SAMO U HRVATSKOJ

Najluđe ulupani milijuni? Otvorili gospodarsku zonu, ali su ‘zaboravili‘ investitorima reći da je sagrađena uz deponij! Poslovnjaci su pobjegli kad su osjetili smrad

Piše:

Objavljeno: 16. siječnja 2022. 08:19

Nikola Vilić/Cropix

Sinjska gospodarska zona Kukuzovac, kao da je ni na nebu ni na zemlji. Razvučene su po njoj duge ceste i javna rasvjeta, a poslovnih je objekata malo. Za razliku od susjednih zona u Dicmu i Dugopolju, gdje je svakim danom sve više interesanata za ulaganja, Kukuzovac stagnira.

Ljeti smrad s obližnjeg deponija smeća Mojanka zna biti neizdrživ, što je odbilo neke od stranih investitora da krenu s biznisom na području pod ingerencijom Grada Sinja. Niti ,dakle, odlagalište smeća funkcionira po propisanim ekološkim standardima, niti se poslovna zona koja se na nju naslanja, barem za sada - pokazala isplativom.

Radi li se o promašaju u promišljanju razvoja Sinja ili je vizija bila dobra, ali nije ostvarena? Davno su na tu temu angažirani uvaženi profesori Ivo Šimunović, Petar Filipić i Ivan Pavić, koji su savjetovali sinjske gradske vlasti kako razvijati zonu, prepoznavši njene potencijale. Međutim, u međuvremenu su Dugopoljci i Dicmanjani, pretekli Sinjane.

- Ono što znam jest da studija o Kukuzovcu koju sam radio s kolegama ima sad već i trideset i pet godina, uvijek ispliva na površinu u raspravama na Gradskom vijeću Sinja kad se u zoni Kukuzovac nešto dogodi ili ne dogodi. No, mislim da se kroz zaključke istog tog Vijeća upozorava da se osnovni pravci naše studije o gospodarskim potencijalima Kukuzovca, moraju poštivati - kazao nam je sveučilišni profesor Petar Filipić.

S njim se slaže i gradonačelnik Sinja Miro Bulj. Kukuzovac je, veli, odlično pozicioniran ali preduvjeti da bi profunkcionirao kao poslovna zona i privukao investitore, nisu realizirani. I to je, podcrtao je Bulj, najveća odgovornost Republike Hrvatske.

- Cetinska krajina sa svojim hidropotencijalima osigurava četrdeset posto ukupne električne energije u Hrvatskoj. Na tom području živi više od pedeset tisuća stanovnika i mi smo zaista centar Dalmatinske zagore. Više nas je, primjerice, nego Ličana i Međimuraca. E, sad, ako mi nismo zaslužili da nam se izgradi brza cesta Split - Kukuzovac - Križice, onda ne znam kako se to nas ovdje tretira? A o toj cesti ama baš sve ovisi - kaže Bulj, koji je upravo zagovarajući taj projekt dobio povjerenje birača i 2016. postao saborski zastupnik.

Cesta zvana čežnja

Tom bi se prometnicom put do Splita bitno skratio, a Kukuzovac definitivno postao središnja prometna točka cijele Zagore.

- Radi se o 8600 metara ceste. Meni je drago što se priprema gradnja tunela kroz Kozjak, ali izgradnjom ove brze ceste ne samo da bi zaživjela Gospodarska zona Kukuzovac, nego bi mlade obitelji iz Splita dobile priliku na deset minuta od grada doći do stana po četiri ili pet puta nižim cijenama.

Da ne govorim da bi tu u perspektivi mogao zaživjeti i turizam, neki akvapark; mini zoološki vrt. Zašto ne? Pa mi živimo u vremenu kad većina djece nikada uživo nisu vidjeli magare?! Izgradnjom ove ceste Kukuzovac bi postao bliži ne samo Splićanima i Sinjanima, nego i Šibenčanima, Zadranima...

Potencijal je ogroman, ali država mora napraviti cestu. Meni je drago kad se cijeli državni vrh u razdoblju oko Velike Gospe i Alke nađe u Sinju, mi smo gostoljubljiv i otvoren grad, ljudi velikog srca, ali jesu li gospoda ministri spremni nešto napraviti za Sinj i Cetinsku krajinu? - pita gradonačelnik Bulj odgovorne u Vladi.

Nije problem samo "cesta zvana čežnja", već i odlagalište otpada Mojanka koje ne udovoljava eko standardima, zbog čega sinjski porezni obveznici plaćaju penale.

- Na Mojanku se dovozi otpad iz Sinja i susjednih općina. I zato smo u ovih šest mjeseci koliko sam gradonačelnik, poduzeli neke korake po pitanju sređivanja situacije na Mojanci, a kako bi se i susjedna poslovna zona, kojom se zna širiti smrad smeća, mogla razvijati.

Naravno, najveći problem je Centar za gospodarenje otpadom u Lećevici koji je izuzetno štetan projekt za kojeg su već potrošeni silni milijuni, a ne samo da nije zaživio, nego se ne zna hoće li uopće biti ostvaren! I zato danas odvajamo malo otpada pa plaćamo velike kazne. Nužno je da odlagalište otpada Mojanka ima svoju sortirnicu i kompostanu te da se koristi reciklažno dvorište.

Tek kad se izgradi brza cesta, a odlagalište bude funkcioniralo po najvišim standardima, Gospodarska zona Kukuzovac pokazat će svoj puni potencijal i tu će se otvarati nova radna mjesta.

Kukuvozac je u zemljopisnom smislu prsten oko kojeg treba graditi gospodarsku i prometnu infrastrukturu, ali bez brze ceste za koju je napravljena Studija izvedivosti i predložena tri moguća modela izgradnje, od svega neće biti ništa. Svaka čast inicijatorima projekta nove ceste Omiš - Split, ali ni ova nije manje važna. Bez Sinja i Cetinske krajine, Zagora ne bi postojala, a cesta Split - Kukuzovac - Križice za nju je ključna - kaže Bulj.

Idealna pozicija

U uređenje Kukuzovca do sada su utučeni milijuni kuna, ali umjesto da se širi poslovna zona, raste odlagalište otpada Mojanka na koje se iskrcava smeće iz Sinja, Dicma, Trilja, Hrvaca i Otoka, a postojala je namjera da "škovace" dovoze i Vrgorčani, no to su Sinjani rezolutno odbili.

Ipak, ima onih koji su zonu Kukuzovac prepoznali kao dobro mjesto za razvijanje biznisa. Tu su skladišta Violete, regionalnog lidera na tržištu higijenskih proizvoda. Smeta li zaposlenicima smrad s obližnje Mojanke?

- Violeta je već dugo tu. Ima nas oko trideset i pet zaposlenika. Što se tiče tih neugodnih mirisa, oni se osjećaju na dane, kako kad, i kako vjetar puše. Iskreno, već duže vrijeme ništa ne smrdi - kaže Vinko Majić, regionalni voditelj prodaje, i potvrđuje da je Kukuzovac na idealnoj poziciji. Smješten je između dva grada, na deset minuta od ulaska na autocestu za Zagreb i na pola sata vožnje do granice s BiH.

- I to je sigurno bio jedan od razloga zbog kojih smo se ovdje odlučili pozicionirati. Upravo ta povezanost zone s drugim područjima, s obzirom da se odavde bavimo isporukom robe za cijelu Dalmaciju, bila nam je od presudnog značaja. Ova strateška mikrolokacija je apsolutno pogođena, o tome nema dilema - veli Majić, i dodaje da se Kukuzovac nikako ne smije smatrati promašenom investicijom.

A što mu nedostaje?

- Samo pogledajte što sve postoji u zoni Podi u Dugopolju a mi ovdje nemamo, i sve će vam biti jasno. Nikako da se osjeti barem neki zamah, početak nekih promjena koje bi bar nagovijestile novu perspektivu.

Tu su godinama neke firme pozicionirane ali nikakvih novih tendencija da se zona uredi na nekom višem nivou - nema. Kako ćemo onda privući nove investitore? Potencijal je tu, on je nesumnjiv, međutim, godinama se apsolutno ništa ne mijenja i to je najveći problem - sažeo je ovu temu u jednu rečenicu Vinko Majić. Hoće li ga nadležni poslušati?

Nad deponijem svakodnevno krstari tisuće ‘letećih štakora strvinara‘

A ovako je o Kukuzovcu 2016. pisao Toni Paštar. Situacija se nije promijenila, pa ovaj tekst vrijedi i danas:

I kao "šlag" za kraj, posebni sinjski "specijalitet". Na Kukuzovcu u obuhvatu Gospodarske zone je deponij komunalnog otpada "Mojanka", koji je u startu obuhvaćao 6,5 hektara, da bi se nezaustavljivo širio do sadašnjih 12,5 hektara. Na Mojanki se odlaže komunalni otpad Sinja, ali i Trilja, Dicma, Hrvaca i Otoka.

Nad deponijem svakodnevno krstari na stotine i(li) tisuće galebova, tih "letećih štakora strvinara" za koje je Mojanka "švedski stol". Tko bi takvo okruženje rado imao u susjedstvu? Poduzetnici koji za svoj novac mogu birati, sigurno ne. I zato su sinjski rezultati s Kukuzovcem takvi kakvi jesu, s malim izgledom da bi se u doglednoj budućnosti mogli poboljšati.

KRONOLOGIJA

Zahvaljujući neinventivnosti i inertnosti sinjske gradske vlasti, Gospodarska zona Kukuzovac, umjesto lokomotive gospodarskog razvoja, prerasta u najveći promašaj alkarskoga grada. Garniture sinjskih čelnika uspješno su uništavale nevjerojatno veliki potencijal Kukuzovca i svodili ga prema mizeriji, u čemu je glavni pečat udarila aktualna politička opcija koja je na čelu Sinja od 2009. godine.

Grad Sinj je poslije Drugog svjetskog rata iz ruralnog pretvoren u urbano naselje te iz agrarnog i stočarskog u relativno razvijeni industrijski gradić. Prostorni kapaciteti prijetili su prerasti u limitirajući faktor razvoja proizvodno-prerađivačkoga gospodarstva, pa je sredinom posljednjeg desetljeća prije demokratskih promjena, kada je dotadašnje prevladavajuće ideološko počelo ustupati mjesto tehnomenadžerskom, uprava bivše općine Sinj pozvala znanstvenike da im pomognu u trasiranju razvoja.

Profesori Sveučilišta u Splitu Ivo Šimunović, Petar Filipić i Ivan Pavić istinski su se potrudili i izradili dokument koji bi po današnjim kriterijima imao status strategije. U njemu su, među ostalim, posebno istaknuli potencijal prostora Kukuzovca nazivajući ga gospodarskom zonom subregionalnog značenja. U tom dokumentu spomenuti znanstvenici prvi su na prostoru ne samo Hrvatske, nego cijele bivše države, određeni prostor nazvali gospodarskom zonom. Bilo je to u drugoj polovini 1986. godine.

Zbog politički turbulentnih vremena, upamćenih po inflaciji koja se na godišnjoj razini mjerila u stotinama ili tisućama, na taj sinjski strateški dokument pala je prašina. Desetak godina kasnije, 1996., nakon što je protutnjao rat i dogodio se novi ustroj Republike Hrvatske kao samostalne i međunarodno priznate države, uprava grada Sinja, jedne od šest jedinica lokalne samouprave nastale na području donedavne općine Sinj, ponovno je angažirala profesore Pavića, Filipića i Šimunovića da im znanstveno pomognu artikulirati pravce gospodarsko-socijalnog razvitka alkarskoga grada.

Profesori su ponovili priču otprije 10 godina i opet istaknuli Kukuzovac i njegove potencijale za gospodarski razvitak cijeloga sinjskog kraja, ali i kao prostor za iskorak Splita i njegove industrije. Iako su već i drugi počeli govoriti o gospodarskim i(li) radnim zonama, naročito u najrazvijenijim sjeverozapadnim dijelovima zemlje, prostorni potencijal Kukuzovca bio je za tri koplja ispred svih. Koliko su izbori na svim razinama demokratski alat građana bez premca, događa se, i to nerijetko, da i građani kao neprikosnoveni suci znaju pogriješiti.

Čak i kad daju povjerenje već iskušanoj opciji. Tako se dogodilo i u Sinju, a najveće štetne posljedice osjetile su se na Kukuzovcu. Dotadašnjeg HDZ-ova gradonačelnika 1997. godine smijenila je postava iz iste stranke. Umjesto da odlučno zakorače na Kukuzovac i osiguraju supstituiranje postojećega gospodarstva, koje se svakodnevno urušavalo, te omoguće otvaranje novih radnih mjesta, ta je garnitura svojim pristupom Kukuzovcu i Sinju vezala kamen oko vrata.

Umjesto samostalno, kako su to već radili gradovi i općine i iz bližeg okruženja, Sinj je u realizaciju Kukuzovca kao radne zone krenuo u partnerstvu s IGH-om, s kojim je u tom cilju osnovao zajedničku tvrtku. Pritom je osnovna zamisao bila da se potencijalnim investitorima na Kukuzovcu građevinske parcele neće prodavati, nego da će im se ustupati pravo građenja, i to, kako se tada licitiralo, po 200 eura po metru četvornome. U isto vrijeme u nedalekom susjedstvu investitori su mogli kupovati zemljište i postajati njegovim vlasnicima za manje od 100 kuna po metru četvornome.

Bilo je to vrijeme kada su se u Sinju, osim ovakvog pristupa Kukuzovcu, razbacivali najavama ulaganja stotinu milijuna eura u visoki turizam, u Family Air park Sinj, i zapošljavanje više od dvije tisuće dobro plaćenih radnika. Ispostavilo se da od nekolicine njemačkih građana koji su dovođeni u Sinj i predstavljani investitorima neki nemaju ni lipe, a cijela, na sreću, propala operacija svodila se na plan cijeđenja džepova Hrvata na radu u Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. U takvim okolnostima brzo je prošlo osam godina, kroz koje vrijeme se realizacija Kukuzovca kao radne zone nije makla od početka.

Onda je 2005. godine došlo do promjene gradske vlasti. Dotadašnju HDZ-ovu ekipu smijenila je široka koalicija nazvana Preporod, koja je ostala upamćena po nesložnosti u svemu i svačemu. Pa su se raspali nakon manje od dvije i pol godine vladanja. Oporbeni HDZ ponovno je preuzeo kormilo grada i poveo ga smjerom koji je obećavao. Za manje od godinu i pol dana pripreme za infrastrukturno uređenje Kukuzovca kao radne zone dovedene su do kraja, a brak s IGH-om je razvrgnut.

U gradskom proračunu osiguran je novac za start infrastrukturnog opremanja prvih 60 od sveukupno obuhvaćenih 150 hektara prostora nazvanog Gospodarska zona Kukuzovac. Sve se to događa uoči novih izbora 2009. godine. HDZ-ov gradonačelnik koji je uspostavio red, osigurao novac i doveo Kukuzovac do starta u prvom izbornom krugu stekao je veliku prednost pred svojim suparnikom iz novostvorene opcije jedne nezavisne liste.

Poslije prvog izbornog kruga na scenu stupaju HDZ-ovi odmetnici, predvođeni kreatorima neizvršenih obećanja o gospodarskom razvoju iz razdoblja 1997. – 2005. godine i okreću HDZ-ove ogranke, članove i birače protiv HDZ-ova kandidata, pa nezavisna lista i njezin kandidat preuzimaju upravljanje gradom, koje, evo, traje osmu godinu. Naslijeđenim dokumentima i zatečenim novcem iz nove gradske vlasti su 2010. godine pokrenuli radove na komunalnom opremanju prvih 60 hektara Gospodarske zone Kukuzovac (GZK).

Do danas je u njezino infrastrukturno opremanje uloženo 70 milijuna kuna. U prvoj fazi dobilo se 42 hektara neto površina koje su isparcelizirane i stavljene na raspolaganje potencijalnim poduzetnicima. Po metru četvornome neto površine Sinj je u komunalno opremanje uložio 167 kuna.

Nova vladajuća garnitura najavljivala je na Kukuzovac dovesti multinacionalne kompanije uz obećanje da će sinjska ispostava Zavoda za zapošljavanje biti ukinuta jer će eliminirati nezaposlenost. Umjesto toga, nezaposlenost je proteklih godina dosegnula crni rekord, koji bi bio još tragičniji da najvrjedniji biološko-intelektualni potencijal nije rodnom gradu rekao zbogom. Nisu se upravitelji Kukuzovca trsili pronaći i dovesti investitore.

Što oni imaju koga tražiti i moliti da dođe? Oni će raspisati natječaj za prodaju zemljišta pa tko voli, nek izvoli. Na taj način do danas su došli do 40-ak investitora. Od kojih je devet izgradilo svoje objekte, još ih je šest-sedam u izgradnji, neki kažu da su u projektiranju, a oko polovice čeka bolja vremena. Najveći dio parcela je prodan. Po cijeni od 30-40 kuna.

Ta cijena, koja je po metru četvornome četiri-pet puta manja od ulaganja u komunalno opremanje, trebala je privući i stimulirati poduzetnike, a zauzvrat bi se dobilo novo zapošljavanje, stvaranje nove vrijednosti i kroz porezna davanja punjenje gradskog proračuna.

Taj cilj nije ostvaren. Umjesto novozaposlenih, u izgrađene objekte u pravilu su preselili dotadašnji zaposlenici. Još gore je s onima koji su zemljište kupili za bagatelu i na njemu niti što rade i grade niti imaju namjeru. U njegovo komunalno opremanje Sinjani su utrošili desetke milijuna kuna.