Na snimanje je stigao u majici s natpisom "Mi ružni" ilustriranom vlastitim likom. Kaže kako ju je svojedobno kupio kako bi pridonio humanitarnoj akciji Zadranina Branimira Kambera, autora istoimene pjesme, koji niz godina pomaže osobama s poteškoćama u razvoju. Prodajom spomenutih majica Kamber je prije osam godina osigurao sredstva za ljetovanje sedmero djece iz Čazme na moru, a naš sugovornik i jedan od kupaca, Marko Andrijić, odmah je naručio dvije.
– Super mi je bila ta akcija, majice i danas pažljivo čuvam i rado nosim. I baš sam smatrao prikladnim jednu odjenuti i za ovu prigodu – kaže ovaj 26-godišnji Splićanin, inače diplomirani novinar i sportaš, s kojim se nismo našli zbog njegova potencijalnog zapošljavanja u struci. Upravo suprotno, njome se Marko zapravo ni ne namjerava baviti, jer želi biti – dadilja!
Bez obzira na uvriježene predrasude, vezane za rodnu podjelu na ženske i muške poslove, nekako misli da bi ga sjajno išlo, jer djecu obožava, a posjeduje skup znanja i vještina koje bi im rado prenio. Ono što se od jedne dadilje, bilo da je riječ o muškoj ili ženskoj, očekuje – empatija, emocionalna inteligencija, usmjerenost na rad s ljudima, strpljenje, određena doza autoriteta, čitanje djetetovih emocija... uz veliku dozu odgovornosti i energičnosti, Marko Andrijić ima, posvjedočit će mu u prilog i dječja psihologinja Ana Čulić, koja ga je i podržala prenošenjem njegova oglasa u potrazi za poslom.
Marko ga je sročio otprilike ovako: "Pozdrav, zovem se Marko, diplomirao sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu gdje sam stekao vještine snimanja reportaža za studentsku televiziju te pisanja članaka za studentske novine, a najveće postignuće je osvojena rektorova nagrada za sudjelovanje u kreiranju mjuzikla ‘Šuma Striborova‘. Najveća strast i ujedno hobi mi je sport te sam proveo 11 godina u kompetitivnom sportu (plivanje i košarka), nakon čega sam se nastavio baviti rekreacijski različitim sportovima.
Od ostalih interesa, mogu istaknuti kulinarstvo, pogotovo spremanje slastica, brigu o vlastitom tijelu kroz tjelovježbu, pravilnu te uravnoteženu prehranu, brigu o kućnim ljubimcima (mačkama), putovanja te proučavanje psihologije", predstavio se Marko, navodeći kako se vrlo zanima za rad s najmlađima, a u budućnosti vidi kao trener i animator za djecu svih dobi, najviše kroz sport i razne igre.
– Volio bih se okušati u čuvanju djecu jer mogu pokazati svoju razigranu stranu, komunikativnost, kreativnost, entuzijazam, posvećenost, marljivost i fleksibilnost. Ljubitelj sam provođenja vremena u prirodi, na svježem zraku, a pogotovo kada to uključuje razne aktivnosti, što umne, što tjelesne. Uz to, veseli me igranje i kreacija društvenih igara – otkriva Marko, koji uskoro planira upisati i tečaj za dadilje.
Nesuđeni novinar nikad se, govori, nije vidio u nekom poslu od 8 do 16 sati. Zato je nakon dugogodišnjeg treniranja plivanja (osvajao je i medalje) i košarke odlučio upisati i novinarstvo. Negdje u budućnosti vidio je sebe kao sportskog novinara... No, već na prvoj godini fakulteta shvatio je da "to nije to". Više je, kaže, učio u srednjoj školi nego na fakultetu.
Razočarao se u kompletan sustav – očekivao je puno više, a ne profesore koji samo odrađuju predavanja, pregršt nepotrebnih predmeta, a, primjerice, za sportsko novinarstvo koje njega zanima nema literature. Nije vidio smisao praćenja lokalnog novinarstva tjedan dana, pa da za to dobije ocjenu iz predmeta. Nije vidio smisao ni u copy/paste novinarstvu, studentima koji ne uče i, bez puno muke, prođu kolokvije.
– Svatko na tom fakultetu radi što hoće. Nije uopće bitno znanje, nema usmjeravanja, sve je opće. Kad sam to shvatio, poludio sam skroz. Govorili su mi da se prebacim na neki drugi fakultet, ali kako sam tip koji kad se nečega uhvati to voli i završiti, odlučio sam steći tu diplomu. Danas znam da sam trebao drugačije. Studenti se često ispisuju s jednog i upisuju na drugi fakultet, ali ja to, eto, nisam napravio. Čak sam razmišljao paralelno upisati kineziologiju, ali bi to bilo neizvedivo jer je trebalo puno vremena provoditi po dvoranama. Ne bih mogao gurati na dva fakultetska kolosijeka – iskreno će Marko.
Tijekom studija radio je razne sezonske poslove u turizmu, mahom konobarenje, a kad se iz Zagreba vratio u rodni Split, i prošlu sezonu je odradio na recepciji jednog hvarskog hotela za plaću od 1100 eura. I onda, s prvim danima jeseni, kao i brojni mladi Hrvati, počeo razmišljati o odlasku u inozemstvo, jer mu nije opcija biti na roditeljskoj grbači. Pa makar završio i na baušteli...
– Razočaran sam u ovu državu i cijeli sustav. Kako obrazovanja, tako i kadroviranja, površnost i veze na svakom uglu. Dobro znam što hoću, a što neću. I onda mi je u svim tim premišljanjima u stilu što ću i kako ću pao na pamet rad s djecom, koju obožavam. S obzirom na znanje stranih jezika i sportske vještine i znanja, pomislio sam kako bi mogao raditi s njima.
Smatram da je provođenje kvalitetnog vremena s djecom ključno za njihov osobni rast i razvoj. Ako ih se nauči važnim stvarima od male dobi, oni će kao spužve upiti sve što ih se nauči i educira. Držim kako je potrebno svakom djetetu pristupiti drugačije, djeca zahtijevaju individualan pristup, a ja ću osobno biti zadovoljan ako nakon druženja sa mnom budu imali osmijeh na licu – entuzijastično će mladi Splićanin u potrazi za dadilja angažmanom.
Svjestan je kako će ga mnogi odmah upitati za iskustvo, pa ako volonterska druženja s djecom u "Maestralu" nešto znače, eto svima na znanje. Njega su, kaže, ispunjavala (čak je dobio i pohvale da mu dobro ide), a vidio je koliko su istodobno značila i djeci, koja život provode u domu.
– Duša me boli kad danas ne vidim djecu na igralištima, svi su na mobitelima i tabletima. Sve je otišlo u krajnost... Vidim te fizički nerazvijene dječake, ne mora to biti samo ni fizički. Zanemaruju se socijalne vještine, ne motivira ih se, ne razgovara s njima. A mnogima se, u tempu i okolnostima današnjeg življenja, ne daje ni prilika. Ne želim da djeca prolaze nešto što sam možda ja prolazio u životu. Uvijek sam smatrao kako mi samo treba dati priliku, a ja ću dati sve od sebe. Čak i kad sam igrao košarkašku ligu, sjedio na klupi i čekao da me trener ubaci u igru – slikovito će Splićanin.
Mladić s atipičnom željom "muškog dadiljanja" nije ni tijekom školovanja bio poput velikog broja vršnjaka zadojenih videoigricama i raznoraznim čudima tehnologije. Više je bio retro tip, okrenut nekim drugim vrijednostima.
– Danas poludim kad vidim i odrasle da bulje u mobitel i tipkaju, a kamoli ne djecu. Ja praktički do 19. godine, do fakulteta, nisam imao ni laptop ni mobitel. Odbijao sam to... Jedini u razredu nisam imao pravi mobitel. Bio sam fokusiran samo na školu i sport. U to sam se davao 100 posto. Kakvo dopisivanje mobitelom? Kakav WhatsApp?!
{infobox–gray_full}470767{/infobox–gray_full}
{infobox–gray_full}470768{/infobox–gray_full}
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....