Na dnu sandučića pronašla čudan papirić za preuzimanje pošiljke, a kada ga je otvorila skroz je pobjesnila: ‘Ovo je harač, a ne red!‘

Sve miriše na to da je u modi punjenje gradskog proračuna kaznama za nepravilno parkiranje, ali na jedan perfidan način. Komunalni redari krenuli su po kvartovima koji nemaju dovoljno parking mjesta – a koji ih zapravo imaju? – i počeli "šišati" vlasnike automobila zloupotrebljavajući njihovo strpljenje. A u toj disciplini, u vježbanju strpljenja u traženju parkinga, Splićani su bar rekorderi.

Ja spadam u one koji tri puta promisle hoće li u Splitu 3 sjesti u auto i napustiti dragocjeni parking, među prvima sam instalirala "Prometovu" aplikaciju za kupnju karata. Među prvima sam odustala od vlastitog komoda, s punim povjerenjem u gradski prijevoz.

Jučer sam na dnu sandučića našla tiket za preuzimanje nekakve pošiljke, ali bio je čudan. Nema loga Pošte, ne moram, dakle, radit njihov posao i tražit paket po gradu, a nije ni neki od dostavljača koji me uvijek nazovu prije isporuke. Ured na Pujankama? Ok. Ništa nisam naručila, ali dok tražim kako ću doć do nepoznatog mjesta X, sve se nadam da je nešto lijepo u pitanju. Optimistična sam, da nije poklon?

Putuje od rujna

Ne, nije. Na adresi, na dnu stepenica, ispod razine zemlje, piše da pozvonim, a jedna mi osoba s vrata nudi da potpišem preuzimanje i ja shvatim – piše mi Odjel za komunalno redarstvo.

Duje Klarić/Ilustracija/Cropix

Ali što?!

Dakle, odjel koji se nalazi u Banovini prije tri mjeseca (!?) šalje pismo meni koja živim u ovom gradu, od rujna putuje njihova službena kuverta. Kažu da moram platiti kaznu za nepropisno parkiranje, pazite – iz ožujka ove godine, u Ulici Bruna Bušića u 16 sati i 20 minuta. Praktički, u mom kvartu.

Ali, odakle ja da znam gdje sam bila prije osam mjeseci? I, što je važnije, zašto bih ja vjerovala da je to istina?

Nije me upozorio nikakav službeni redar osobno da sam autom "ugrozila sigurnost drugih sudionika u prometu" ili – što je vjerojatnije – "predstavljala smetnju za normalan tok prometa ili kretanje pješaka".

Nije mi na vjetrobranu ostavljena nikakva pisana poruka. Ni opomena, ni račun. Nije mi dostavljena fotografija, što je u vrijeme pametnih telefona lako rješenje. Ništa!

Igre bez granica

Zašto bih ja vjerovala da je to istina? Ja koja prvo pretražim svaki plaćeni parking, a potom religiozno izbjegavam sve žute oznake na asfaltu i pješačke prijelaze? Zašto, na primjer, ne bih pomislila da je neki redar na laki način sebi "ubio" radni dan i našao desetak auta za "žrtve"?

Smoreni smo već godinama tom licemjernom igrom raznih gradskih vlasti – parkinzi se ne grade, ali se zato bez gledanja u propise otvaraju nove firme i grade nove zgrade, a da ih nitko ne pita gdje će im biti parkiralište. Stanari kvartova na to ne mogu utjecati, za koga god glasali na izborima, isto je.

A gradski "pauk" i komunalci mogu računati da će uvijek namiriti novac, nema straha za njih, pitanje je samo koliko im treba u kasi. Nazovimo to pravim imenom – ovo je harač, a ne red. Kako se parkirati u gradu koji nema parkinga?

Platila sam kaznu, neće me upropastit 150 kuna, dala bih ja i više ako me zamole. A gospodinu Goranu Dlaki, koji stoji u potpisu moje kazne, velikodušno nudim – ako iza devet sati navečer nađete parking u Splitu 3 – plaćam duplo!