U manje od deset dana ubijene su dvije žene u Bosni i Hercegovini: 11. kolovoza u Gradačcu je ubijena 35-godišnja Nizama Hećimović, a 20. kolovoza u Živinicama kod Tuzle ubijena je 52-godišnja Tahira Čamdžić. Krvnici su oba puta bili njihovi (izvanbračni) partneri, koji su potom izvršili samoubojstva. Novo poglavlje drevne priče o femicidu.
Nizaminu i Tahirinu sudbinu u protekle je dvije godine (2021. i 2022.) doživjelo još 19 žena u BiH. Slične su i brojke u Hrvatskoj, gdje godišnje bude ubijeno između 10 i 20 žena, često od strane neke bliske osobe. Ukupno je u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj ubijeno gotovo 400 žena.
Posebno zabrinjava to što od 2018. broj femicida u Hrvatskoj raste: dok smo 2017. zauzimali neslavno peto mjesto u Europskoj uniji (iza Latvije, Britanije, Mađarske i Litve), u novije vrijeme dospjeli smo na još neslavnije treće mjesto, odmah iza Latvije i Litve.
Prema podacima UN-a, već desetljećima širom svijeta godišnje biva ubijeno između 80 i 90 tisuća žena, od čega njih više od polovine – 45 do 50 tisuća – ubije njihov intimni partner ili član obitelji. To znači da svakog sata širom svijeta pet djevojčica, djevojaka ili žena gine od ruke bliske osobe.
Smrt Ifigenije
Žene su najugroženije u Latinskoj Americi (osobito u Salvadoru, Hondurasu, Gvatemali, Brazilu, Kolumbiji i Meksiku), Južnoj Africi i Rusiji. Među zemljama s visokim prihodima 70 posto femicida otpada na SAD (više od pet ubijenih žena dnevno), a listu razvijenih zemalja u kojima je stopa ubojstava žena veća ili jednaka stopi ubojstava muškaraca predvode Slovenija, Novi Zeland, Švicarska i Austrija, dok peto mjesto dijele Njemačka i Hong Kong, a nisu daleko ni Japan i Južna Koreja.
U ovom nas tekstu zanimaju i povijesni uzroci femicida: zašto muškarci ubijaju žene? Je li to neka evolucijska anomalija muškog roda, ili je femicid od početka upisan u muškarčev DNK?
Već i površni trk kroz povijest odaje da muškarci ubijaju žene oduvijek i svugdje, od prvobitne zajednice do danas, od Aljaske do Novog Zelanda.
Iz paganskih vremena pamtimo ritual žrtvovanja djevica. Štoviše, iz grčke mitologije pamtimo da je vrhovni ahejski zapovjednik Agamemnon uoči napada na Troju žrtvovao vlastitu kćer Ifigeniju “da bi tračke stiš’o vjetrove”, odnosno kako bi umilostivio svoje paganske bogove da mu omoguće mirnu plovidbu do Troje.
Pamtimo i da bi svjetina u Jeruzalemu 33. godine n.e. zbog preljuba kamenovala Mariju Magdalenu do smrti, da ih Sirijac nije zaustavio gromadnom rečenicom: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!”
Seksualna politika ubojstava
Pamtimo i da je srednji vijek donio kršćanski progon vještica – od Salema do Zagreba – koji se provodio od 14. do 18. stoljeća, pa je, dakle, debelo postojao i u novom vijeku. Talijansko-američka marksistička feministkinja Silvia Federici navodi da je u tom razdoblju Crkva u suradnji s “državama muškaraca” (jer žene tada nisu bile građanke) u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Irskoj, Walesu, Škotskoj i Americi “ubila devet milijuna žena”.
“Lov na vještice je bio rat protiv žena, i nema zapisa o organiziranom otporu muškaraca ovom progonu. To je bio prvi zajednički teren u politici novih europskih nacionalnih država, prvi primjer europskog ujedinjavanja nakon raskola izazvanog reformacijom”, piše Federici u knjizi “Caliban i vještica: Žene, tijelo i prvobitna akumulacija” (2004.).
Nadalje, u 20. stoljeću spoznali smo da ni komunizam nije imun na organizirani masovni femicid: politika “jednog djeteta”, koju je Komunistička partija Kine uvela 1979. godine, dovela je u ruralnim dijelovima Kine do masovnog pomora ženske novorođenčadi, o čemu je kineski tisak počeo pisati već krajem 1982. godine.
Konačno, u 21. stoljeću svjedočimo da u muslimanskim zemljama u kojima su prevladali radikalniji oblici islama – Saudijskoj Arabiji, Iranu, Afganistanu – žene mogu biti ubijene čak i od strane državnih i vjerskih organa, ako na ulici nemaju neki dio propisane odjeće.
Ukratko: nema epohe (osim ere matrijarhata), dijela svijeta ili tipa društvenog uređenja u kojima žene nisu ubijane baš zato što su žene.
Priču o femicidu valja započeti definicijom tog pojma. Naime, kako opravdano tvrde feministkinje, imenovanje ubojstva žena riječju “femicid” početak je razumijevanja problema. Uostalom, u početku bijaše Riječ.
Femicid je najekstremniji oblik rodno uvjetovanog nasilja. U širem smislu taj pojam obuhvaća sva ubojstva žena – bez obzira na motiv ili status počinitelja – dok se u užem smislu tog pojma misli na ubojstva koja su motivirana mržnjom prema ženama ili nastojanjem da se one nasilno dovedu ili zadrže u podređenom položaju u odnosu na muškarce, što je karakteristično za patrijarhalna društva.
Muška ljubomora
U ovom potonjem smislu izraz femicid je inaugurirala južnoafrička feministička spisateljica Diana Russell, koja ga je upotrijebila 1976. na prvom Međunarodnom sudu za zločine nad ženama u Bruxellesu, kada je govorila o seksualnoj politici koja stoji iza ubojstava žena:
“Moramo shvatiti da je puno ubojstava femicid. Moramo priznati seksualnu politiku ubojstava. Od spaljivanja vještica u prošlosti i novijeg rasprostranjenog običaja ženskog čedomorstva u mnogim društvima do ubijanja žena iz ‘časti’, shvaćamo da je femicid trajao dugo”, poručila je tada Russell.
Par godina kasnije, početkom osamdesetih, Russell provodi istraživanje za svoju knjigu “Silovanje u braku” (1982.), koje je uključivalo izravne intervjue s 930 punoljetnih žena iz San Francisca. Šokirana podatkom da joj je 22 posto silovanih supruga reklo da su im muževi prijetili smrću, Russell analizom svojih nalaza dolazi do projekcije prema kojoj je na svakih milijun žena njih gotovo 20.000 u opasnosti da ih ubije suprug ili bivši suprug.
Odnosno svaka pedeseta žena.
Deset godina kasnije Russell u suradnji s američkom feministkinjom Jane Caputi objavljuje članak “Femicid: Govoreći neizrecivo” (1990.), u kojem je femicid prvi put definiran kao “ubijanje žena od strane muškaraca iz mizoginije (mržnje prema ženama), prezira, osjećaja rodne superiornosti nad ženama, seksualnog zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama, odnosno seksizma”.
Istražujući za knjigu “Femicid u globalnoj perspektivi” (2001.), Russell i koautorica Roberta Harmes otkrivaju da je riječ “femicid” u Britaniji prvi put upotrijebljena još 1801. kao termin koji označava ubijanje žena. U toj knjizi autorice korigiraju definiciju femicida, zamjenjujući stari izraz “women” (žene) novim izrazom “females” (osobe ženskog spola), kako bi ukazale da žrtve femicida mogu biti i djevojčice i ženska dojenčad.
Crnogorac i malj
Također, Russell uvodi i pojam “prikrivenog femicida”, koji dolazi u obliku kriminalizacije pobačaja koja dovodi do smrti majke, namjernog širenja HIV-a ili smrti kao posljedice sakaćenja ženskih spolnih organa.
Generalno govoreći, najčešći oblik femicida u svijetu je onaj koji je počinio ženin sadašnji ili bivši intimni partner. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), “većinu slučajeva femicida počine partneri ili bivši partneri, pri čemu je prethodno često prisutno zlostavljanje, prijetnje ili zastrašivanje, seksualno nasilje ili situacije u kojima žene imaju manju moć ili manje sredstava od svojih partnera”. WHO precizira da takvi femicidi čine “najmanje 35 posto” svih ubojstava žena na globalnoj razini.
Kako ističe američka autorica Jacquelyn Campbell, uobičajeni uzrok ubojstva intimne partnerice koje je počinio muškarac je ljubomora, odnosno femicid je “rezultat muškog napora da kontrolira i posjeduje ženu kako bi iskazao vlasništvo i ojačao patrijarhat”.
Drugi najčešći tip femicida su “obiteljski femicidi”, gdje su počinitelji bliske osobe iz žrtvine obitelji: očevi, braća, ujaci, stričevi, rođaci. Ovdje se često radi o “ubojstvima u ime časti”, kada rođaci smatraju da je žrtva prekršila krute patrijarhalne norme i “osramotila obitelj”, bilo da se odbila udati za osobu koju je obitelj odabrala, bilo da se sumnja da je imala predbračne ili izvanbračne spolne odnose. Takva se ubojstva događaju čak i u slučajevima kada je žrtva silovana.
Ovaj tip femicida čest je na Bliskom istoku i u južnoj Aziji, a u ovu skupinu spadaju i ubojstva zbog miraza – naročito česta u Indiji, Iranu, Pakistanu i Bangladešu – u slučajevima kada obitelj mladenke nije isplatila dogovorenu svotu, pa je zbog toga ubije netko iz mladoženjine obitelji. Pritom nije rijetkost da počinitelj ubojstva bude žena, obično svekrva.
UN-ov populacijski fond (UNFPA) procjenjuje da godišnje “u ime časti” bude ubijeno oko 5000 žena. Stručnjaci ističu da je za ova ubojstva karakterističan “izrazito visok stupanj nekažnjavanja”, odnosno da često ostanu neprijavljena i nedokumentirana. U nekim je državama zabilježen i velik broj “samoubojstava zbog časti”, gdje se žrtve primorava da se same ubiju kako bi oprale navodnu ljagu s obiteljskog imena.
Pritom zapadni mediji stvaraju sliku kako je ova vrsta femicida vezana isključivo uz islam. Međutim, u novije vrijeme ženama se “u ime časti” sudilo i u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj, što su mediteranski redatelji ovjekovječili u svojim filmovima.
Tako je poznata scena iz filma “Grk Zorba” iz 1964. godine, kada selo kamenuje udovicu koja je ljubovala sa strancem, kao i ona iz jugoslavenskog filma “Lepota poroka” iz 1986. godine, kada “osramoćeni” crnogorski suprug teškim maljem razbija glavu Mire Furlan jer mu je “ukaljala čast” kupajući se gola na nudističkoj plaži s parom stranih turista.
Pouke iz Latinske Amerike
Sada se možemo vratiti na početno pitanje: zašto muškarci ubijaju žene? Socijalna psihologija i antropologija femicid tumače kao posljedicu razlike u ulogama koje se u patrijarhalnom društvu dodjeljuju svakom spolu – pisanim zakonima ili implicitnim normama – gdje se podrazumijeva da javnu sferu kontroliraju muškarci, dok su žene usmjerene na reprodukciju i bavljenje kućom.
Prema britanskoj sociologinji Sylviji Walby, patrijarhalne strukture društva se ispoljavaju u normama da žene moraju prihvatiti zlostavljanje, brinuti se o domu i djeci, biti podzastupljene u politici, biznisu, medijima i popularnoj kulturi, te biti manje plaćene od muškaraca za isti posao, a pritom se svako izražavanje njihove seksualnosti percipira negativno. Ove strukture zahtijevaju podložnost ženskog roda i mušku dominaciju.
Koncepcija žena kao “drugotnih bića”, manje vrijednih od muškaraca – što promoviraju i poneki naši dični svećenici – čini socijalno značenje femicida manje negativnim. Iz toga proizlazi kako postoji veća vjerojatnost da će se rodno nasilje i femicid dogoditi ako ih zakon i kultura ne kažnjavaju.
Ostaje i pitanje kako spriječiti ili barem smanjiti broj femicida. Jedan od važnijih pokušaja stiže iz Latinske Amerike, regije s najviše ubojstava žena. Baš zbog toga zadnjih je godina gotovo 20 država iz te regije zakonski definiralo femicid kao zasebno kazneno djelo za koje se izriču dugogodišnje zatvorske kazne: u Brazilu od 12 do 30 godina, u Kolumbiji od 20 do 50 godina, u Meksiku od 45 do 65 godina.
Iz Latinske Amerike stižu još neka inovativna sigurnosna rješenja za žene. Tako su u Meksiku, Brazilu, Salvadoru i Gvatemali – u sklopu eksperimenta sa stvaranjem “urbanih zona prilagođenih ženama” – uspostavljene “ružičaste” mreže javnog prijevoza samo za žene, kako bi se spriječilo seksualno uznemiravanje i pružila sigurnost putnicama.
No to su sve reaktivne, da ne kažemo palijativne mjere. Da bi se žene u ovom svijetu osjećale sigurne, nužno je promijeniti kulturne i društvene norme, kako to sugerira istraživanje Sveučilišta Bristol, prema kojem društva moraju preispitati svoje stavove o “muževnosti i ženstvenosti, ravnopravnosti spolova, obiteljskom nasilju i femicidima, patrijarhalnoj ideologiji, tradicionalnim vrijednostima, ulozi religije u društvu i medijskom izvještavanju o femicidima i nasilju nad ženama”.
Ukratko, trebamo društvo očišćeno od religijskih i patrijarhalnih budalaština o ženama. U protivnom, Nizamama i Tahirama neće biti kraja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....