Na Kubi nema struje. Nema nafte. Nema benzina. Ljudi kuhaju na drvima i ugljenu, a hrana sve teže stiže iz sela u gradove. Uslijed američkog embarga i energetske blokade otoka, život na Kubi polako se gasi, a sve više zemalja podržava američkog nasilnika, sudeći po ishodu recentnog glasanja u UN-u o rezoluciji kojom se osuđuje američki embargo i traži njegovo ukidanje.
Istina, i ove godine je premoćna većina od 130 članica UN-a podržala rezoluciju, a protiv je bilo tek 17 država, uz 25 suzdržanih. Međutim, u zadnje dvije godine – od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću – smanjuje se broj zemalja koje osuđuju američki embargo, a povećava broj onih koje podržavaju tu civilizacijsku sramotu.
Glavni uzrok teškog života na Kubi upravo je taj gospodarski embargo koji je Amerika uvela još 1960. godine i koji je odavno postao najduži embargo u povijesti ljudskog roda. Te 66-godišnje sankcije onemogućile su normalan razvoj kubanskog društva. Među ostalim, time su Kubi uskraćeni ne samo uvoz rezervnih dijelova za obnovu stare i dotrajale električne mreže ili uvoz dovoljno goriva za pokretanje elektrana, nego i pristup kreditima u međunarodnom bankarskom sustavu.
Posebne teškoće za kubansku ekonomiju izazivaju tzv. sekundarne sankcije kojima SAD kažnjava zemlje i tvrtke koje se usude poslovati s Kubom. Jedna od glavnih metoda kojima SAD provodi embargo je kažnjavanje brodova koji isporučuju robu na Kubu, odnosno sprečavanje da ti brodovi kasnije pristanu u američke luke. U takvim okolnostima većina država i tvrtki ne usuđuje se poslovanjem s Kubom ugroziti šanse na američkom tržištu.
I kao da sve to nije bilo dovoljno, Trump je početkom ove godine uveo i naftnu blokadu Kube, sprečavajući ionako oskudan dotok goriva na otok – američki predsjednik zaprijetio je i da će uvesti carine svakoj državi koja Kubi prodaje ili isporučuje naftu - čime je kubanska svakodnevica postala još teža.
Humanitarna kriza
Posljedice američke blokade bolno su vidljive na Kubi. Nedostatak energenata i posljedični nestanci struje devastiraju ionako havariranu kubansku privredu, izazivajući humanitarnu krizu na otoku. Human Rights Watch još je zimus upozorio da nedostatak električne energije pogađa sve segmente svakodnevnog života: od
porasta troškova prijevoza i hrane, preko gomilanja smeća na ulicama kubanskih gradova (jer komunalna poduzeća nemaju goriva da pokrenu vozila), do povećanja rizika od smrtnosti za ranjive pacijente, od onkoloških bolesnika do beba u inkubatorima.
Kubanska država primorana je zatvarati škole i sveučilišta, skraćivati radni tjedan i drastično rezati javni prijevoz. Čak i državne bolnice smanjuju opseg usluga. Deset milijuna Kubanaca zatočeno je u američkoj klopci.
Turistički sektor na otoku – glavni izvor deviza za kubansku državu - proživljava povijesni kolaps. Brojne zapadne avionske kompanije privremeno su obustavile ili otkazale svoje linije prema Kubi zbog nemogućnosti da njihovi avioni na kubanskim aerodromima natoče mlazno gorivo. Prema službenim podacima kubanskog Nacionalnog ureda za statistiku (ONEI), broj stranih turista u prvih šest mjeseci ove godine pao je za 62 posto u odnosu na isto razdoblje lani, a kubanska vlada objavila je da je 73 posto hotelskih kapaciteta u zemlji zatvoreno.
Zatvoreni su i brojni restorani, trgovine i mali obrti. Države poput Kanade - koja je povijesno najveće turističko tržište za Kubu - izdale su službena upozorenja svojim građanima da izbjegavaju putovanja na Kubu zbog kritičnog nedostatka hrane, vode, struje i lijekova. Čuveni barovi u Havani zjape prazni. Čitava zemlja je na rubu egzistencije.
Domobranska Hrvatska
Već više od tri desetljeća, još od 1992. godine, Opća skupština UN-a svake godine s golemom većinom glasova potvrđuje rezoluciju kojom se osuđuje američki embargo. Pritom valja reći da rezolucije Opće skupštine nisu pravno obavezujuće, ali pokazuju moralni stav međunarodne zajednice.
U pravilu, gotovo sve zemlje svijeta svake godine glasale bi za rezoluciju, osim Amerike i Izraela. Vrhunac je bio 2016. godine, za vrijeme mandata Baracka Obame – koji je jedini od svih američkih predsjednika u zadnjih šest i pol desetljeća donekle ublažio sankcije prema Kubi – kada su se čak i SAD i Izrael
suzdržali od glasanja protiv, a sve preostale članice UN-a, dakle 191 zemlja, podržale rezoluciju.
I narednih godina rezultati glasanja bili su gotovo aklamacijski. Godine 2019. rezultat je bio 187-3 (tada je, uz SAD i Izrael, protiv bio i Brazil pod desničarskim predsjednikom Jairom Bolsonarom). Godine 2020. nije se glasalo zbog pandemije, a 2021. rezultat je glasio 184-2. Godinu kasnije zabilježen je ishod 185-2, a 2023. i 2024. godine čak i 187-2.
A onda je 2025. u Bijelu kuću ušao Trump, koji je u svom drugom mandatu zaoštrio politiku prema Kubi i stao pritiskati američke saveznike (čitaj: vazale) da osporavaju rezoluciju. Već lani rezultat u korist Kube pao je na 165-7, a ove godine, kako rekosmo na početku, UN-ov semafor stao je na 130-17.
Uz Ameriku i Izrael, protiv rezolucije ove su godine glasali i Argentina, BiH, Češka, Ekvador, Kolumbija, Kostarika, Litva, Mađarska, Maroko, Paragvaj, Sjeverna Makedonija, Slovenija, Trinidad i Tobago, UAE i Ukrajina.
Iako je većina članica Europske unije, kao i prethodnih godina, podržala rezoluciju, Hrvatska je ostala domobranski suzdržana. Nama ne smeta kada se jači iživljava nad slabijima, osim ako se radi o Rusiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....