Tko ovo može platit. Nitko, ovakvog pogleda nema u Americi – kazuje mi dr. Višeslav Tonković-Ćapin, specijalist dermatologije, koji se nakon 27 godina rada u SAD-u vratio u Split, točnije u KBC Split. Svog sam sugovornika zatekao kako sa šestog kata bolnice na Križinama, iz knjižnice Klinike za kožne i spolne bolesti gleda prema Šolti, Braču i uživa u nirvani, u pogledu od milijun dolara, koji za vedrog dana puca sve do Italije.
– Joj lipote, eto to me vratilo iz SAD-a, to mi je falilo svih ovih godina. Ovaj pogled i ljubav prema mojoj domovini. Tek kada čovjek ode u inozemstvo postaje svjestan što to mi ovdje u Hrvatskoj imamo. Svi mi koji živimo u Splitu uzimamo taj naš grad zdravo za gotovo, a nismo ni svjesni koliko je poseban, lijep i ugodan za život. Tek kada odemo vani, kao ja, na gotovo 30 godina, postajemo svjesni što smo doma ostavili – govori dr. Tonković-Ćapin.
Moj je sugovornik rođen 1971. u Splitu, odrastao je u bivšoj Balkanskoj ulici (danas Vukovarska) u Splitu, blizu zgrade u kojoj je nekada bila zadruga “Zora”. Studirao je u Splitu, diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Studiju medicine u Splitu, nakon čega je profesionalni put nastavio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je proveo 27 godina.
Staž iz interne medicine završio je na Sveučilištu Yale, specijalizaciju iz dermatologije na Medical College of Wisconsin, gdje je bio i glavni specijalizant, a subspecijalizaciju iz dermatopatologije na University of Texas Southwestern Medical Center.
Tijekom karijere u SAD-u radio je kao znanstvenik, klinički dermatolog, dermatološki kirurg i dermatopatolog. Autor je i koautor više od 20 znanstvenih radova objavljenih u međunarodnim časopisima. O dermatologiji i zdravlju govorio je i za američke medije, među kojima su NBC, Men’s Health i Cosmopolitan. Kolege su ga niz godina izabirali za jednog od najboljih liječnika u Kansas Cityju.
Nakon 27 godina života i rada u SAD-u, u rujnu 2025. vratio se u Hrvatsku. Danas radi na Klinici za kožne i spolne bolesti KBC-a Split, gdje nastavlja svoj klinički i stručni rad.
Jedan tekst u ‘Slobodnoj’ sve je promijenio...
– Ivice, vjerovali ili ne, vi ste krivac što sam se vratio! U SAD-u sam u listopadu 2024. čitao jedan vaš tekst u Slobodnoj Dalmaciji, razgovor s prof. dr. sc. prim. Neirom Puizinom Ivić, bivšom predstojnicom Klinike za kožne bolesti KBC-a Split, u kojem je ona rekla da u splitskoj bolnici nedostaje dermatologa i da jedva spajaju kraj s krajem (tekst izišao 24. 10. 2024. na stranicama Gradske rubrike). Bila je lagana kišica i čitao sam portal Slobodne Dalmacije ispred hotela u Princetonu i vidio taj tekst s dr. Puizinom Ivić. I tada mi se po glavi počela motati ideja da se vratim doma, u Split. Financijski sam se osigurao u SAD-u, osigurao sam svoju djecu, koji su završili koledž i koji rade te više ne ovise o meni, a ja sam se htio vratiti doma i uživati u Splitu i Hrvatskoj – kazuje dr. Tonković-Ćapin.
Nakon što je pročitao tekst u Slobodnoj Dalmaciji naš je sugovornik vrlo brzo, tako se poklopilo, stigao u Split.
– Kada sam u siječnju 2025. došao u Split zbog smrtnog slučaja u obitelji, javio sam se mailom prof. dr. sc. Puizini Ivić, ravnatelju izv. prof. dr. sc. Krešimiru Doliću i njegovu zamjeniku dr. Marku Jukiću. Izrazio sam želju da se vratim u Split i sve je vrlo brzo riješeno. Ljudi su me primili raširenih ruku, vrlo srdačno, i već u rujnu 2025. sam bio u Splitu, a s radom u bolnici sam započeo u prosincu iste godine – govori dr. Tonković-Ćapin.
Naš je sugovornik dobio pogled, ali je izgubio puno novca, za koji kaže da nije toliko važan.
– Imam gotovo svakodnevne ponude iz SAD-a da se vratim, nude mi “brda i doline”, jer i njima nedostaje liječnika i medicinskih sestara, a posebno dermatologa. Eto, nedavno me zvala bolnica iz Washingtona i ponudila godišnju plaću od 880 tisuća dolara, ali sam odbio. U životu mi novac nikada nije bio primaran, sve sam radio iz ljubavi, a kada se tako radi, tada i novac slijedi kao neka pozitivna nuspojava. Stoga ne vidim razloga da odem iz KBC-a Split i vratim se opet u SAD...
Zašto smo odabrali dr. Tonković-Ćapina za razgovor?
Iz jednostavnog razloga, jer smo prije nekoliko dana pisali tekst o tome da je ove godine, prvi put od 2013. godine, zaustavljen trend odlazaka hrvatskih liječnika u inozemstvo, odnosno da se ove godine do kraja rujna više njih vratilo iz inozemstva negoli ih je otišlo. U ovoj godini ih je do sada otišlo 36, a vratilo ih se 37. Stoga je trebalo pronaći jednog liječnika koji će rado pričati o svom povratku. I našli smo ga u liku i djelu dr. Tonković-Ćapina.
Gdje je bolja skrb?
Prvo nas je zanimao odgovor na pitanje je li hrvatski zdravstveni sustav, koji je solidaran, bolji od američkog zdravstvenog sustava, koji počiva na plaćanju. Odnosno, oni koji imaju više novca imaju i bolje police osiguranja, koje im omogućuju bolju zdravstvenu skrb.
– Ono što sam ja vidio u Hrvatskoj kad usporedim s SAD-om je fantastično i mislim da bi i američki predsjednik mogao u Hrvatskoj, odnosno u Splitu dobiti jednako kvalitetnu, ako ne i bolju zdravstvenu skrb. Siguran sam da bi u Splitu dobio iste one lijekove koje može dobiti u SAD-u – kaže naš sugovornik.
Ima li u SAD-u listi čekanja?
– Ima, i to posebno za dermatologa jer ih je jako malo. Pacijenti mogu čekati na preglede oko dva do tri mjeseca, slično je kao i u Hrvatskoj. To se ne zove lista čekanja, ali ljudi moraju čekati. Naravno, ako se kod nekoga u trijaži vidi da je nešto sumnjivo, taj ima prednost pri pregledu, odnosno šalje ga se odmah u obradu. Liste čekanja za radiološke pretrage? Nema ih kao u Hrvatskoj. Međutim, u SAD-u se manje rade te pretrage nego u Hrvatskoj. Ovdje se radi puno više svih mogućih pretraga nego u SAD-u. Zašto? U SAD-u je pacijent presretan kada završi sve s običnim pregledom, jer kada bi išao, recimo na MR pretragu (magnetska rezonancija), koja košta oko 2000 dolara, pacijent bi morao platiti 20 posto tog pregleda, dakle nekih 400 dolara. Tako da su oni zapravo sretni da ne idu na MR pretragu.
Dakle, skroz obrnuto nego u Hrvatskoj. U Americi su pacijenti sretni kad ne moraju ići na MR, jer osim što im, naravno, nije indicirana ta pretraga, morali bi participirati i u njezinoj cijeni. U Hrvatskoj je druga priča...
– Ne može se u SAD-u obilaziti liječnike iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, jer je tamo jako teško dobiti bolovanje (u Hrvatskoj bolovanje dobiva svatko, primjerice i onaj kome se upali zanoktica na prstu). Kad sam ja radio u SAD-u, u vojnoj bolnici, mogao sam uzeti 12 dana bolovanja koje nikada nisam koristio, a nakon 12 dana moraš ići na postupak za invalidsku mirovinu – kaže dr. Tonković-Ćapin.
Kad usporedimo rad u zdravstvu između SAD-a i Hrvatske (Splita), gdje je teže raditi?
– Rekao bih da je podjednako teško ili lako, kako tko gleda na svoj posao. I tamo i ovdje kod nas ima jako puno pacijenata. Ovdje, kada je dermatologija u pitanju, ima čak i više dostupnih lijekova nego što bih ih imao u SAD-u. A i na splitskoj onkologiji ima lijekova istih kao u SAD-u, iste lijekove bi predsjednik SAD-a dobio na nekoj tamošnjoj onkologiji kao i na ovoj našoj splitskoj. Razlika koja je nekada postojala između kvalitete liječenja u SAD-u i Hrvatskoj se gubi, isto kao i u znanstvenom radu. Sada je sve svedeno na jedan klik mišom. Ja sam oduševljen što nam je ovdje u KBC-u Split ravnateljstvo omogućilo da imamo bazu podataka u koju ulazimo klikom miša i dobivamo podatke o najsuvremenijim dostignućima medicine. To se koristi i na Yaleu, to sam prvi put tamo vidio. Neke bolnice u kojima sam ja u SAD-u radio to nisu imale. Ovdje je taj sustav integriran u naš bolnički sistem, klikneš i u roku od minute imaš najnovija dostignuća u zdravstvu – govori liječnik.
Stariji brat ‘probio led’
Poznato je da je medicina odricanje i da se treba dobro “oznojiti” ako se taj fakultet želi završiti... Što je vas odvelo u SAD, zašto ste otišli?
– Medicina je doista studij s dosta odricanja, učenja. Ja bih spavao šest sati, a ostatak dana bih samo učio. Tu i tamo bih našao nešto slobodnog vremena da odem s prijateljima ili curom vani. Trebaš imati ljubav i strast prema medicini. Želio sam dalje napredovati i budući da sam imao odlične ocijene na fakultetu, otišao sam u SAD preko prof. Marušića (bivši dekan Medicinskog fakulteta Split Matko Marušić). Još je dobra stvar u svemu tome bila što mi je brat Mislav “probio led”, jer je on devet godina prije mene otišao u SAD i sada radi kao kardiološki anesteziolog u bolnici u Milwaukeeju. Nije bilo lako roditeljima – govori naš sugovornik.
Te 1998. godine, kada je otišao iz Hrvatske u SAD, još je uvijek bila ogromna razlika u zdravstvu Hrvatske i SAD-a, kao i velika razlika u znanstvenim mogućnostima.
– Istina. Tada je bila velika razlika, a danas gotovo da je i nema. Opet naglašavam, vrhunsko znanje, a s dva klika mišom sve je vidljivo na zaslonu kompjutera. Ja sam oduševljen time – kazuje dr. Tonković-Ćapin.
Iako je u SAD-u dobio i američko državljanstvo, ipak se dr. Višeslav vratio u Hrvatsku. Zašto?
– Zbog pogleda, ha-ha-ha. Ma, naravno da postoje i drugi razlozi. Mene cijeli život vuče ljubav prema Hrvatskoj. Pogotovo kada odeš u inozemstvo, onda postaneš svjestan da ti nešto nedostaje. A meni je uvijek nedostajala Hrvatska. Djeca su, kao što sam vam rekao, odrasli ljudi, rade i žive u New Yorku i ja sam se na miru mogao vratiti u Hrvatsku. Došao sam ovdje pomoći. Pitali su me ljudi, zašto ne idem privatno raditi? Ma, ne zanima me, ja sam došao pomoći tamo gdje je najviše potrebno. A to je u KBC-u Split, gdje sam i naučio medicinu – ističe naš sugovornik.
U splitskoj bolnici nedostaje dermatologa, to i ptice na grani znaju, a o tome smo u više navrata pisali.
– Na papiru nas je 11, ali neke kolegice ne rade zbog porodiljnog dopusta. Zato nas je u jednom trenutku ovo ljeto bilo tek dvoje. No, bilo je sve organizirano i nije se osjetilo da smo samo nas dvoje na Klinici – kazuje dr. Tonković-Ćapin.
I u Americi fali dermatologa
Od kojih dermatoloških bolesti u SAD-u najviše ljudi obolijevaju, odnosno ima li više u SAD-u ili Hrvatskoj (Splitu) melanoma?
– U Splitu, nažalost, ima dosta melanoma, ali ih ima i u SAD-u. Bijela boja kože, izloženost suncu. Ja sam najviše radio u Kansasu i Missouriju, tamo su velika poljoprivredna područja, puno sunca, i kad se ljudi dobro ne zaštite izlažu se opasnosti od oboljenja – objašnjava dermatolog.
Koliko je bolje preživljavanje od melanoma danas u odnosu na prije 20 godina?
– Pametni lijekovi koje danas imamo na raspolaganju umnogome su promijenili sliku melanoma. Imao sam susjeda u SAD-u koji je dobio epileptičke napade zbog metastatskog melanoma na mozgu. Prije 10 godina je dobio pametan lijek i dalje šeće sa svojim psom i pita mene: “Višeslave, kako si ti?” Skroz je drukčija priča sada s tim novim lijekovima, kazuje dr. Tonković-Ćapin.
Obolijevaju li od melanoma mladi ljudi više u SAD-u nego recimo u RH?
– Da, u SAD-u više mladih ljudi obolijeva od melanoma jer je tamo jako rašireno kvarcanje, što nije dobro. Ovdje i nema puno tih salona za kvarcanje, pa ima i manje melanoma. To je jako opasno za kožu. Je li opasno i sunčanje na moru kada je temperatura 39 stupnjeva i kada sunce prži? Svakako, trebalo bi izbjegavati sunce i ići na more do 10 sati i poslijepodne, kada sunce oslabi. Najbolja se držati hlada, ali i fizička zaštita s odjećom je dobra. Najbolja je bijela reflektna boja odjeće, koja ima te zaštitne faktore na tkanju. Moji baka i djed su bili zemljoradnici i nikada ih nisam vidio u polju bez kape i bez dugih rukava...
Ima li u SAD-u pregleda “preko veze”, koji su Hrvatima najomiljeniji?
– Budući da u SAD-u nema dugog čekanja na pregled, toga je manje. Ali ipak ih ima. Liječnik ako uzme nekog “preko veze” neće nikoga izbaciti od onih koje treba pregledati, samo će taj dan ostati raditi malo duže, dok eto ne pregleda tog “preko veze”...
Rekli ste da u SAD-u nedostaje dermatologa. Zbog čega ih nedostaje?
– Nema ih jer ne educiraju dovoljan broj liječnika za dermatologa. Ima li interesa mladih ljudi za dermatologijom? Ima interesa, ali nema dovoljno programa za edukaciju. Nemaju dovoljno mjesta u specijalizacijama za dermatologa. Njima, kao i nama, populacija stari i jako je velika potražnja za svim liječnicima, ne samo za dermatolozima. Nedostaje i internista – kazuje dr. Tonković-Ćapin.
Nedostaje li u SAD-u općenito liječnika i medicinskih sestara?
– Da, ali manje nego kod nas u Hrvatskoj. “Uvoze” ih iz raznih svjetskih država. Eto, ja sam primjer iz Hrvatske, ali ih uvoze i iz Latinske, Srednje i Južne Amerike. Ma odasvud. Generalno, manje se djece rađa, problem je i u natalitetu...
Ima li interesa i među drugim našim liječnicima u SAD-u za povratkom u Hrvatsku?
– Ima jakog interesa, ali mnogi od njih zbog raznih obiteljskih razloga još ne mogu doći u Hrvatsku. Mnogi od njih imaju malu djecu, ali ne sumnjam da će se vratiti čim im to životne prilike budu omogućile. Ja bih bio sretan da se barem 25 posto njih vrati. Osobno znam za njih desetak koji rade u Milwaukeeju. Svi bi se oni htjeli vratiti, ali iz raznih razloga se još ne vraćaju. Svi su već osigurali svoju egzistenciju – kazuje dr. Tonković-Ćapin.
Deset puta veća primanja
U SAD-u liječnik/specijalist ima plaću koja je 10 puta veća od one koju može zaraditi u Hrvatskoj, pa i u tome treba tražiti razloge zbog čega neki liječnici odlaze u SAD, pogotovo u ranijoj životnoj dobi.
– U SAD-u se, kad se dogovara plaća, daje plaća u brutu, a nakon toga liječnik mora platiti porez i ono što mu ostane, to mu je neto plaća. Primanja su doista i do 10 puta veća – ističe dr. Tonković-Ćapin.
Kako su vaši američki pacijenti reagirali kad su čuli da se vraćate u Hrvatsku?
– Nije im bilo drago, htjeli su da ostanem u SAD-u i da njih liječim. No, drago im je bilo zbog mene da se vraćam doma. Mnogi od njih su čuli za Hrvatsku, a neki su i bili u Lijepoj našoj.
Tijekom svog života i rada u SAD-u, radili ste u četiri bolnice.
– Prvo sam bio u New Haven Hospital, onda sam radio u Wisconsinu, onda u bolnici Univerziteta u Kansasu, zatim u Dallasu i onda sam otišao raditi privatno – preko svoje kompanije sam davao servise za različite bolnice, najviše za vojnu bolnicu (bolnica za veterane), tamo sam radio za vladu SAD-a. Nisam bio “vezan” za jednu bolnicu, bio sam slobodan na tržištu...
Jeste li zadovoljni u KBC-u Split?
– Ma sve je za pet. Ljudi koji rade u ovoj bolnici se trude, jako se trude obaviti svaki posao vrlo odgovorno. Siguran sam da će svaki pacijent u KBC-u Split dobiti uslugu iste kvalitete kakvu bi dobio i u SAD-u. Možda neki zid neće biti opituran lijepo, možda su neki odjeli lošije uređeni od drugih, koji su uređeni vrhunski, ali medicinska usluga će biti ista kao u SAD-u. Recimo, splitska Ginekologija je tako uređena da je se ne bi posramila ni jedna bolnica na svijetu – kaže dr. Tonković-Ćapin.
I za kraj pitanje, gdje je lakše studirati medicinu, u Hrvatskoj ili u SAD-u?
– Svi smo otišli studirati medicinu iz ljubavi, strasti. Ali medicina je puno žrtve. U SAD-u je ta žrtva još veća, jer studij medicine jako puno košta. U SAD-u roditelji trebaju “kruh iz usta izvaditi”, jer to studiranje u SAD-u košta po 400 ili 500 tisuća dolara. To je velika žrtva, cijela obitelj ispašta. Ne može se ništa gledati kroz novac, jer ako gledaš kroz novac, gotov si. Medicinu treba promatrati samo kroz ljubav za taj posao. Imao sam kolege u SAD-u koji nisu odlazili na godišnji odmor jer im je neki pacijent završio u bolnici, pa bi mi rekli “Kako ću ja uživati na godišnjem, a on je u bolnici.” Medicina je ljubav i strast, ali i odricanje.
Likari su posebna sorta ljudi. Za nešto u životu napraviti potrebna je ljubav, kada se radi iz ljubavi prema tom svom poslu, i uspjeh će doći. Zamislite kako je raditi nešto što ne volite. To je užas, to je propušten život – zaključuje dr. Višeslav Tonković-Ćapin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....