Naravno da, kad je riječ o najnovijoj krizi na Kosovu, svi znaju sve o srpskim transporterima i preletima vojnih aviona iznad prijelaza Jarinje; o prosvjedu kosovskih Srba koji su se gledali oči u oči s albanskim specijalcima (ROSU).
Čak se iz pomalo navijačkog diskursa ovdašnjih medija moglo zaključiti da neki kao da jedva čekaju ne bi li jedna od suprotstavljenih strana napravila i taj krajnji korak; ne bi li vidjeli kako politika Aleksandra Vučića razbija zube na nezgodnom zalogaju. Koga briga za posljedice i kako bi u Europi odjeknulo kad bi "dolje" zbilja došlo do konkretnog sukoba. Valjda misle da bi novi rat u blizini Hrvatske bio baš dobar za naš turizam, što li...
Nediplomatskim rječenikom, eventualnoj ratnoj eskalaciji mogu se radovati samo - teške budale.
Isto tako, nitko ne govori o sedam roditelja iz srpskog dijela Kosovske Mitrovice koji su također prosvjedovali tih dana. Ali ne zbog dolaska kosovskih specijalaca na granicu, ili kako u Srbiji kažu, na administrativni prijelaz. Prosvjedovali su oni zbog naizgled nimalo povijesnog i zvučnog razloga.
Naime, roditelji su negodovali "samo" zato što im djeca nisu mogla 27. rujna u školu, onako kako je to bilo predviđeno i na čitavom kosovskom teritoriju. A nisu mogli na nastavu iz prostog razloga što su škole na sjeveru Kosova bile - zatvorene. Istina, da je bilo po prvotnoj uputi iz srbijanskog Ministarstva prosvjete, škole bi na koncu bile otvorene i djeca bi sjela u klupe svojih učionica, ali u posljednji je trenutak ipak došla instrukcija – da škole ostanu zatvorene. Kao što su bile i dok još u škole nisu krenula ni djeca s ostatka Kosova, zbog čega su roditelji prosvjedovali i početkom rujna.
Djeca kao žrtve
Kako u svom komentaru (objavljenom na "Peščaniku") kaže Dejan Ilić, urednik izdavačke kuće "Fabrika knjiga", "odluka da škole ipak i dalje ne rade može se razumjeti samo kao podrška Vučićevoj politici permanentne krize".
Pa nastavlja: "Što će zbog takve odluke i čitave politike štetu trpjeti isključivo djeca na sjeveru Kosova, nitko ne brine, od Vučića, preko vlade, do žitelja Srbije jer, uostalom, šta je nama do kosovskih Srba. Sve drugo jest vijest vrijedna pozornosti: i avioni i helikopteri koji bez ijednog smislenog razloga nadlijeću granicu (jer, na koga će avioni i helikopteri pucati dok srpski demonstranti i kosovski specijalci stoje jedni pored drugih), i oklopni transporteri koji stvaraju privid ratnog stanja, i Vučić i njegove besmislice. Ali roditelji, pa neka ih je i sedmoro, koji žele jednu tako normalnu stvar – da im djeca idu u školu – to nije vijest za javnost Srbije. Iako se u cijelom tom iskonstruiranom košmaru samo njih sedmoro – veličanstvenih – ponaša razumno."
Bilo kakvo rješenje - a prije ili poslije do njega će se morati doći - morat će se bazirati na uvažavanju životnih potreba preostalih Srba i albanske većine (poznata srpska oporbenjakinja i publicistkinja Vesna Pešić tvrdi kako je dominacija većine zapravo najveći kosovski problem, jednako u vrijeme kad su je imali Srbi, tako i danas, kad je imaju Albanci). Za grandiozne povijesne priče i reminiscencije "bolje (nacionalne) prošlosti" tu jednostavno nema mjesta.
Dobra vijest glasi: naravno da ni ovoga puta oružje neće biti upotrijebljeno. Taj si "luksuz" Srbija ipak ne može priuštiti. A i diplomacija se uključila na vrijeme. U Prištini se tako ukazala i šefica Europske komisije Ursula von der Leyen. Za koji dan ćemo s punim pravom opet moći konstatirati - na Kosovu ništa novo...
A sve se zakuhalo nakon odluke Kosovara da uvedu reciprocitet na već uhodanu srbijansku praksu ponižavanja svih koji u Srbiju ulaze s Kosova, zbog čega su morali skinuti tablice "nepostojeće države" i stavljati privremene. Na to je sad stigao uzvrat istom mjerom. Pritom vozači s tablicama gradova u Srbiji moraju kupiti probne tablice, dok su registracije gradova sa sjevera Kosova postale nevažeće. Doduše, sve je to predviđeno još 2011., odnosno 2016. godine, potpisivanjem Sporazuma o slobodi kretanja između Beograda i Prištine, ali i taj se "detalj" preskače u reakcijama Vučićeva propagandnog aparata.
Kako bilo, Kosovo je najbolji dokaz da se nedovoljno ugašeni žar u svakom trenutku može opet razgorjeti. Tako da se nekad čini kako se samo traži povod za novo potpaljivanje tenzija.
Je li za sve krivo približavanje parlamentarnih izbora u Srbiji, koje tamošnja javnost očekuje idućeg proljeća, odnosno skori lokalni izbori na Kosovu? Unatoč svim ljubiteljima pojednostavljivanja stvarnosti u nekoliko zaoštrenih teza, ipak neće biti baš tako. Daleko od toga da aktualno zaoštravanje ne odgovara Vučićevoj politici "branitelja ugroženog srpskog sveta", ali šira slika ipak podsjeća da je Kosovo proglasilo samostalnost još 2008., a dijalog dviju strana uz posredovanje EU-a, uz brojne oscilacije, traje već 11 godina.
Figa u džepu
Neovisnost Kosova još ne priznaje pet članica EU-a: Španjolska, Grčka, Cipar, Rumunjska i Slovačka. Paralelno s pregovorima dviju strana pod tutorstvom Bruxellesa, Kosovo vodi tihu diplomaciju koja bi im trebala donijeti više priznanja i uvažavanja, potvrde njihova samostalnog puta, dok Srbija lobira kod brojnih zemalja da povuku priznanje Kosova.
I jedna i druga strana nerijetko govore o svojoj želji za napretkom odnosa s figom u džepu.
U tom je smislu više nego indikativno ono što mi je na jednom bruxelleskom neformalnom susretu s novinarima iz Hrvatske priznao tadašnji europski povjerenik za proširenje i susjedsku suradnju Johannes Hahn: "Ja sam sretan već kad ih uspijem okupiti za istim stolom!"
U Srbiji je Kosovo godinama najzahvalnija tema za mobilizaciju birača; pitanje koje instantno osigurava unutarnju homogenost; točka visokog emocionalnog naboja i nacionalne solidarnosti. I nije samo Vučić (koji, uzgred, svoj plan za razrješenje kosovskog problema najavljuje još od veljače 2018.!) "slab" na tu temu. Od takve recepcije Kosova nije uspio, primjerice, pobjeći ni predsjednik Boris Tadić, hvaljen kao primjer proeuropskog političara, jer je sa svojom "i Kosovo i EU", uz obećanje da neće nikad priznati Kosovo, zapravo, kako to konstatira Vesna Pešić u svojoj knjizi "Divlje društvo – Kako smo stigli dovde", "iznevjerio volju građana koji su se izjasnili za europski put".
I tako Kosovo, kao opjevana "kolijevka srpstva", "srpski Jeruzalem", perzistira u srpskom političkom imaginariju kao nekakva nepravda koju će kad-tad ispraviti, kao gotovo mitološki prostor u kojem će se, jednog dana, a možda i prije, dogoditi pobjeda srpskog nacionalizma. Političari dobro znaju: kad nemaju bogzna što reći, spomenu Kosovo, tu "najskuplju srpsku riječ", kako je znao reći nacionalistički bard Matija Bećković, i ljudi ih već drukčije gledaju.
A "tamo gdje se za najskuplju riječ proglašava Kosovo ili bilo koji drugi pojam nacionalističke ideologije, najjeftinija riječ postaje – čovjek. Pogotovo ako je taj čovjek Albanac. Mada, u takvom poretku, zasnovanom na kolektivnim mitovima i obožavanju nacionalističkih apstrakcija, ni život Srba ne vrijedi baš mnogo", kako je to svojedobno genijalno opisao beogradski novinar i pisac Tomislav Marković.
Politika kompromisa
Još kad bi tamošnji Srbi znali razaznati jesu li svi koji im se nude kao spas i pomoć uistinu spasitelji (pa i Slobodan Milošević se nametnuo kao nacionalni lider upravo na valu "Ni'ko ne sme da vas bije!" mitinga u Kosovu Polju 1987. godine!)... Čisto da ne ponavljaju zablude i sudbinu krajiških Srba iz devedesetih.
Možda bi tada Srbi sa sjevera Kosova shvatili da mogu biti u puno povoljnijem položaju od onog koji im uporno nudi Vučić. Da prestanu živjeti u ulozi stalne žrtve "tinjajućeg sukoba", bez kojega ne bi bilo života ni za Vučićevu politiku "permanentne krize". Pri čemu mu status quo zapravo dobro dođe, iako je jedna stvar neporeciva.
Ako Srbija do kraja njegova mandata izravno i ne prizna Kosovo, sigurno da i Vučić jako dobro zna kako politika kompromisa u ovom slučaju nema alternativu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....