Mračna priča o seljaku koji je zaludio Rusiju i njene vođe tvrdivši da ima nadnaravne moći. Evo kako je skončao...

I dok Vladimir Putin nastavlja terorizuirati susjednu Ukrajinu, dobar dio svijeta, kako ozbiljni analitičari, tako i laici i obični znatiželjnici, nastoje shvatiti je li ruski predsjednik, kao i mnogi prije njega, 'pod nečijim utjecajem'. U tom smislu, u posljednjih nekoliko tjedana, ali i godinama ranije, posebno je apostrofirano ime Aleksandra Dugina, ruskog političkog filozofa, geopolitičara i kontroverznog aktivista čije su mu teorije o ideologiji, politici, geopolitici i povijesti priskrbile epitet ‘najopasnijeg filozofa današnjice'. No također su ga mnogi mediji na Zapadu prozvali i ‘Putinovim Rasputinom’. Nekadašnji glavni strateg Donalda Trumpa, također izrazito kontroverzni Steve Bannon sugerirao je da upravo Dugin ima najviše utjecaja na Putina. No priča o Putinu i njegovom Rasputinu, probudilo je zanimanje i za pravog Rasputina, onoga koji je mrtav više od stotinu godina, još od 1916. No zanimljivo, potraga za njegovom najnovijom inkarnacijom potpuno zaobilazi Rasputinove živuće nasljednike. Naime, premda i dan-danas Rusijom šeće na stotine samozvanih praunuka Grigorija Jefimoviča Rasputina, njegove dvije žive prapraunuke očito nemaju interesa tvrditi kako su baštinice njegovih navodnih magičnih moći.

Većini je, naime, potpuno nepoznata činjenica da je Rasputin bio uredno oženjen čovjek koji je u brak s nepismenom seljankom, što je i on uostalom bio, Praskovijom Fedorovnom Dubrovinom, ušao jedva napunivši 19 godina. Imali su sedmero djece od kojih je preživjelo samo troje – Dimitri, rođen 1895., Matriona, rođena tri godine kasnije te Varvara, rođena 1900. Sva su djeca rođena u sibirskom selu Pokrovskoje, a danas su još žive jedna Matrionina unuka i jedna unuka Rasputinove kćeri Varvare. No ni Laurance Solofioff niti Valerie Eo-Theron, premda su nakon raspada Sovjetskog Saveza više puta posjetile domovinu svojih predaka, žive vrlo povučeno. Istina, jednom su se pojavile na TV i sudjelovale u showu u kojem su bile pristale dati svoj DNA kako bi se utvrdilo je li neki Viktor Prolubčikov zbilja u krvnom srodstvu s njima. Prolubschikov, naime, već godinama hoda širom Rusije, a svoju sličnost s Rasputinom, barem onim Rasputinom kakvog čitav svijet znade sa starih fotografija, kapitalizira tvrdeći kako je ne samo njegov rođak, nego i da posjeduje iste, nadnaravne moći. No u emisiji pod nazivom koji bismo mogli prevesti kao 'Dajmo da kažu', a koja je inspirirana serijalom Jerryija Springera, ispalo je da između Prolubčikova i pravih Rasputinovih prapraunuka nema DNK podudaranja.

O Rasputinu i danas kruži više mitova nego istina, a ruku na srce, istine su još uvijek dobrim dijelom zakopane u arhivima, kako Pravoslavne crkve, tako i države koja je preuzela sovjetske arhive. Negdje je u tim arhivima i istina o smaknuću Grigorija Jefimoviča Rasputina koji je ubijen u prosincu 1916., znatno prije Oktobarske revolucije u kojoj su pogubljeni i Rasputinovi zaštitnici, car Nikolaj Aleksandrovič Romanov i carica Aleksandra te njihova djeca.

Američki povjesničar Douglas Smith među mnogima je koji su pokušali naći istinu o Rasputinu no Smithova knjiga 'Bivši ljudi' nagrađena je, između ostalih, i nagradom Pushkin House Russian Book Prize. Douglas Smith je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio voditelj izložbe “Information USA” koju je američki State Department organizirao diljem SSSR-a, kasnije je radio kao analitičar za Radio slobodna Europa, a bio je čak i prevoditelj za predsjednika Ronalda Reagana. Zahvaljujući svojim dobrim vezama u Rusiji, on je, za razliku od mnogih autora, bio u prilici osobno ući u policijske i druge arhive te je, između ostaloga, zaključio kako Grigori Rasputin jest bio neobična, grandiozna figura – uostalom, bio je visok preko dva metra! – ali politički minoran lik.

- Rasputinov život jedan je od najintrigantnijih u modernoj povijesti, zapisao je Smith - Ima obilježja mračne bajke. Opskurni, neobrazovani seljak iz sibirske divljine dobiva poziv od Boga i odlazi u potragu za pravom vjerom, na putovanje koje ga vodi kroz goleme daljine Rusije i nakon mnogo godina do samog cara. Čudom, on spasi život nasljednika trona, ali prisutnost tog stranca i utjecaj koji ima na cara i caricu, ljuti ruske velikane i naposljetku ga ubijaju. Mnogi su vjerovali da je sveti seljak predvidio svoju smrt i prorekao da ako mu se išta dogodi, car će izgubiti svoj tron. Kako biva ubijen, carstvo se utapa u neizmjerno krvoproliće i jad koji će trajati godinama, piše Smith.

- Rasputin je prije svega služio kao svrsishodno žrtveno janje za sve ruske probleme, a bilo ih je mnogo, tvrdi Smith - On je poslužio kao izlika umjesto da se fokusiralo na stvarne probleme kao što su politički sustav i neodrživa ekonomija. Prikazan je kao personifikacija zla, mračni mistik koji je dokrajčio čitavo jedno razdoblje Rusije. To je pretjerivanje, baš kao i sve vezano uz Rasputina. Njegov je utjecaj na događaje koji će formirati Rusiju bio vrlo limitiran, smatra Smith.

I Douglas Smith, ali i ostali povijesničari, istinu o Rasputinu i danas traže ne samo u Rusiji nego i u Francuskoj i Americi i širom svijeta. Naime, Rasputinove su kćeri, kao i veliki broj ruskih izbjeglica nakon Revolucije, otišle trbuhom za kruhom. Kraj carstva značio je i kraj njihovim životima. Doduše, jedini Rasputinov sin, Dimitri, nije bio dio toga kruga. On je ostao u Sibiru s majkom, a u Sankt Peterburg je Rasputin doveo samo kćeri. One su se, kad je njegov utjecaj na dvoru ojačao, družile s princezama i carevićem zbog kojeg je kraljica i primala Rasputina. Vjerovala je, naime, kako Rasputin može izliječiti Alekseja.

- Mnogi tvrde da je prijateljstvo bilo temeljeno isključivo na činjenici da je Rasputin učestalo spašavao život malog princa koji je bolovao od hemofilije. No, to nije točno, smatra, međutim, Doglas Smith - Ne vjerujem da je Rasputin bio čudotvorac, već jednostavno prijatelj obitelji koji je znao kako smiriti i dijete i majku, što je rezultiralo njegovim boljim zdravstvenim stanjem.

No Rasputin je nedvojbeno bio smetnja određenim krugovima, kako crkvenim, tako i političkim, a tajna služba ga je pratila još od 1905. kad ga je vladika i upoznao s Romanovima. Za crkvu je postao neprihvatljiv jer je, tako se barem tvrdilo, bio član sekte koja je tada brojala više od sto tisuća sljedbenika i poricala autoritet Ruske pravoslavne crkve i patrijarha. Međutim, premda je crkva dvaput organizirala istragu o Rasputinovom navodnom propovijedanju sekte pod imenom Hlistja (Khlystya), nije utvrdila da su optužbe na njegov račun istinite. No to da je otpadnik od crkve, neobrazovani i samozvani 'sveti čovjek' i pritom čovjek koji se niti ne kupa i smrdi nadaleko, da je on dobrodošao na carskom dvoru, crkvi nije odgovaralo. Ako i nisu producirali glasine o Rasputinovoj raskalašnoj seksualnosti, nisu ih niti suzbijali. S druge strane pak, krugu oko cara i carice, Rasputin i njegovi navodno miroljubivi savjeti nisu nikako odgovarali. Navodno je još 1912. godine Rasputin uvjerio Nikolaja II. da se ne miješa u rat na Balkanu, a 1914. se nije slagao ni s odlukom da se Rusija uključi u rat, rekavši da će to dovesti Rusiju do katastrofe. Rasputina su pomno pratile i saveznice Rusije, osobito Velika Britanija, u čijem je interesu bilo da se Rusija uključi u rat - u protivnom bi se Velika Britanija morala sama suočiti s najvećim dijelom njemačke ratne moći.

Postoji mnoštvo različitih memoara i zapisa o danu ubojstva Grigorija Rasputina, a većina ruskih povjesničara slaže se da su urotu isplanirali knez Feliks Jusupov, Vladimir Puriškevič, desničarski ultranacionalistički političar i veliki knez Dmitrij Pavlovič, carev prvi rođak. No još uvijek o tom ubojstvu postoji više pitanja nego odgovora. Primjerice, Feliks Jusupov je svoju izjavu o toj noći promijenio pet puta. Osim toga, izvorni forenzički izvještaj nije sačuvan. No Feliks Jusupov je svakako pozvao Rasputina u svoj dvorac, navodno kako bi se susreo s nekom ženom kojoj je trebala Rasputinova pomoć. No tamo su ga dočekali hici i smrt. BBC je 2004. godine prikazao dokumentarac "Tko je ubio Rasputina: Britanska zavjera", u kojem se tvrdi da je urotu za ubojstvo osmislila britanska obavještajna služba i da je britanski agent Oswald Rayner ispalio smrtonosni hitac u glavu koji je ubio Rasputina. No to danas više i nije važno. Sovjetske vlasti su nakon smaknuća Romanovih učinile sve da carizam – uključujući i Rasputina – demoniziraju do krajnjih granica pa su mitovi o seksualnoj devijantnosti carice Aleksandre i njezinih kćeri, a u kojima je tobože sudjelovao i 'ludi svetac' plasirane i podgrijavane desetljećima. Ukratko, ako danas netko i ima ambicije biti 'Putinov Rasputin' zacijelo bi trebao imati na umu i tamnu stranu sudbine Grigorija Jefimoviča Rasputina koji je usmrćen kad je imao svega 47 godina. Njegov izgled starca bio je, čini se, marketinški trik samog Rasputina kako bi djelovao starije i, dakako, mudrije...