Tri četvrtine života proveo je u Australiji, koju naziva "svetom zemljom za onoga ko voli radit", a radio je i po 100 sati tjedno. Započeo je svoj karijerni put, međutim, u Novom Zelandu, gdje je – muzao krave, 470 vimena dnevno, a prometnuo se u vodećeg partnera moćne kompanije Shell, te direktora "dealers associationa" rečenog naftaša u Sydneyju. Posjedovao je milijune – da bi se u jednom trenutku, kad je bio svojim bogatstvom i ugledom kao jedan od najstarijih rotarijanaca u zenitu, svega "deliberao" i vratio onome što najviše voli: vožnji kamiona. Uvidio je da "novac i sreća ne idu zajedno", te se okrenuo jednostavnom životu, kabini šlepera s natpisom "Trogir" i miljama zemlje Australije pred sobom. Riješio se oba Mercedesa koja je kupio gotovinom, te aviona, koji je također sebi priuštio. Hej, aviona! Isus mu je, napominje, na letu kroz život bio stalan kopilot. Bio je uz njega i kad to nije znao.
Djeci hotimično nije ostavio ništa od svojega bogatstva.
– Dici san ostavija pamet. Dobro su je duperali – zadovoljno zbori danas 85-godišnji Mijo Guina, čovjek koji je tri četvrtine svoga života proveo daleko od rodnog Trogira, a danas u Canberri živi život umirovljenika o kakvom hrvatski "penzići" mogu samo sanjati. Tijekom tih silnih godina i desetljeća tek je nekoliko puta pohodio gradić svog djetinjstva, a mi smo ga u zadnjem (nadamo se, ne i posljednjem) posjetu Trogiru uspjeli i uloviti da nam ispriča svoju priču.
Nalazimo se u mlinici Pantan, mjestu na koje je kao dječak dolazio kako bi samljeo žito, u pratnji svojega konja Zekana, kojega bi privezao za stablo pored drevnog zdanja u srcu ornitološkog trogirskog parka.
– Bili smo bogata težačka kuća, donosija san vriće žita samlit tu, na mlinicu, a danas san doša na obid. Čujen da imaju odličnu pašticadu – veli Guina, kojega je na ćakulu s nama dovezao dr. Mladen Pavić, suprug Guinine nećakinje. Doktor Pavić, naime, njegov je "favorit boy", najdraža svojta, a oženio je kćerku Mijine nedavno preminule sestre, poznate slikarice Milijade Barade, koja je posljednje godine svog života provela u Segetu Donjem, gdje je imala krasan atelijer.
Milijada je bila najdraža Mijina sestra, a baš je ukazom Višnjega, eto, prva "partila". Spletom okolnosti, ima još dvoje vremešnih bliskih srodnika, sestru – devedesetogodišnjakinju koja živi na potezu između Dubaija i Azurne obale, te brata na australskom Golden coastu.
– Sestru nisam vidija trideset godin, a ni brata ne sićan se koliko dugo. Ali čujemo se svaku sedmicu. Proleti vrime – veli Mijo bez osobitog žaljenja. Nije tip čovjeka koji živi od uspomena, on je svoje vrijeme vrlo korisno utrošio. I još je itekako aktivan.
Zašto je pak otišao u daleki svijet? Jednostavno: protjerao ga je komunizam.
– Ka šta san reka, bili smo bogata kuća, i komunisti nas nisu volili. Stršali smo, ako me razumiš. Uzimali su nam zemlju – a imali smo jako puno zemlje – iza rata, od 1948. pa dalje, svako malo po komad, nikako stat. Skoro sve su nam uzeli. Ja nisan moga živit s tim, pa san otiša – sažima Guina, čovjek koji je vlastitim primjerom dokazao da i "noga u guicu more bit korak naprid". Od nepravde je pobjegao s dva šilinga u džepu – i stekao bogatstvo kakvo mu, u osnovi, nije bilo ni potrebno.
Inače, završio je svega pet razreda osnovne škole.
– Ovako je bilo. Iša san u školu u Trogir tu, na rivi, di je i sad. Dobro san učija, ali se otac razbolija kad san bija u šesti razred, pa je tribalo radit na zemlji, nije ima ko. I tako san se ja umisto knjige uvatija motike, a onda me dopala vojska, vojni rok koji je onda traja dvi godine. To san odradija – i otiša iz Jugoslavije. Nisan moga živit s tom otimačinom, uzeli su nam 160 iljadi kvadrata zemlje, ostala nam je mala parcela u Divulje, nisan moga gledat di ostajemo i bez nje. Za 52 funte san kupija pasoš i otiša kod sestre u Novi Zeland. U džepu san ima sedam šilinga, i dug oko ukupno petstotinjak funti prema sestri za kartu za put, i te stvari. To je onda bilo strašno puno novaca, razumiš? Tribalo je u Novi Zeland radit godinu dan za to. Plaća je bila 12 funti za šetemanu – vraća se šjor Mijo mislima u davnu 1964. godinu, kad je planetu zašarenio hipi-pokret, curice vrištale na "bube" iz Liverpoola, a seksualna revolucija mijenjala svijet.
No on se tada borio za goli život, i nije mu bilo do pjesme.
– Prvi posal mi je bija – mužnja krava na jednoj velikoj farm. Dva puta dnevno san ih muza, mehanički, ali ipak muza, ukupno 470 krava dnevno bi pomuza. Bija je dobar ti posal na farm, radija san puno, oko 102 ure sedmično jer su mi tribali šoldi. Srića da volin radit pa je odma lakše. Vozija san i kamion, to san puno volija.
Iša bi na farm radit u četri ipo ujutro, pa do sedan ipo navečer, sedan dana u sedmicu. Jedan dan san ima slobodan, ali i njega bi radija jer san tako tija – lipo se plaćalo. Izdrža san godinu dan, a onda san presta jer su me zimi bolile ruke dok bi muza, puno je ladno bilo na farm. Pa san onda vozija kamion koji posipa gnjoj, to je bilo lakše, nisan se smrzava. A onda san upozna prvu ženu, Australku, i s njon otiša u Australiju jer se ona tila vratit. Doša san šnjon u Sydney i počeja radit na benzinskoj pumpi. Ima san plan: otvorit svoju pumpnu stanicu. Tribalo mi je za to 4300 australskih dolari, ima san već ušteđenih tri ijade. Uša san u deal sa Shellom: oni će mi posudit razliku, uz uvjet da im novce vratin u četri godine. Vratija san in u jedanaest miseci – zadovoljno se prisjeća Guina.
Nije u pitanju nikakva čarolija niti, nedajbože, ilegalna rabota: jednostavno je radio trostruko više kako bi ušparao na radnoj snazi, i tako ostvario dobit.
– Radija san u dvi smjene, svaki dan, ostalo bi mi puno više šoldi. I tako san posta vlasnik pumpne stanice, a sa kompanijon Shell san bija u partnerstvu ukupno 26 godin. Prominija san model njihovog rada za cili svit, i ima milijune naftnog blaga pod zemljon – a ni u džepu nisan bija loš. Godine 1974. san posta direktor Shell‘s dealer associationa za cilu Australiju. Ima san Isusove godine – i virova san u njega. Isus me pratija cili život. Bija je moj kopilot – ozbiljno domeće Guina, koji je fakat bio i – pilot.
– Činija san lipe šolde, kupi san sebi avion u Kanzas 1981. godine. Kad san uša u hangar u rebatinkama i majicu, pitali su me: "Kako ćete ga kupit?" Reka san im da ću im poslat letter of credit od banke, pa su se odma zadovoljno ustrčali oko mene – vragolasto se osmjehnu Guina.
Tri godine kasnije, kupio je u istom danu dva luksuzna automobila.
– Doša san u trlišu, masan od nafte i ulja, u salon autih. Tija san kupit Mercedes. Gledali su me čudno, bija san stvarno obučen ka obični radnik, i šporak. Svatili su me ozbiljno kad san kupija dva različita modela Mercedesa i platija ih u keš – zadovoljno se prisjeća samozatajni poduzetnik iz Trogira.
Jedan od poteza koje je povukao promišljeno bilo je i preseljenje iz Sydneyja u Canberru.
– Priselija san se 1977. godine, Canberra je bija grad koji je naglo rasta, poslovna procjena je bila dobra – veli naš sugovornik.
No u jednom je trenutku shvatio da mu je svega previše.
– Biznis, biznis, samo i uvik biznis. Radi po cili dan, sastanci, nikad doma. Razveja san se. Naša san drugu ženu – s njom nisam ima dice, ćer i sina dobija san s prvom – ali opet nisan ima mir. Zapamti, veliki novci i srića ne postoje. Tija san vodit običan život, manje stresa, šoldi san već ima puno, i druga žena – Londonka – me podržala u tome. Ne bih nikad oženija našu, kad već pričamo. To bi me skroz sludilo... E, vratija san se – u kamion. Ovaj put, to je bija moj kamion, vozija san puno kilometara, ali to san volija radit. Rasteretija san se, stres je bija neusporedivo manji...
I čartere san vozija, ou yes. Letove po narudžbi za razne ljude, političare, ministre, vozija san ih malin avionom, mojim, tamo di nisu oni veliki zrakoplovi mogli sletit. Ne mogu reć da san samo radija, volija san i ženske, ali uglavnom san bija dobar muž. Jedino šta mi je u Australiji falilo bilo je staro društvo iz Trogira, i majka. Bila je kod mene osam puta. Nudija san joj da ostane, nije tila. Tila je umrit u Trogir. I ja ga uvik nosin u srcu, razumin je, Bog joj pokoj. A dica? Dobri su mi, fala Bogu. Ćer je medicinska sestra na Intensive careu u Wollongongu, sin ima građevinsku firmu i živi blizu mene – kaže.
Nažalost, Mijina djeca su pravi Australci, ne znaju hrvatski jezik, a supruga mu je prije nekoliko godina preminula.
Gdje pak živi Mijo?
– Ja živin u resortu za umirovljenike u Canberri, meni je odlično. Plaćan 470 australskih dolari sedmično i za to iman total care, sve je uračunato. Radija san do 74. godine pa sad samo guštan, iman od čega platit, a da nemam, dala bi mi država jer je tamo to lipo uređeno. Svaki penzioner dobiva 600 dolari sedmično ako je samac a nema šoldi, a par prima 950 dolari sedmično. Umirovljenici ne plaćaju javni prijevoz, registracija auta im je gratis ako mogu vozit – to ovisi samo o zdravlju, nema dobnih ograničenja. Jedan moj prijatelj ima 104 godine i još vozi auto. Iman u resortu odlično društvo s kojin se nađem dva puta sedmično na kavi i ćakuli: Zadranin, Splićanin, Slovenac, Makaranin i Kinez. Svaki petak im kod mene i frigan lignje pa ih jedemo sa salaton. Zašto? Pa, njima su drage – jednostavno će Guina.
Ne putuje puno, kaže, ne da mu se više. U Hrvatsku dođe otprilike svakih desetak godina, i uvijek se naživcira.
– Da san ovde osta živit, osta bi "trenta uno". Uprava zemlje ne valja. Birokracija je očajna. Tribalo bi dovest ljude iz Singapura da urede ovu državu. Ljudima u njoj nije dobro – oštar je šjor Mijo, koji se u zadnjem pohodu Lijepoj našoj zadržao pet tjedana.
– I uvik neke nove riči. Tjedana? E, jeste se svi profinili. Lipo recite "pet šetemani", da vas razumin – dobrodušno grinta šjor Mijo Guina, naš mladić na privremeno-doživotnom boravku u Australiji. Dok se ne predomisli, dug je život, nikad se ne zna.
–
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....