je trpanjskom dušobrižniku bilo brzojavno naregjeno od dubrovačkog Biskupa, da se u tome drži strogo crkovnih zakona”.
Oproštajno pismo
Pelješki izvjestitelj novine koju je utemeljio Frano Supilo, javlja kako je strast ljubovna uzrokom tom nečuvenom događaju i navodi kako ih je sudbina razdijelila: “Kunić proti svojoj volji, prisiljen od roditelja, pogje u popove, a Dome takogjer protiv svojoj volji uda se za čovjeka kome prave ljubavi nosila nije”. No, dolaskom svećenika u susjedno mjesto ljubav se “silnim plamenom razmahala” a okolnost odsustva Domina muža bio je prigoda “da u tješnji odnošaj stupe, ali tako oprezno daje pred svijetom izgledalo k’o da megju njima nikakvog ljubavnog odnošaja nema”.
No, strast je bila prejaka i Kunić, po naravi turoban, mučaljiv i misantrop smatrao je sebe najgorim nesretnikom...U Ciblilićke strast je “prevladala do te mjere da je zaboravila na sveze i dužnosti žene i majke te je kidisala na svoj život pokle joj nije moglo biti ono što je željela”. Tek, dogovorili su se i u noći našli u šumi 6 milja od Vrućice i tu se otrovali. Članak u Crvenoj Hrvatskoj završava poukom da "je tragično njihov sastanak svršio, da bude služit kao vječni prijekor onim roditeljima koji svoju djecu siluju da odaberu stanje za koje nisu zvani...neka im se Bog smiluje u neizmjernom milosrgju svojemu!”.
Ponovno Pelješki zbornik
Iza njih je ostalo oproštajno pismo kojeg su oboje potpisali, a Kunić je ostavio i točni račun navodeći što kome treba dati, a naznačio je i mise koje nije izrekao te naveo “i samo jednu sv. Misu za pokoj duše moje i moje Dome”. U župnoj su kući pronašli knjigu Marcella Prevosta “Ultime lettere di done” koja mu je valjda i po glavi dala”.
Istražujući neiscrpni i nedovoljno istraženi arhiv starih dubrovačkih novina doznali smo kako dr.sc. Jasenka Maslek priprema ponovno pokretanje Pelješkog zbornika u kojem će objaviti i svoj rad “Svećenstvo u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća na primjerima s Pelješca i iz Konavala –potreba, prestiž ili poziv”. Spominje i don Nika Kunića koji se zaredio iz ekonomskih razloga, prisiljen od roditelja:
- Prije službenog izvješća bilo je dovoljno vremena da se usmenim prenošenjem i željom za senzacijom zbog otkrića zabranjene ljubavi i njihova tragična skončanja, pojave različite, netočne verzije i treba im prići s dozom rezerve. Naime, ona je bila Dome Žegura udana za Cibilića iz Dube koja kao supotpisnica oproštajnog pisma moli da joj se tijelo od liječnika ne para, pa se pretpostavlja da je bila trudna i da ljubavnici nisu vidjeli drugoga izlaza iz situacije u kojoj su se našli.
Iako je uz tijela, uz svećenikov prsten i zlatni sat, pronađen i pištolj, na tijelima žrtava bili su očiti znakovi trovanja. Pokopani su u odvojenim lijesovima izvan grobišta u Dubi, a vjerojatno zbog kratkog svećeničkog staža o Kuniću nema ni riječi u dubrovačkom Biskupijskom arhivu, a zanimljivo da ni službeni glasnik Dubrovačke biskupije slučaj uopće ne spominje - priča Maslek i dodaje:
- Nije ga spomenuo ni dugogodišnji janjinski župnik Božo Baničević kad je na znanstvenom skupu o don Kostu Selaku lipnja 2018. iščitao sve svećenike podrijetlom iz Janjine. Očito, netko je htio da se taj redovnik zaboravi, vjerojatno misleći da je osramotio svećenički red. Zato je i moj rad na tragu pokušaja da se nesretna sudbina tog mladoga čovjeka prikaže kao danak vremenu i nemogućnosti izbora u teškim društvenim okolnostima.
Zajednički ispili otrov
Maslek je u Trsteniku 2018. upoznala Gorana Kunića čiji je djed bio brat don Nika Kunića i živi u Australiji. Poslao joj je fotografije djedova brata i zlatnog sata kojeg je naslijedio i kojeg čuvaju s jednim pismom roditeljima:
- Pokušala sam doći i do obitelji Dome Cibilić u Dubi pelješkoj. Te 2018. je starac (98) trebao ispričati nešto više o romansi, ali je kad sam trebala doći samo rekao “Pusti mrtve neka mirno snivaju”. Doznala sam i da je Domina majka pismom molila biskupa Josipa Marcelića da se kapsa prenese unutar groblja, ali to pismo nisam pronašla, a trpanjskom je svećeniku izričito naređeno da to ne smiju učiniti.
Iz preslika pisma kojeg čuva Goran Kunić iščitavam da Niko od roditelja traži 5 fiorina za nužnu odjeću, i još 20 za mjesečne potrebe školovanja. Piše da uči dobro i ž’o mu je što se svuk’o. Znači da se odrekao svećenstva i počeo učiti školu te bio podstanar kod umirovljenog austrougarskog potpukovnika, ali zbog nedovoljno novca to očito nije dugo trajalo te je ponovno učio za svećenika. Zaredio se 1900. uz prvu službu u župi Donja Vrućica kojoj pripadaju Trpanj i Duba, što je otprilike danas okvir općine Trpanj.
Njih dvoje su se zajednički ubili i mora da im je bilo jako teško. Uz njih je pronađen i pištolj vjerojatno stoga što su strahovali da otrov neće djelovati. Obdukcijsko izvješće navodi da su se otrovali ispijajući karbol (fenol). Taj je podatak i preporuku o sahrani izvan groblja u biskupijskom arhivu našao Antun Koncul. Nikole Kunića nema ni u Nekrologiju biskupije. Pitala sam zašto? Vjerojatno je prekratko bio svećenik i nisu upisani njegovi podaci, što mi je bilo krivo i opsjednuta time, odlučila sam o tome objaviti priču. Bio je samo čovjek koji je volio!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....