Tijekom svibnja Ukrajina je prvi put od 2023. otela više teritorija od Putinove armade nego što je u istom mjesecu izgubila. Iako su tornjevi dima iz zapaljenih rafinerija u Sankt Peterburgu početkom lipnja simbolično zasjenili Putinovu ekonomsku konferenciju, poruka s ukrajinskih prvih linija u zadnje vrijeme još je rječitija: Rusija definitivno ne pobjeđuje u ovome ratu i trenutno je teško vidjeti kako bi uopće mogla preokrenuti trend.
Kremlj troši svoje ljudstvo brzinom koju ruski sustav novačenja nikako ne može nadoknaditi: u Ukrajini su dosad ‘samljeli‘ gotovo milijun ljudi. Putin je posve izgubio kontrolu nad Crnim morem, a nije mogao jamčiti čak ni sigurnost vlastite tradicionalne parade za Dan pobjede 9. svibnja. Kijev na dnevnoj bazi napada ciljeve duboko unutar ruskog teritorija, ometa rad tamošnjih rafinerija i pali im skladišta nafte, onesposobljava i vojnu infrastrukturu, uključujući zračne luke i skladišta streljiva, te se sve ofenzivnije probija u predgrađa Moskve i Sankt Peterburga. U svim zapadnim državama osnovna naracija o ukrajinskom ratu se stubokom promijenila: udaljila se od stare teze po kojoj Ukrajina ipak nekako preživljava prema spoznaji da Kijev i saveznici sve zornije počinju pobjeđivati.
Četiri godine centralno pitanje u svakoj europskoj prijestolnici bilo je isto: može li Ukrajina u ikakvoj formi opstati nakon masovnog nasrtaja višestruko jačeg, mnogoljudnijeg i vojno opremljenijeg agresora? Sad se već legitimno postavlja pitanje na koje je još teže odgovoriti: što će se dogoditi ako ovaj rat Rusija izgubi? Nitko zapravo ne zna budućnost tog sukoba i Putin bi ga u svakom trenutku mogao dodatno eskalirati, kao što je to ne jednom već činio u prošlosti. No, može početi i pregovarati iz pozicije svoje novootkrivene slabosti, pa u Kremlju uz represivnije unutarnje alate i dugoročno politički preživjeti. A također može biti i blitzkriegom uklonjen s vlasti, u sklopu unutarnje frakcijske pobune. Doslovce sve opcije su otvorene: Rusija bi u pokušaju zadržavanja političke kohezije čak mogla probati izazvati i izravan sukob s Europom, a može se lako i unutar sebe raspasti na niz divljih gubernija, u novome krvavome kolopletu.
Koaliciju zapadnih zemalja koja je u godinama rata pomagala i održavala Ukrajinu ujedinio je primarno jedan cilj: svijest o tome kako je u kolektivnom interesu učiniti sve da Rusija ne pobijedi. Taj cilj je, čini se, skoro pa ostvaren, a nitko dosad nije ozbiljno ni razmatrao scenarij pod egidom "kako dalje?". Za države bliske crti razgraničenja s Rusijom, one u srednjoj Europi, te baltičkim i nordijskim zemljama, odgovor ostaje prilično instinktivan: treba dosljedno nastaviti plan aktivnoga obuzdavanja svih agresivnih namjera Moskve. No, u centrima zapadne Europe, a ponajviše u Parizu i Berlinu, imaju nešto drukčiji i povijesno osvješteniji pogled na stvari: muči ih strateška zabrinutost da je trajno izolirana i neprijateljski nastrojena Moskva dugoročno još veća opasnost, a posebno s obzirom na njezinu rastuću ovisnost i podložnost Kini.
Europa ne može, a niti želi, sebi priuštiti ponavljanje grešaka iz svojedobnoga rigidnoga versajskog mira ili iz razdoblja nakon Hladnoga rata. Zapad je, ne treba zaboraviti, svojedobno žestoko slavio i raspad SSSR-a, a uopće nije imao suvislu viziju o tome što bi nova Rusija trebala postati: iz toga nesuglasja i apatije i rodio se politički metuzalem Putin, mračni kagebeovski despot. EU sad mora postati aktivni arhitekt poslijeratnog poretka - smatraju vizionari s jasnom aluzijom na posthitlerovsku Njemačku – a ne samo pasivni promatrač koji izdaleka čeka da se Moskva sama promijeni.
Pitanje završava li se uskoro taj nepotrebni rat ili sve čeka puno teža budućnost jednako muči i mnoge ljude u Moskvi. Sam Putin trenutno šalje jasne signale mira i kaže da Moskva nipošto ne namjerava napasti NATO, čija su gospodarstva u EU članicama najveći svjetski dobavljač prirodnih resursa i logičan najbliži kupac ruskih energenata. No, ruski ultranacionalisti poput Aleksandra Dugina još uvijek trube kako će se rat u Ukrajini završiti "ili pobjedom Rusije ili se nikad neće završiti". I Andrej Bezrukov, bivši Putinov špijun koji je svojedobno živio pod lažnim identitetom u Sjedinjenim Državama, rekao je na zadnjem ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu da će se barem dvije ruske generacije doskora moći smatrati ratnicima. I da se Rusi trebaju priviknuti da će stanje sukoba možda trajati i desetljećima.
Kako god, još je jako puno jeze uz jasne znakove nade da se krvoprolićima u Ukrajini možda nazire kraj. Iz zadanih silnica i opće konstelacije proizlaze četiri temeljna scenarija za rusku i europsku budućnost, kao i još bezbroj slojevitih, pa i međusobno protuslovnih događaja koje vjerojatno nose rukavci dolazećeg vremena.
Scenarij 1: Hladni mir ili ‘ukrajinski Dayton‘
U ovoj skici budućnosti Putin se, suočen s neodrživim gubicima na bojišnici i ekonomskim gušenjem zemlje, odlučuje uskoro za taktičko povlačenje. Koristeći preostale poluge moći, represivne alate i potpunu kontrolu nad ruskim medijima, Kremlj jednostrano proglašava "ispunjenje ciljeva specijalne vojne operacije" (obranu domovine od NATO-a) te zamrzava konflikt duž trenutačnih linija, a ponegdje i diplomatski pristaje na djelomično povlačenje. Istodobno, imperator pokreće brutalnu čistku među svojim vojnim zapovjednicima i radikalnim nacionalistima kako bi na njih prebacio krivnju za ratne neuspjehe i ugušio najopasnije kritičke glasove. Nisu isključena ni ciljana ‘pedagoška‘ smaknuća hrabrijih ruskih militanata, u stilu avionske eliminacije svojedobnog šefa Wagner grupe Jevgenija Prigožina. Aparat unutarnje sigurnosti (FSB i ostali) dodatno steže obruč oko društva, pa Rusija sve više postaje nalik europskoj varijanti Sjeverne Koreje: izolirana, no stabilna u općoj oskudici i represiji.
Ovaj scenarij potencijalno otvara jasan procjep između "stare" i "nove" Europe u pristupu Rusiji. Pariz i Berlin u ovakvim okolnostima vide priliku za stabilizaciju energetskog tržišta, obnovu trgovinskih veza i sprječavanje potpunog klizanja Rusije u naručje Pekinga, pa zagovaraju postupno ukidanje nekih sankcija u zamjenu za trajni prekid vatre ili isplatu dijela ratne štete Ukrajini.
S druge strane, Varšava, Kijev i baltičke prijestolnice to bi vjerojatno smatrale brzom nagradom agresoru, povijesnom pogreškom i "novim Münchenom", uvjereni da Moskva samo kupuje vrijeme (5 do 10 godina) za obnovu svoje vojske i novi još silovitiji napad. Život teče između krajnosti i trajna stabilnost kontinenta ostaje želja na dugom štapu: ova je varijanta hladnog mira i nešto što bi se iz BH perspektive moglo nazvati "ukrajinskim Daytonom".
Scenarij 2: Rušenje ‘cara‘ i novo europsko-rusko partnerstvo
Budući da vojni poraz postaje sve očigledniji, a ukrajinski dronovi sve češća svakodnevica iznad Moskve, unutar elitnih krugova u Kremlju (silovika, oligarha i visokih državnih menadžera) sazrijeva spoznaja da je Putin postao egzistencijalna prijetnja njihova opstanka i prepreka očuvanju bogatstva i utjecaja.
Dolazi do brzog, no prema javnosti vjerojatno i prilično tihog dvorskog prevrata. Putin se uklanja s vlasti službenim opravdanjem "zdravstvenih razloga" ili "iznenadne smrti", dok vlast preuzima kolektivno vodstvo zemlje sastavljeno od umjerenih ruskih nacionalista i ekonomskih tehnokrata. Nova vlast nudi se za hitne pregovore Zapadu: kako bi legitimirali svoj ostanak na vlasti i spasili ekonomiju, spremni su na ozbiljne ustupke na teritoriju Ukrajine, ali pod uvjetom da im se jamči imunitet od kaznenog progona i odmrzavanje državnih rezervi u inozemstvu.
Implikacije ovakvog razvoja događaja za EU bile bi očekivano slojevite. Za zapadnu Europu ovo je svojevrstan "scenarij iz snova" koji najbrže otvara vrata obnovi odnosa s Moskvom, pa i jeftinim ruskim energentima. Francuska i Njemačka bi vjerojatno odmah preuzele vodstvo nad mirovnom inicijativom, nudeći novoj ruskoj vlasti i "europski sigurnosni pakt" kako bi je geopolitički odvojile od Kine. No, na rubovima EU-a bi vjerojatno istodobno nastala golema napetost jer bi europsko istočno krilo s pravom zahtijevalo dosljedno suđenje Rusima za počinjene ratne zločine i stopostotno namirenje ratne štete Ukrajini. Europa bi se time našla pred dvojbom: inzistirati na istinskoj pravdi ili izabrati brzu geopolitičku stabilnost. Doima se kao težak izbor, ali je u naravi ta situacija objektivno najidealnija; predstavlja pravi mirovni luksuz i najbrži put ka normalizaciji stanja, pa i prema kraju bjesomučne utrke u naoružavanju na starom kontinentu.
Scenarij 3: Balkan s atomskom bombom
Najteži i najopasniji scenarij i za Rusiju i za Europu mogao bi izroniti, što je prilično paradoksalno, iz naglog kolapsa i općega poraza ruske vojske na ukrajinskoj bojišnici. To bi rapidno ubrzalo pad ostataka Putinova političkog ugleda i prouzročilo potpunu delegitimizaciju središnje vlasti u Moskvi. Gubitak političke kontrole brzo bi rezultirao frakcijskim ratovima za naslijeđe između raznih parcijalnih ili privatnih vojski (modernih nasljednika Wagnera ili čečenskih snaga), dok bi energetski i industrijski bogate ruske regije kao što su Sibir, Tatarstan i vazda nemirni Kavkaz mogle proglasiti autonomiju kako bi prestale hraniti nezasitnu moskovsku ratnu mašineriju.
Rusija u takvoj općoj disoluciji postupno klizi u građanski rat niskog intenziteta ili u stanje ‘warlordizma‘ (oružane vladavine lokalnih moćnika). Glavna valuta u državi prestaje biti rubalj, a najprestižnija postaje kontrola nad vojnim skladištima i energetskom infrastrukturom. Ovaj scenarij rusku opasnost iz jedne agresivne no objektivno neučinkovite vojske brzopotezno pretvara u golemu humanitarnu, ali i nuklearnu noćnu moru.
Europa se u ovakvom razvoju događaja može suočiti s milijunima novih i posve neočekivanih izbjeglica, ovaj put Rusa koji panično bježe od posvemašnjeg kaosa. Najveći problem postaje pitanje iz scenarija za filmove o Jamesu Bondu: tko preuzima kontrolu nad oko 6000 ruskih nuklearnih bojevih glava dok jasan zapovjedni lanac u Moskvi nestaje? U ovom crnom scenariju i istočna i zapadna Europa morale bi trenutno zaboraviti na sve međusobne razlike, pa i na donedavnu ratnu prošlost u Ukrajini. EU bi se našla u situaciji da bi u hitnoj koordinaciji s Washingtonom (a potencijalno i s Pekingom), morala osmisliti žurne operacije osiguravanja nuklearnih lokacija, pa i riskantnu misiju slanja međunarodnih mirovnih snaga na do jučer neprijateljski ruski teritorij.
Scenarij 4: Asimetrični ruski rat protiv Europe
Stjeran u kut i svjestan da gubitak rata vjerojatno znači i njegov fizički kraj, Putin bi se mogao odlučiti zaigrati na sve ili ništa. Kako postaje očito da konvencionalno ne može parirati ni Ukrajini, a kamoli NATO-u, Kremlj bi mogao pomisliti da mu je izlaz prebaciti težište sukoba na Europu, kroz doktrinu tzv. "asimetričnog rata", te tako pokušati prisiliti Zapad na ustupke izazivanjem općeg kaosa na Starom kontinentu.
Kako bi se to ostvarilo, rusko društvo se u potpunosti militarizira te se uvodi ratno stanje i opća mobilizacija. Svaki ekonomski resurs podređen je nanošenju štete neprijatelju, bez obzira na cijenu za vlastito stanovništvo. Europa se naglo suočava s masivnim koordiniranim valom hibridnih ruskih napada.
Na djelu su sabotaže na podmorskim internetskim kabelima i plinovodima, masovno podmetanje eksploziva ili infekata u poštanske pošiljke, paraliziranje sustava europskih bolnica i elektroenergetskih mreža preko cyber-napada, a možda i namjerno izazivanje migrantskih kriza na granicama Finske, Baltika, Poljske. Moskva se u ovom scenariju može usuditi izvesti i demonstracijsku detonaciju taktičke nuklearne bombe negdje iznad Crnog mora kako bi izazvala dodatnu paniku i slomove na zapadnoeuropskim burzama. Ovaj bi scenarij prisilio Europu na ono što najmanje želi: još ubrzanije ulaganje u sigurnost i industriju naoružanja, potpuni prelazak na ratnu ekonomiju i izravan sukob s nuklearnom silom, a što bi u praksi testiralo i stvarnu opstojnost NATO-ova članka 5. o solidarnoj zajedničkoj obrani.
Ostvari li se u dogledno vrijeme bilo koji od ovih scenarija, ili njihove međusobne mutacije, jedna teza za sve ostaje jednako neporeciva: Europa više nema luksuz biti pasivni promatrač zbivanja u Rusiji. Očekivati iz Bruxellesa, Berlina i Pariza bilo kakvo konstruktivno rješenje za problem našeg kontinenta od Washingtona ili Pekinga bilo bi i krajnje djetinje naivno. Iskustva dva svjetska rata i njihove milijunske žrtve jasno opominju: ne izgradi li Europa hitno jedinstven strateški odgovor za "dan poslije" kraja rata u Ukrajini, ruski poraz, umjesto uvoda u trajniji mir, mogao bi postati samo katalizator nove i još znatno nestabilnije ere u ionako bremenitoj europskoj povijesti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....