Veliki gradovi na jugozapadu Francuske su u plamenu. Nakon dugotrajnih toplinskih valova, koji su svake godine sve duži i topliji, ekosustav je kolabirao. Vatra je nezaustavljiva, a stanovništvo cijelih regija bježi. Gradovi su već napušteni, a i da ima ikoga, ne bi imali čime gasiti požare. Kiša nije pala godinama.
Zvuči poznato?
Riječ je o osnovnim natuknicama radnje romana "Plavetnilo" norveške spisateljice Maje Lunde, objavljenom 2017. godine, a svaka slučajnost s posljednjim događajima u Francuskoj i Španjolskoj nije nimalo slučajna.
Maja Lunde roman je napisala nakon što je detaljno proučila klimatološke studije koje predviđaju posebno crn scenarij za jug Europe, osobito za zapadni dio Mediterana, Španjolsku i jugozapadnu Francusku.
Radnja romana "Plavetnilo" zbiva se 2041. godine. Suša traje neprekidno pet godina. Rijeke više ne teku. Voda je dragocjenija nego što su nafta ili zlato ikada bili. Španjolska, poharana sušama i velikim požarima, kao ni Francuska, više ne postoje kao funkcionalne države. Tlo je, nakon godina velikih požara, pretvoreno u pustinju, a oko nešto malo preostale vode vode se stalni ratovi. Rijeke izbjeglica sada vode s juga Europe prema sjeveru, koji je zatvorio granice.
Riječ je o scenariju na koji već godinama upozoravaju brojne klimatološke studije. Studije predviđaju kako će klimatske promjene na Mediteranu prvo za posljedicu imati jače ekstreme: zimi i u rano proljeće ekstremne količine oborina u kraćem vremenu, koje potiču rast vegetacije. Potom naglo slijede dugotrajne i ekstremne vrućine, koje tu vegetaciju pretvaraju u ogromne količine suhe biomase. Katastrofalni požari su neizbježni. Ono što slijedi nakon njih donosi još veći problem: dezertifikaciju, pretvaranje tla u pustinju.
Erozija tla
Nakon dugotrajne suše tlo ne može odjednom upiti veliku, ekstremnu količinu vode. Dolazi do erozije tla, a ona se ubrzava nakon što požari unište stabla i grmlje. Tlo postaje neplodno jer kiše ispiru gornji, plodni sloj. Na područjima spaljenih šuma organski se materijali tijekom suše sprže, stvaraju sloj koji odbija vodu. Spržena zemlja na kraju se pretvara u pijesak. Podzemne vode kolabiraju, rijeke presušuju.
Uobičajena praksa kojom se pokušava spriječiti erozija tla je sadnja alepskog bora, prilagodljivog stabla koje brzo raste, kao prijelaza prema autohtonoj šumi. No, kao što to u Dalmaciji dobro znamo, alepski bor je i sam lako zapaljiv. Tamo gdje i niknu nove šume, dobar dio ih strada od novih požara prije nego se razvije "prava" šuma. Za potpuni oporavak autohtone šume, koja se sastoji od slabije gorivih hrastova i autohtonih vrsta borova, potrebno je 50-ak godina.
Stoga, kad Maja Lunde piše o spaljenoj zemlji, pustinjama i izbjegličkim valovima prema sjeveru, to nije svijet daleke budućnosti. Zapravo, mi već neko vrijeme živimo u svijetu Maje Lunde, samo smo okretali glavu, misleći kako se sve to događa nekome drugome.
Pet godina suše bilo je dovoljno da pokrene jedan od najgorih ratova posljednjih desetljeća na pragu Europe, a čije je posljedice Europa itekako osjetila, i još uvijek osjeća. Od 2006. do 2011. godine Siriju je zahvatila najgora suša otkad postoje mjerenja. Zime su prošle bez kiše, ljetne temperature drastično su porasle. Tri četvrtine obiteljskih gospodarstava su propale, uginulo je 85 posto stočnog fonda. Došlo je do masovne migracije sa sela u gradove, bez infrastrukture koja bi primila takav nagli priljev ljudi. Svi su uvjeti za potpalu, dakle, bili tu. Revolucija koja je počela dovela je do građanskog rata u kojem je poginulo oko 600.000 ljudi, dok je prema Europi krenulo oko milijun i pol izbjeglica.
Kratko prije nego što je započela suša u Siriji, u ljeto 2010. godine, dugotrajni toplinski val i suša izazvali su katastrofalne požare u Rusiji, tijekom kojih je opožarena trećina obradivih površina. I to površina uglavnom zasijanih žitaricama. Rusija je potom zabranila izvoz pšenice, ječma i raži, čije su cijene na svjetskim burzama eksplodirale. Egipat, Tunis i Libija, veliki uvoznici ruskog žita, suočili su se sa skokom cijena brašna i kruha koje su si obični ljudi jedva mogli priuštiti. Nije trebalo dugo da eksplozivna smjesa nezadovoljstva i gladi detonira. Počelo je "arapsko proljeće", s libijskim građanskim ratom koji još uvijek traje, i s raspadnutom državom preko koje su vodili novi valovi izbjeglica preko Sredozemnog mora.
Sukob sa ‘zlim Zapadom‘
U samoj Rusiji tijekom toplinskog vala i požara zabilježeno je 50-ak tisuća "viška smrtnosti" u odnosu na razdoblje prije krize. Najviše u Moskvi, koja je bila obavijena crnim zrakom punim otrovnih čestica. Pokazalo se da je sustav civilne i protupožarne zaštite u raspadu, ljudi su se morali samoorganizirati u gašenju požara. Bolnicama je zabranjeno da toplinski val ili požare navedu kao uzrok smrti.
Tisuće poljoprivrednika ostale su bez prihoda. Kriza je zbacila masku s lica režima Vladimira Putina, otkrivši kako je riječ o duboko nefunkcionalnom sustavu. Diktatorov kult je poljuljan. Nije prošlo dugo, i samoorganiziranje u odgovoru na katastrofu pretvorilo se u političke prosvjede protiv vladajuće Putinove stranke Jedinstvena Rusija.
U trenutku kad su prosvjedi izrodili i političkog vođu, režim je krenuo s obračunom. Bila je riječ o Alekseju Navaljnom, čija će smrt u zatvoru u Sibiru 2024. godine označiti kraj svake oporbe unutar Rusije. Na prosvjede zbog ekološke katastrofe 2011. godine Vladimir Putin odgovorio je Zakonom o stranim agentima, kojim je praktički svako političko djelovanje stavljeno izvan zakona, progonom aktivista, sudskim postupcima, policijskom brutalnošću. Rusija je do kraja potonula u autoritarni mrak i krenula putem sukoba sa "zlim Zapadom". Taj sukob uskoro je, nakon ideološke, poprimio i stvarnu dimenziju, koja uključuje stotine tisuća mrtvih i ogromna razaranja. Dvije godine nakon gušenja prosvjeda čiji je okidač bila ekološka katastrofa, došlo je do okupacije Krima. Oružani sukob koji je tada započeo još uvijek traje.
Ekstremne suše koje su posljednje desetljeće zaredale na prostoru Srednje Amerike, odnosno Gvatemale, Hondurasa i El Salvadora, prouzročile su kolaps proizvodnje kave. Promjene u klimi dovele su do širenja bolesti stabala kave i do 70 posto smanjenog uroda. Stradali su i nasadi kukuruza i graha. Suočeni s bankrotom i glađu, milijuni su spakirali stvari i krenuli put SAD-a.
Sličnu sudbinu posljednjih godina, zbog izmjene sve dužih kiša i ekstremnih oborina, doživljavaju i plantaže kakaa u Africi, kašnjenje monsunskih kiša i podizanje razine mora ugrožava nasade riže u jugoistočnoj Aziji, banana u Srednjoj i Južnoj Americi, kukuruza u SAD-u.
Zatajeni izvještaj
U zemljama s represivnim režimima i siromaštvom, u kojima su ljudi desetljećima nakupljali nezadovoljstvo, prirodne katastrofe koje su ih do kraja gurnule u ponor gladi i nesigurnosti bile su detonator pobune. S druge strane, posljedice tih pobuna, prije svega izbjeglički valovi i kriza energenata, dovele su do polarizacije zapadnih društava, urušavanja političkih sustava građenih desetljećima, porasta ekstremističkih stranaka i populističkih pokreta, te do nove vrste "ludizma" koji negira sve što se naočigled događa i urla "drill, baby, drill".
Izvještaj koje su britanske tajne službe prošle godine sastavile za vladu o posljedicama ekološke krize na nacionalnu sigurnost bio je toliko mračan da ga je vlada jednostavno – zatajila. Bila je potrebna sudska bitka da bi dokument ugledao svjetlo dana, i kao da ga je pisala Maja Lunde. Manjak hrane, masovne migracije, mogućnost čak i nuklearnog obračuna zbog manjka vode u Aziji.
"Voda i vodni sustavi, osnovni ekosustavi o kojima ovisi glavnina proizvodnje hrane i koji imaju najveći utjecaj na klimu, već sada su pod velikim pritiskom, što predstavlja sigurnosni rizik. Ako se uruše, posljedice bi bile velike: gubitak sigurne opskrbe vodom, smanjeni urodi, gubitak obradivog tla, kolaps ribarstva, pojava novih zoonoza (bolesti koje se prenose sa životinja na ljude, nap. a.), praćeni gubitkom resursa potrebnih za proizvodnju lijekova", scenarij je koji stoji u izvještaju. Vremenski rok također je prilično crn: "Kolaps ekosustava u nekim regijama može se očekivati do 2030. godine, dok su područja tropskih i mangrovih šuma (najvećih prirodnih spremnika ugljikova dioksida, nap. a.) pod opasnošću od kolapsa do 2050. godine."
Posljednje vijesti u Europi govore o rekordno niskom vodostaju Dunava i pritoka. Mađarska je morala ugasiti nuklearnu elektranu i suočena je s energetskom krizom. Proizvodnja struje u hidroelektranama na Dravi – ukupno njih 22 u tri države – smanjena je za 70 posto. Samo činjenica da u akumulacijama ima vode sprječava Dravu od potpunog presušivanja, budući da elektrane moraju ispuštati minimum vode potreban za održanje života. Rumunjska eksplozivom pokušava preusmjeriti ono malo vode što je ostalo u Dunavu prema nuklearnoj elektrani.
Poput Dunava, i Rajna je na povijesno niskim vodostajima. U Španjolskoj, rijeka Ebro, ključna za vodoopskrbu i poljoprivredu, na biološkom je minimumu. Navodnjavanje je smanjeno za 50 posto, more prodire duboko u njezinu deltu, nanoseći dugotrajnu štetu poljoprivredi.
Sustavi navodnjavanja i vodoopskrba ovise o vodostajima velikih rijeka u zemljama kojima protječu. Mađarska je već uvela restrikcije u potrošnji vode u više od stotinu gradova i naselja. Zabranjeno je zalijevanje vrtova, fontanama je zatvorena voda, obustavljeno je pranje ulica, zatvoreni su bazeni i parne kupelji u toplicama. Tvornice su, zbog manjka vode i struje, zatvorile pogone. Ograničenja u potrošnji vode već su ranije uveli Španjolska, Nizozemska i Grčka.
Skuplja struja i slabiji urod zbog manjka navodnjavanja znače i skuplje proizvode u trgovinama. I to sve nakon tri-četiri mjeseca bez veće kiše.
Prizori šetnje po presušenim koritima Drave u Dunava kod Osijeka sad se nekako više ne čine tako zabavnim ljetnim kartolinama, zar ne?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....