Nakon štićenika Doma u Vukovarskoj, digli se i na Zenti: Hrana je očajna, a zatvor nas ubija

"Peticija za slobodu" – tako je osamdesetak korisnika splitskog Doma za starije i nemoćne na Zenti naslovilo svoj zahtjev upravi, ovjerivši ga potpisima dostavljenim redakciji Slobodne Dalmacije.

Ponajprije, kaže nam njezina inicijatorica 81-godišnja Jelenka Dodig, traže da im se omogući Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo na slobodu kretanja, jer im je život u splitskom domu na Zenti nakon višemjesečne izolacije zbog koronavirusa postao neizdrživ. Više je tu, u startu nam daje do znanja stanarka doma, problema, pa im nije preostalo ništa drugo nego se obratiti medijima za pomoć, jer je Zenta utonula u depresiju. Peticiju su, veli, potpisali oni korisnici koji su smogli hrabrosti izložiti se, jer se mnogi boje posljedica istupanja.

– Mi smo ovdje, bez krivnje, zatvoreni. Kriminalci bez krivnje. Problemi s hranom bi se mogli još nekako preživjeti, ali ovo što su nam oduzeli slobodu je strašno. Mi smo u zatvoru... Prilikom prikupljanja potpisa pitala sam ljude: "Čega se bojite?" Ne znaju ni oni... Još je jedna stvar ovdje u igri, ljudi su na jako niskoj svijesti, ali ima ih dosta i bistroga uma, obrazovanih i svjesnih svega što se događa.

{embed_photo}1469912{/embed_photo}

Oduvijek govorim da se ovcu šiša dok ona dopusti. A nas šišaju, bez našeg dopuštenja. Svi su nezadovoljni, a svi se boje reći i potpisati. Boje se i gotovo. Čega?! Možda da će izgubiti mjesto u domu... Ne znam. Mnogi ljudi smješteni ovdje su bez igdje ikoga svoga – govori nam umirovljena ekonomistica, niti godinu dana stanovnica doma na Zenti. Deset je godina čekala svoj smještaj, ušla u dom tek nekoliko mjeseci prije epidemije koronavirusa. Um joj je bistar, zato, kaže, i reagira ovako, jer je oduvijek mislila svojom glavom. A sad joj je, ljutito će, dirnuto Ustavom RH zajamčeno pravo slobode kretanja.

'Hrana je očajna'

– Nama su od 21. srpnja dopustili posjete s tim da se posjetitelj mora prijaviti socijalnoj službi u domu. A ja gledam filmove na televiziji i vidim da zatvorenika kad mu netko dođe u posjet stražar samo dođe obavijestiti. Znači, meni nitko ne može doći ako nije najavljen. E, tu mi je prekipjelo – govori Jelenka, navodeći kako su mnogi korisnici već napustili ili ovih dana napuštaju Dom za starije i nemoćne na Zenti jer jednostavno više ne mogu izdržati "život u zatvoru". I drugi bi rado otišli, ali se boje da se više neće moći vratiti natrag.

– Prije je vrijedilo pravilo, dok nismo bili u zatvoru, da možemo otići iz doma i vratiti se kad hoćemo. Ali sada to više nije na snazi, ako odemo možemo doći natrag samo kad nas pozovu. Znate što?! Sad ću vam ja reći što je dom na Zenti?! Zenta je dobra jer je lijep smještaj, ima lijep položaj, jer je uz more, ali što to vrijedi kad je u toj Zenti sve drugo gore nego u zatvoru.

Hrana je očajna. Mislim da nas hrane donacijama kojima je prošao rok. S breskvom, koju nam donesu za ručak, možete razbiti zid. Kakvi su inače obroci?! Uglavnom mljeveno meso, riža, pura... Kad smo imali jedan sastanak rekla sam socijalnoj radnici da svaki njihov doručak ne vrijedi više od pet kuna, a ručak ili večera od osam. Pa gdje odlaze ti novci, koje mi ovdje plaćamo?

Kvaliteta hrane je nula... – s gorčinom govori stanarka doma na Zenti prisjećajući se razdoblja prije desetak godina, kada je na istoj adresi živjela njezina majka. Zato se, uostalom, i prijavila na listu čekanja za Zentu jer je znala kakvi su uvjeti. Prije korone se, kad je i sama postala stanarka doma, pomirila s činjenicom da je kvaliteta prehrane s godinama drastično oslabila, ali je imala mogućnost dopune zahvaljujući vlastitoj nabavi ili hrani koju su joj donosili članovi obitelji.

{embed_photo}1469914{/embed_photo}

I hrana u karanteni

– I sada nam je omogućena dopuna, ali se traži da hrana koja nam dođe izvana, bude tri dana u karanteni. I ljudima djeca donesu povrće, voće, obroke... Ali što to vrijedi kad nakon tri dana rajčice budu jedino za napraviti šalšu, a ne za konzumaciju. To sve bude sparušeno, a znate da ni gotova hrana ne može stajati tri dana.

Jedan je korisnik zbog toga otišao protestirati kod upravitelja Ivana Škaričića, a ovaj ga poslao socijalnoj radnici. Ali što vrijedi, kad ona sluša upravitelja. Socijalne radnice su pijuni koji izvršavaju ono što im on kaže. A on je opet pijun nekog drugog – bez dlake na jeziku će Jelenka Dodig.

Drži kako korisnici na Zenti previše plaćaju uslugu koju dobiju – ona, konkretno, 3400 kuna mjesečno. I kući bi trošila, slaže se, ali smatra kako je u pitanju prevelika cijena za ono što im se nudi. Ali to je već druga stvar, više je muči ograničena sloboda kretanja. Istina, potvrđuje, za razliku od korisnika splitskog doma u Vukovarskoj, koji ima istu upravu, oni na Zenti sada barem mogu izići vani, u dvorište. Imaju i gimnastiku, ali sve je to premalo...

{embed_photo}1469870{/embed_photo}

– Evo jučer je bila žena kod mene i žalila mi se. Ne može dobiti aspirin, a ne smije u apoteku. Medicinske sestre u domu nemaju običan aspirin. Kad nismo mogli izlaziti vani, donosili su nam lijekove unutra. Sad, kad smo opet nazovi otvoreni, oni hoće da sami nabavljamo lijekove. Ali mi ne možemo izaći izvan kruga doma. I tako je žena jučer ostala bez aspirina... – žesti se Jelenka, napominjući kako za tjedan dana ima ugovoren pregled kod liječnika, ali bi, kad bi ga otišla obaviti, morala biti u karanteni deset dana.

– Zato sam odustala. Kaže mi jedna žena iz doma kako je otišla na neki pregled, ali nije stigla na red kod liječnika, pa će u izolaciju deset dana i onda opet Jovo nanovo. Pa to stvarno nije normalno! O našoj dobrobiti nitko ne brine, samo se brinu kako će nas što bolje zašarafiti. Ovi namještenici iz doma isto tako izlaze vani, idu kućama, odlaze u trgovine... Kako nam onda oni ne mogu donijeti zarazu?! Mogu – rezolutna je Jelenka Dodig.

{infobox-gray_full}194628{/infobox-gray_full}

{infobox-gray_full}194630{/infobox-gray_full}