Prije razgovora s Ozrenom Kanceljakom – čovjekom ozbiljno ostvarenim u nekoliko paralelnih karijera u medijima, glazbenoj industriji, marketingu i pravnim poslovima – na mobitelu mi je iskočila udarna vijest o uhićenjima "visokopozicioniranih osoba iz upravnih tijela Grada Varaždina koje se sumnjiči za zlouporabu, trgovanje utjecajem te primanje i davanje mita", a vidio sam i nove priloge "dosjeu Dabro", kao i da Petračevi sinovi do kraja dana izlaze iz Remetinca...
Budući da je Kanceljak upravo, na početku svojih šezdesetih, objavio prvi roman u životu, politički triler pod naslovom "Kandidat", morao sam ga odmah na početku upitati zašto misli da bi ikome, pored ovakve "literature" na zaslonu mobitela, svih naših Radosti, Lipota i Malih, danas bilo zanimljivo literarno opisivanje političko-kriminalnih "shema” iz vremena kad su samo rijetki na skupom BlackBerryju provjeravali e-mail, a televizije su bile važnije od interneta i notifikacija? I to na više od 400 stranica?!
Na njima se opisuje kako "nekoliko tipičnih tranzicijskih žmuklera u Zagrebu početkom milenija pokreću vanjsku produkciju čije emisije emitira privatna Mega TV", a "cilj im je od mlade, naivne političke zvijezde stVoriti premijera", kako piše na koricama knjige.
Da se razumijemo, nije da se nepodnošljiva lakoća kontinuiteta sprege politike, kriminala, medija i biznisa ne nadvija nad svakom od vaših stranica, ali ipak... nismo li sve to već čitali? Brže, kraće, žešće, novije...?
– Dozvolite da malo kontekstualiziram odgovor. Ovaj je roman nastao slobodan od ikakvih predumišljaja i pritisaka u smislu prodaje, dopadljivosti ili tržišnog uspjeha. Prvi put sam u životu radio nešto imajući na umu samo svoj mir i da kroz te stranice ispišem neke dileme ili kontroverze tako da budem miran sam sa sobom. Zato i ima preko 400 stranica. Kad sam, prošlog ljeta, ispisao neka poglavlja do kojih mi je jako stalo, bio sam se spreman "outati"...
U kom smislu?
– Ljudi su skloni pojednostavljivanju, kraćenju i odvajanju – kako znaju reći samozavaravajući se – nebitnog od bitnog. Ali, u životu sve to zajedno utječe na naše ponašanje, donošenje odluka, kao uostalom i na sam tijek povijesti.
U tom smislu sam želio ispisati stranice koje nisu direktno vezane uz radnju, ali jesu uz likove, pa i vrijeme u kojem se radnja odvija. Osobno, zanimaju me intrige, procesi, dileme iz bilo kojeg dijela ljudske povijesti i iz bilo koje kulture.
Jednako me zanimaju zapleti iz raznih azijskih kultura, kontroverze širenja kolonija i kršćanstva te porobljavanje i genocid nad lokalnim stanovništvom kojega je provodila "kulturna" Europa, ili špijunski trileri iz doba Hladnog rata, zloupotrebe liberalne demokracije u SAD-u, Velikoj Britaniji ili Europi. Ili pak distopijski scenariji budućnosti čovječanstva.
Da, puno je toga unutra stalo...
– Svakako mislim da sam u knjizi iznio više od samog zapleta koji je smješten na početak ovoga stoljeća. A upravo to što vi naglašavate, da smo i dalje bombardirani nadrealnim vijestima, i to ne samo iz vlastite sredine, možda govori kako ljudi ne shvaćaju s jedne strane kompleksnost svih međuzavisnih silnica u svijetu, a na nekom drugom nivou – dominantne motive koji proizlaze iz pohlepe i vješte manipulacije u izigravanja privida pravne države.
Da sam radnju stavio u današnjicu, fokus bi mi možda bio na manipulaciji podacima prikupljenima kroz impulsivno online naručivanje robe ili praćenje proizvedenog sadržaja, a ne na novinarstvu. Na formuliranju ponude i upravljanju ponašanjem. Ali, odnos likova prema svakodnevnici i ostvarivanju njihovih partikularnih ciljeva vjerojatno bi ostao vrlo sličan.
Da uopće ne otvaram pitanje koliko ljudi pročita u Hrvatskoj tek jednu knjigu godišnje... Oko 40 posto, a neki možda u to svrstavaju i knjižicu vozila. Dakle, u tim okolnostima se doista nisam opterećivao izborom teme, vremena i mjesta radnje.
‘Iskopano je novo dno‘
Volio bih da je netko ovo napisao prije dvadesetak godina. Meni osobno osvijestio bi mnoge insajderske stvari, mada mi kao novinaru i nisu bile posve nepoznate, pa bih se možda lakše orijentirao u "močvari". No, čini mi se da bi "Kandidat" – makar kao beletristika, a ne publicistika – i današnjim mlađim generacijama mogao dobro doći da bolje shvate noviju povijest hrvatskog društva. Kako ono zapravo funkcionira i danas. Ako nisu već odustali i udaljili se od njega.
– Puno hvala. Što da vam kažem... Prije dvadeset godina ja sam bio jedna druga osoba, preokupirana postizanjem poslovnih ciljeva u raznim industrijama u kojima sam djelovao i u nastojanjima da inoviram procese i rješenja. Po reakcijama koje su došle do mene od nekih čitatelja, kažu mi da im je knjiga otvorila oči što se tiče načina funkcioniranja kriminalnog trokuta politike, gospodarstva i medija.
Danas bismo tu mogli dodati influencere i društvene mreže kao platforme i smanjiti ulogu uređivanih medija, ali bit je ostala ista. Mogli bismo samo reći: iskopano je novo dno.
Kad netko tko vas ne zna pročita vašu kratku biografiju na kraju knjige, vjerojatno će se zapitati ima li u romanu i osobnih uvida, da ne kažem iskustava, jer ste u to doba bili duboko involvirani u marketinški i medijski biznis, kao i pravne poslove, na vrlo utjecajnim mjestima. Ne, doduše, izravno u politici, ali jeste li se i sami bili našli u situacijama da se morate zapitati o etičnosti ili zakonitosti procesa u kojima ste sudjelovali, kao neki vaši likovi?
– Imam preko 60 godina i skupio sam nešto iskustva. Naravno da su ona dio ove knjige. Tada si nisam postavljao pitanja o kojima sam sada ispisao roman.
Vjerovao sam da je sve što smo radili nužno. Sjećam se kako me oduševila knjiga Rolfa Jensena "The Dream Society" u kojoj se vrlo uvjerljivo obrazlaže kako je kompletan razvoj čovječanstva zapravo razvoj tehnologije, a da su ljudi u emocionalnom pogledu ostali isti kao i u doba dok su živjeli u pećinama. Emotivno se hrane mitovima.
Pa je i nazvao ovo doba "Društvo snova". Civilizacija u kojoj se radi na ostvarivanju, ali i stvaranju snova. I to je razmišljanje osnova za sve brandove koji su, po tom shvaćanju, funkcionalnost nadograđena emotivnim odnosom s kupcima, čijom se eksploatacijom ostvaruje dodatna vrijednost.
Pa sam pohađao kurs Setha Godina, furao sam se na "Funky Business" i to pokušavao primijeniti u svojim svakodnevnim poslovima. Ni u jednom trenutku si nisam postavio pitanje – ne radi li se ovdje zapravo o zloupotrebi emocija kupaca, korisnika, fanova... kada ih tretiramo kao plemena?
Radim li ili radimo li svi nešto pogrešno? Ta su mi pitanja ili dileme došli tek kasnije. Uostalom, ispisao sam jedan dio u romanu o tome što mislim kolika je snaga etičkih normi.
Već dugo ste izvan tog "žrvnja", danas ste "samo" DJ i radijski voditelj, a sad biste htjeli biti i – književnik? Odakle vam ta potreba, aspiracija? Koji vam je bio okidač za pisanje romana? Jedino što ste prije toga objavili kao knjigu bio je strogo stručni "priručnik" o problematici autorskih prava u glazbenom biznisu.
– Sve što ste naveli je vjerojatno utjecalo na pisanje. Skupljeno iskustvo, kao i činjenica da više nisam u "žrvnju" te imam vremena za sebe. Puno više čitam – kako beletristiku, tako u jednakoj mjeri i publicistiku. Putujem koliko mogu, kao što i stalno slušam i istražujem glazbu prema svojem izboru, slijedeći isključivo ono što mene zanima.
No, uvijek sam osjećao potrebu da sudjelujem u nekim kreativnim procesima. Ovaj je roman nastao sa željom da izrazim sebe, a ne da radim za druge. I to je prekrasan osjećaj slobode. Pod uvjetom da ne moraš od toga i živjeti. I ako si se cijepio protiv potrebe da se drugima dopadneš. A to mislim da jesam.
Baš pravi debitant
Ajmo sad malo o "zanatu"... Za prvi roman jednog autora iz generacije 60 plus, "Kandidat" je, smatram jednako kao i vaš izdavač – od kojeg se to po logici stvari i očekuje – pisan vrlo vješto, protočno. Koliki vam je izazov, kao početniku, predstavljao ulazak na ovaj teren?
– Ja sam baš pravi debitant. U sređivanju fabule mi je veliku pomoć pružila Merita Arslani. Na kraju sam na inzistiranje urednika Tomislava Birtića nadopisao neke dijeleve, jer me uvjerio da nedostaju. No, kako nisam prolazio nikakve radionice o tehnikama pisanja, tako sam i roman pisao nekoliko godina. Na mahove.
Bila je čak i rupa od možda dvije godine da nisam u "Kandidatu" ispisao ni retka. No, onda sam prolazio kroz jedan težak period u životu koji me zapravo ponukao da se vratim rukopisu i da u njega umetnem ta razmišljanja i iskustva.
Smije li se znati što vas je to toliko pogodilo? Naravno, ako je bitno u ovom kontekstu...
– Moja majka se za vrijeme pandemije bila zatvorila u svoj stan iz kojega nije izašla gotovo tri godine, kada je preminula. Tako da sam se morao brinuti o njoj, ići po lijekove, kupovati i donositi špeceraj, komunicirati s liječnicima, obavljati razne stvari.
Na kraju, nakon što je postala nepokretna jer je pala u kupaonici i slomila nogu, smjestio sam je u starački dom. Iz njega je bila prebačena u bolnicu i, tek nakon što je umrla, liječnica koja se brinula o njoj rekla mi je da je mama svo to vrijeme bolovala od demencije. Bolesti koju nitko nije dijagnosticirao dok je bila živa. Tako sam i došao do termina "industrija starosti" kojeg sam opisao u šestom poglavlju romana.
Nakon toga sam nadopisao baš dijelove na koje sam najponosniji da su objavljeni. Htio sam dobiti dodatnu dubinu likova. Kontekstualizirati ih i izvaditi iz same priče, obogatiti ih s njihovim razmišljanjima, kao i postupanjima u raznim situacijama. Nitko od nas ne živi izoliranu priču iz žanrovskog romana. Život je puno kompliciraniji od bilo kojeg žanra, tako da nisam želio da to bude gola fabula odlijepljena od višeslojnosti života.
Kad sam to završio, bio sam miran sam sa sobom, tako da se mogu "outati". Da i drugi mogu vidjeti što sam radio dok navodno "ništa nisam radio".
Problemi s jezikom
Ipak imam jednu zamjerku: dijalozi su nerijetko, kako se ono zna reći, "kao u hrvatskom filmu" – teško da bi netko uživo imao tako konzistentan, zaokružem izričaj kao neki vaši likovi kad krenu obrazlagati što je Cai Dai odnosno sinkretizam, kakva je Vijetnam zemlja, uspoređivati etiku i gravitaciju, govoriti o aspiracijama srednje klase itd. Kao da vam se nakupilo mnoštvo "eseja" u glavi, možda i u laptopu, a koje niste imao prilike uobličiti kao npr. kolumne pa ste ih sad sve "istresali" kroz usta likova. Ali, ponavljam, tako se ne govori – tako se piše, i to samo ako si zavidno pismen.
– Razumijem što mi želite reći. No, ja doista poznajem ljude koji se tako izražavaju. Neki od njih su sveučilišni profesori, neki su svjetski konzultanti, a neki su jednostavno duboko načitane i iskusne osobe, bivši diplomati ili slično. Kad ste već spomenuli neke teme – usporedba etike i gravitacije kao prirodnog zakona, taj je dio baš izašao iz diskusije na jednoj večeri s prijateljima. O aspiracijama srednje klase kao glavnom pokretaču poslijeratnog uzleta zapadne Europe i Amerike puno sam puta pričao u raznim prigodama s nekim svojim kolegama. Povodi su nam mogle biti tv serije poput sjajne "Mad Men"...ili vlastita sjećanja na roditelje i njihove jeftine kredite u usporedbi s našima koji su nas doslovce gušili.
Sinkretizam i Cao Dai su dio mojih osobnih iskustava s putovanja u Vijetnam i razgovora s ljudima koji su tamo živjeli kao ekspati. Postoje ljudi koji baš tako pričaju kada razgovaraju o takvim temama.
Čini mi se, kad ovako pričamo, da i sami spadete u takve.
– Kad sudjelujem u diskusijama i ja nastojim govoriti koncizno. A ne samo "kafićki".
S druge strane, ja sam baš te dijelove čitao s posebnim guštom, ma koliko oni bili izglobljeni iz ritma romana.
– Iskreno, to mi je najveći kompliment. Upravo su to dijelovi do kojih mi je posebno stalo, da budu ispisani i tako opredmećeni. Ako ništa drugo, zbog vlastite djece i pokoljenja, da vide što i o čemu im je tata ili djed razmišljao. Ako to njima uopće bude bitno.
Život kao ‘fakturiranje‘
Jedno od takvih "izlaganja", doduše kraćih, ono je o Dalmatincima koji su teže "ukrotivi" nego neki drugi Hrvati, o tome kako ih je teže pridobiti i instrumentalizirati. Je li i to vaš osobni uvid pripojen jednom od likova?
– Aaaaaaaa... Moja supruga je porijeklom iz Splita. Kumovi su mi iz Splita, neki od mojih najboljih prijatelja i poslovnih suradnika su sve Dalmatinci. Ne samo iz Splita. I premda nemam baš nikakve krvne veze sa Dalmacijom, okružio sam se vlastitim izborom Dalmatincima. Prekrasnim, temperamentnim, ali u ovom mom slučaju i pomalo atipičnim ljudima u odnosu na sredine iz kojih potječu.
Svodi li se život doista samo na "fakturiranje", kako u romanu kaže lik prodorne Mile? I je li pojedinac doista toliko nebitan, a sustav presnažan i neslomljiv? Makar nam tranzicijsko iskustvo svakodnevno sugerira da doista jest tako, makar postoje manje i više moćni ili nemoćni pijedinci.
– A čujte, nemamo izbora živjeti u nekom drugom društvenom poretku ili trenutku. Svi živimo u doba konzumerizma. Svejedno jesmo li u Hrvatskoj, u nekoj od najrazvijenijih zemalja ili pak nekom dijelu Trećeg svijeta – to je globalna civilizacija. S jedne strane izobilje, a iz neke druge perspektive sve gora distribucija svjetskog bogatstva i resursa.
E sad, tko će koliko podleći konzumerizmu ovisi uglavnom o toj osobi. Mogli bismo mi zamišljati kako bi bilo kad bi bilo drugačije. Ali nije. I u svakom slučaju je bolje nego li ikada ranije. Nismo robovi, niti kmetovi.
Niti imamo plansku proizvodnju i potrošnju. Realno sve što nam treba je izmišljeno, pa nam kreiraju nove potrebe kojih nismo ni bili svjesni da ih imamo.
Priznat ćete ipak da ovo nije nužno najbolji od svih mogućih svjetova, makar mi ne bili više kmetovi ili robovi?
– Da, problem je što nam nije svima na jednak način sve i dostupno. Kakva je budućnost? A i to nas malo tko pita. No, živjeti se mora. I načelno smo prisiljeni sudjelovati u procesima prema kojima funkcionira ova civilizacija.
Moramo nešto zarađivati da bismo mogli plaćati račune, omogućiti djeci školovanje, možda i neku budućnost i sebi koliko toliko dostojanstvenu starost. A to možemo jedino tako da nešto zarađujemo. Baš kako Mila, jedan od likova u "Kandidatu" kaže – fakturirati se mora.
Mora li se baš i trošiti na umjetno stvorene potrebe?
– Civilizacija nas stalno goni u nepotrebne troškove. Eto, upravo sam danas saznao da moram kupiti novi PC jer ovaj kojeg imam, koji mi je izvrstan i s kojim sam više nego zadovoljan, nema dovoljno jaki procesor za Windows 11. Da li mi treba? Ne.
Jesam li zadovoljan s ovime što imam? Apsolutno. Ali, živimo u doba licencija – a uskoro mi te licencije koje uredno plaćam neće funkcionirati. Hardver sam kupio, ali softver ne mogu. Jednostavno se moram tome prilagoditi, cijeli svijet je postavljen na ideji konstantnog rasta.
Svi moraju proizvoditi i prodavati sve više. Pa onda izmišljaju načine da nas na to prisile. Pomiren sam sa svojom pozicijom i nastojim što manje sudjelovati u konzumerizmu, pogotovo u nametnutim trendovima, a da bih se nekom drugome dopao ili da sam dio neke grupe. Nema šanse. Ali, neke procese ne mogu... ne možemo izbjeći.
Pa gdje baš - Zoran?!
U pitanjima sam ograničen izbjegavanjem "spoilera", ali moram vas ipak obazrivo pitati je li moguće da bi kandidat za premijera u stvarnosti mogao biti zapravo naivan kao vaš lik Zorana – čuj, baš Zoran, kao Milanović ili Đinđić! – i je li baš nužno da završi kao on kraju romana?
– Moram vam odgovoriti pitanjem. A tko sam ja da kažem je li moguće? Kao da je bilo kome bitno što mi mislimo. Ili kažemo. Pritom nemam na umu samo vas i sebe.
A čemu onda ovaj intervju, kao uostalom i roman?
– Možda netko bude zaintrigiran da svoje slobodno vrijeme odvoji za čitanje tih četristotinjak stranica. Možda nađe i sebe u tome, a možda mu se otvore nova pitanja i potrage za odgovorima. Toliko toga ima ispisanog da nemam riječi zahvale onima koji se odluče uroniti u moje štivo. Nadam se da neće biti razočarani. Kao što rekoh, ja sam miran.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....