Na samom kraju prošle godine najavljeno je otvaranje hrvatskog veleposlanstva u Novom Zelandu, a aktualni šef hrvatske diplomacije prvi je ministar vanjskih poslova koji je službeno otišao u tu otočnu državu u Tihom oceanu.
Imao je i zašto jer tamo živi više od 100 tisuća ljudi hrvatskog porijekla, a više od 2,5 tisuća stanovnika Novog Zelanda ima naše državljanstvo. Prošlo je više od 150 godina otkada su se prvi našijenci iskrcali na "Novoj Zelandiji", uglavnom iz Dalmacije, najviše iz makarske okolice.
Hrvati su jedini doseljenički narod koji je među Maorima dobio plemensko ime - Tarara - što govori o prijateljskim odnosima s domorocima. Pozicionirani su i u politici, jedan je, primjerice, ministar mora, ribarstva i regionalnog razvoja, a još dvije gospođe su zastupnice u parlamentu, Unković i Belić. Obitelj koja radi trenutno najbolji chardonnay u svijetu, potomci su Brajkovića, porijeklom su iz Trnja kod Živogošća.
No, sve to je tek mali dio u usporedbi sa sportskim tragovima koje su naši ostavili u toj otočnoj zemlji, preciznije - u ragbiju, nacionalnom sportu u Novom Zelandu, čija je reprezentacija u crnim dresovima globalni fenomen. Pa i oni koji ništa o sportu ne znaju gledaju na društvenim mrežama njihovu uzbudljivu "haku" prije početka utakmice.
- Meni je žao šta mi tek sad razvijamo diplomatske veze do nivoa ambasade jer preko ragbija Hrvatska je s Novim Zelandom mogla imati puno bolje odnose. Od europskih naroda, osim Engleza, Iraca, Britanaca, nitko tamo nema status ko Hrvati. Posebno preko ragbija. Pa naše Drašnice su dale dva "All Black" igrača, a to nema pola gradova u Novom Zelandu - komentiraju moja dva sugovornika, dva rasna ragbijaška fanatika, Tonči Cvitanović i Siniša Tartaglia.
Tonči Cvitanović je u ragbiju bio sve: igrač splitske "Nade", trener, funkcionar u klubu, ragbijaškom Savezu i u dalmatinskoj regiji. Dvanaest godina igrao je za prvu momčad, prije toga i za mlađe uzraste.
Siniša Tartaglia je uz Ivu Ganzu jedan od osnivača "Nade", a posljednjih 35 godina je predsjednik njezinih veterana. Što u Splitu, što na studiju u Ljubljani, što u Makarskoj, gdje je također osnovao ragbi klub "Metalplastika", ukupno 16 godina bio je s jajolikom loptom na terenu. Svašta je još radio: bio je predsjednik Hrvatskog ragbijaškog saveza, neko vrijeme seniorski i juniorski selektor.
Hrvati sa Samoe
- S Novozelanđanima mi smo napravili čudo. Zahvaljujući našima Hrvatska reprezentacija je skočila na ranking listi, jedan smo put čak bili 25. na svijetu, a sad smo 38. Otkad smo počeli koristiti njihove trenere našeg porijekla, nakon što je 1992./93. u Aucklandu registriran New Zeland Croatia Ragby Union, a potom naša federacija uvela propis da stranim igračima djed ili baka moraju biti odavde i da prethodne tri godine nisu igrali za novozelandsku reprezentaciju. Tako sad kod nas igraju dva brata Mau‘u, sa Samoe rodom, a matere su im naše. I Josh Brajković. A i trener nam je iz Novog Zelanda - Antony Poša. Bez njih bi bilo teško - objašnjava Siniša Tartaglia.
Tonči Cvitanović nam pokazuje papir s popisom imena:
- Pogledajte, više od 30 igrača Novog Zelanda je nastupilo za hrvatsku reprezentaciju. Ovi s engleskim prezimenima su po majčinoj strani naši.
Evo, Sean Fitzpatrick. Taj čovjek spada među deset najvećih svjetskih ragbijaša, baba mu se zvala Šoljak, iz Oraha kod Vrgorca. Bio je kapetan kad je Novi Zeland osvojio prvo svjetsko prvenstvo. A kad god mu se pruži prilika, naglasi svoje porijeklo.
Matthew i Greg Cooper, po majci su Ujdur. Matthew je bio u reprezentaciji kad su bili svjetski prvaci, brat Greg je isto reprezentativac, u stručnom je stožeru novozelandske reprezentacije za mlađe uzraste, vrhunski je trener.
Kevin Borojević, isto svjetski prvak s Novim Zelandom.
Mike Brewer je po majci Urlić, a i Ron Urlić je zaigrao u selekciji Hrvatske. Znači, ova familija je dala dva svjetska prvaka, Urlići iz Drašnica! Ja sam porijeklom iz susjedstva, iz Igrana, pa znam da oni ni ne slute koliko su veliki. Često im znam reći da i ne znaju koliko su vrhunskih igrača dali!
Da ne kažem općina Podgora, od ovih 30 igrača, porijeklom ih je bar deset iz općine Podgore: iz Drašnica, Igrana, Podgore i Živogošća. Sve što je na Novom Zelandu je dalmatinsko! - smije se Cvitanović pa nastavlja:
- Splitska "Nada" je 1976. bila na turneji u Novom Zelandu i u Wellingtonu smo upoznali Ivana Vodanovića, jednog od rijetkih trenera "All Blacka". Dva mandata je bio selektor, a porijeklom je iz Podgore. Čak negdje piše i da je rođen u njoj, iako je on druga generacija na Zelandu.
Ako može Frane...
Još tada je počela stalna suradnja između nas i naših iseljenika ragbijaša. Oni su pet, šest puta bili u Hrvatskoj, svake dvije godine organizirali su europsku turneju, a Hrvatska je bila obvezni dio.
Tad smo shvatili da postoji njihov interes da dolaze ovdje. A po osamostaljenju Hrvatske i kad smo bili u počecima, a njihov je ragbi svjetski, dobili smo veliki potencijal.
A bilo je još igrača: Nola, Sumić, Winslow (Jelavić po majci), Živković, Vegar, Matijašević, Jujnović, Jurlina, Katavić, Ozić, Vujičić, Poša, Lunjević, Ozić, Vinac, Erceg... Ali najpoznatiji ragbijaš koji je nastupio za Hrvatsku je Frane Botica. Botika, na engleskom.
- On spada u najužu elitu svjetskog ragbija, bez konkurencije. Kad je zaigrao za Hrvatsku, to je bila vijest na BBC-ju i CNN-u. Devedesetih godina je imao karijeru u Novom Zelandu, pa u Engleskoj, a kako su dvije vrste ragbija, on je bio vrhunski ragbijaš reprezentativac u ragbi uniji ("petnaestica") i u ragbi ligi ("trinaestica"), spadao je među najbolje pucače u svjetskim razmjerima - kaže Cvitanović.
Tartaglia dodaje:
- Kad je Zvone Boban išao igrati u "Milan", Botica je otišao u "Zvonzi" u Wales, doznao sam da su tada primili jednako para. I još je Botica odmah posta glavni maneken za Umbro. Njega su strašno cijenili u svijetu. Svugdje nam je otvarao vrata.
Cvitanović će:
- Poslije Botice, nama više nije bio problem dovesti bilo kojeg igrača iz Novog Zelanda, nije trebalo nagovarati. Ako je Frane nastupija u Hrvatskoj, onda...
Opet Tartaglia:
- Frani je otac naredio 91. godine neka pođe igrati ovamo. S njim smo u Makarskoj igrali protiv Rusije i pobijedili. Tukli smo Nijemce u Heidelbergu s 20 razlike, a on je igrao samo 20 minuta. Izašao je zbog ozljede. Bilo je dosta Novozelanđana u nas, za Nijemce smo bili prejaki. Danas im se ne možemo ni približiti - sjeća se Tartaglia.
Klub od 1910.
No, kad bi istraživali dalje u prošlost, otkrili bi da je Hrvate ragbi zainteresirao davnih dana. Dopisnik Pučkog lista iz Novog Zelanda Kleme Milić 15. prosinca 1911. godine šalje izvještaj o događaju iz prethodne godine u Waiharari.
Pa piše kako je ragbi "jedna od najzabavnijih igara u Novoj Zelandiji. Igra se u zimsko doba, najviše subotom, a igraju ga i školska djeca za vrijeme odmora. Najvažnija je tu vježba, a onda čvrstoća i snaga. Igra 15 ljudi s jedne i s druge strane. Gleda ga mnoštvo ljudi".
Tako su i naši odlučili 1910. napravit klub, pa "sakupili novac za robu: guču od vune, modre i crne gaće samo do kolina".
Pa pozvali Engleze da će s njima igrati i dobili ih. Tako i na revanšu. Englezi se naoštriše pa ih, sigurni u pobjedu, zovu na partiju "po večeru i pivo" i to na njihovu igralištu.
"Oko tri popodne narod se sakupi, stavili su sve svoje najbolje igrače. Učinili 6 punata! Veselje, posli večera, ples, iće i piće, gozba do tri po ponoći", javlja izvjestitelj i završava: "Javili i vama u staroj domovini da nismo uzalud gojeni na kamenu!"
Tonči Cvitanović proširuje nam priču o prvoj generaciji iseljenika:
- Našim ljudima je bio naseljen sjeverni dio Zelanda, a doseljavali su iz Tučepa, Podgore, Zaostroga, Drvenika, pa gore iz Vrgorca, Zavojana, Oraha, Rašćana. Bilo je Pelješčana, Korčulana s istočnog dijela otoka, iz Račišća, otamo su Botice. Pa Bračana, iz Sumartina, Hvarana, iz Sućurja.
Evo, ja imam rodbine više u New Orleansu, Novom Zelandu i Australiji nego u Hrvatskoj. Od samo jednog moga dida tri brata su otišla u Ameriku, a jedan u Zeland. Krajem Prvog svjetskog rata, kad je harala peronospora. Ali ova ekipa iz 1910. otišla je i prije Prvog rata.
Tartaglia gleda u fotografiju pa kaže:
- Ova fotografija iz 1915. je zapravo slika reprezentacije Dalmacije. Tada još nije bila Jugoslavija, oni su došli iz Austro-Ugarske - komentira.
Naši su se tada bavili "branjem" kaučuka, traženog materijala u vrijeme rađanja automobilske industrije. "Kauri gume", govorili su. Zarezivanjem stabala kaučuk se cijedio i sakupljao, kap po kap.
‘Bili smo ko carevi‘
- Je - dodaje Cvitanović. - Ali na sjeveru otoka su iskopavali korijene i cijedili ih, to su bili kao mali rudnici. Hrvati su živjeli u šatorima, tu su radili i kuhali, oko 1905. godine. Davale su se koncesije za teren na kojem kopaš, a Hrvati su uzimali puno zemlje. Bila je mekana prema onoj na koju su navikli, pa bi iskopali puno i zarađivali više od Engleza, a ovi su bili time nezadovoljni. Tražili su da se u zakon unese da se ograniče površine koje se unajmljuju. Među njima je bila netrpeljivost, naši nisu mogli dobit državljanstvo.
A na sjeveru Novog Zelanda su dominantno živjeli Maori, oni su naše dobro primili. Englezi su nas zvali "Deli Dalmatinci", a Maori "Tarara" – tako je njima zvučao dalmatinski brzi govor. Naši su se s njima izmiješali, vjenčavali se. Sigurno su u ovoj utakmici s Englezima naši uzeli kojega Maora, jer je bio gušt legalno istući Engleza. Pa tko to može platit? - smije se Cvitanović.
Sjećanja na tu čudesnu zemlju, sa "skandinavskim" tipom društvenog uređenja, čija je himna pola na engleskom a druga polovica na maurskom jeziku i gdje novozelandska vlada i danas plaća maurskoj zajednici odštetu jer su osvojili njihovu zemlju, još su živa kod Tonča Cvitanovića.
- U Splitu se 1975. godine pojavila ragbi-selekcija Hrvata iz Novog Zelanda, doveo ih je Rade Vukšić iz Vrgorca, iz Kokorića. Otišao je kao dijete od dvije godine, postao uspješan biznismen i stekao veliku građevinsku firmu. Bio je član uprave kluba Waitemata u predgrađu Aucklanda, gdje su većinom naši ljudi. I rekli su: "Idemo u Europu, ajmo svratit u domovinu!" Tada je igrao otac Frane Botice, Nikola, i otac našeg selektora Poše.
Naš trener Mihovil Rađa predloži: Kad su oni došli k nama, zašto mi ne bismo otišli tamo? Vukšić nam je obećao, kad izađete iz aviona - više nemate troškova. Smjestili su nas po svojim kućama, to je bilo ludilo!
19 sati avionom
Morate znati, naši iseljenici tada nisu imali puno kontakta s domovinom. Do Sidneyja se putovalo 19 sati avionom, a brodom tri mjeseca! Bili smo ko carevi!
Svaki treći dan igrali smo utakmicu, putovali po sjevernom dijelu otoka i nigdje nismo mogli biti nezapaženi. Idemo tako autobusom, kad jedan čovjek nasred ceste, farmer, raširio ruke, iz Podgore je, iznio na cestu hranu i piće - da on mora počastit.
Iza svake utakmice je bila fešta. Koliko smo izili i popili, čudo da smo mogli igrat, a igrali smo dobro. Kod Novozelanđana Hrvati su imali neki poseban status, nama su svi pomagali. I ovi kad su nas tukli, skoro da im je bilo žao šta su nas pobijedili. Igrali smo protiv selekcije u kojoj je igrao Ron Urlić, tada nam je poklonio reprezentativni dres. A tek oproštajna večer u prostorijama Watemate, skupilo se 600 ljudi!
Kad smo zadnji dan došli na aerodrom, svi smo nosili naočale, svi sa podočnjacima: 23 dana na turneji, od čega četiri dana u Australiji. Ja sam imao jedan "hendikep", imam puno rodbine, pa sam se morao javiti svugdje. Imam sigurno 50, 60 rođaka u Novom Zelandu - evocira uspomene Cvitanović.
A obojica se slažu u istom: čudo je taj Novi Zeland, gdje se 200 tisuća igrača natječe u ragbiju, k tome još djeca u školama koja svaka imaju svoju momčad i igralište. A ragbi za njih nije sport, nego religija!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....