Zdravstvena je reforma – ili bi trebala biti – pred vratima. Dugovi bolnica su golemi. Cijepljenje protiv COVID-a 19 razotkrilo je sve slabosti sustava. A država se dodatno morala zadužiti da namiri veledrogerije, koje su blokirale dostavu lijekova.
Je li jedan od mogućih načina uštede objedinjena javna nabava? Na kojoj bi se većina toga, pa i jedinstveni bolnički informacijski sustav, nabavljalo na jednom pozivu, a primjenjivalo u svim bolnicama. A ne da svaka bolnica nabavlja svoj, skupo ga plaća, pa onda, nezadovoljna kvalitetom isporučenog softvera, muku muči da ga se riješi. Bi li se, naposljetku, time smanjila i mogućnost za korupciju, jer jednu je nabavu lakše kontrolirati nego njih 30?
– Ne nužno, jer nismo sigurni da jedan takav sustav nije nastao na temelju koruptivne aktivnosti. Takvi su sustavi glomazni i najčešće vrlo skupi. Kada gledamo funkcije i cijene koje plaća HZZO za programska rješenja na nacionalnoj razini, moglo bi se doći do zaključka da bi se taj posao mogao napraviti bolje i jeftinije – kaže nam IT stručnjak Marko Rakar.
Jedan softver za sve bolnice generira, upozorava on, još jedan problem.
– Kad se zakopaš u neki veliki i skupi sustav, jako je teško iz njega izići. Kao da sagradimo zgradu koja je ogromna i nije napravljena po nečijim potrebama, ali smo u nju već ulupali toliko novca da iz nje više ne možemo izići. Ista pravila vrijede i za informatičke sustave – objašnjava Rakar. Zato bismo pri odabiru takvog jedinstvenog sustava trebali biti prilično oprezni. Već i loša iskustva s platformom Cijepise pokazuju kako se situacija lako može pretvoriti u kaos ako nešto nije napravljeno kako treba.
Na prvu, izostanak jedinstvenog programa za bolnice mogao bi se pravdati i njihovim specifičnostima.
KBC Split možda nema iste parametre, istu praksu i ista pravila kao Specijalna bolnica za ortopediju u Biogradu. Ili Opća bolnica u Zaboku. No, naš sugovornik smatra da u takvim sustavima kao što su bolnice posebnosti ne bi trebale postojati.
– Moje je iskustvo dok sam se bavio poslovima IT sustava i za biznise i za državne institucije, da ne postoji specifikum. Svaki put kad netko spominje specifičnosti, to je u najvećem broju slučajeva loša praksa. Oni jednostavno ne preispituju svoje procedure i procese, nego traže da se oni isprogramiraju u poslovna rješenja, koja su dugoročno neodrživa – navodi ovaj stručnjak. Svojedobno je detaljno proučavao zdravstveni sustav u Singapuru, koji slovi kao jedan od najboljih na svijetu.
– Oni su sve svoje bolnice organizirali kao tvornice. Detaljno su propisali procedure, uspostavili tzv. check liste, utvrdili cijeli niz postupaka i liječenju pristupili kao bilo kojem drugom industrijskom procesu. Naravno, uz empatiju prema pacijentima, koja je u liječenju sastavni dio posla. U osnovi, velika većina toga u zdravstvu može se standardizirati. U Hrvatskoj su svi problemi u zdravstvu problemi menadžmenta, ne zdravstvenog sustava kao takvog – ocjenjuje Rakar.
Zato se vani na čelu bolnica često ne nalaze liječnici, nego profesionalni menadžer koji odlučuje o procesima i određuje što je ekonomično, a što nije.
Prije osam godina Rakar je i sam sudjelovao u pokušajima da se javna nabava u hrvatskom zdravstvenom sustavu objedini. Tada je došao do jednog zanimljivog zaključka. Da bi država bila sigurna da će dobavljač doista isporučiti navedenu količinu roba ili usluga, nužno je da propiše prilično stroge financijske uvjete. Koje u Hrvatskoj u pravilu mogu zadovoljiti samo dva ili tri dobavljača.
– A ta dva ili tri dobavljača nađu se u birtiji, pojedu biftek i popiju nekoliko butelja vina, pa se dogovore kako će se tko prijaviti na natječaj. To smo vidjeli tisuću puta – ističe Rakar. Kada je Vlada htjela objedinjeno nabaviti plahte za bolnice, iz svake je bolnice dobila potpuno drukčiju specifikaciju plahti. Gotovo pa je ispalo da ne postoje dva ista lancuna.
Što znači da bi prije svega trebalo uspostaviti standarde, pa tek onda razmišljati o mijenjanju modela nabave.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....