Ljubav žena prema torbama je neprepričljivo nešto, a tek kad naiđu na dizajnerske torbe snižene vrtoglavih 80 posto – e onda potpuno izgube razum. Upravo to se dogodilo dvjema Splićankama koje su, srećom, ne po punoj cijeni platile vlastitu naivnost umjesto naručenih Furlinih torba.
Sreća u nesreći je da su umjesto početnih 1200 kuna torbice platile 350, a nesreća je da su torbe ispale teški lažnjak. I onda još sol na ranu – trebalo je izdvojiti i stotinjak kuna za dostavu i carinu, ali i istrpjeti zafrkanciju na svoj račun.
O internetskoj kupnji se ovdje radi, dakako.
– Prijateljici je stigao e-mail o sniženjima na tom nekom Furla outletu. Kad smo otvorile stranicu izgledala je identično kao Furlina, a čak su na dnu bile i ikonice koje su vodile na društvene mreže tog talijanskog modnog bredna. Brzinski smo preletjele stranicu i našle super modele torbe. Taman za svaki dan, a dovoljno fine. Ja sam odabrala rozu, a prijateljica crnu. Bile smo oduševljene kako smo super "ubole" – kaže nam Splićanka.
Priznaje da joj je kroz glavu u nekom momentu prošlo da je ponuda možda predobra da bi bila istinita, ali je računala kako bi Furla sigurno znala da postoji kopija njihove web-stranice i dala je po hitnom postupku ukloniti s interneta.
Svakako, od trenutka narudžbe do dostave prošlo je otprilike mjesec dana. Čim im je poštar uručio pošiljku, pao im je mrak na oči.
– Taj paket je stigao iz Kine i bio je u crnoj vrećici, nalik onoj za smeće. Počele smo se nekontroliralno smijati od nemoći jer smo shvatile da smo prevarene. Na prvi pogled se moglo vidjeti da su torbe lažne. Bile su cile nikakve i smrdile po plastičetini. I na splitskom Pazaru se prodaju bolje kopije. Uhvatile smo se za glavu i ponovno otvorile stranicu s koje smo naručile. Tek tada nam je za oko zapela adresa same stranice "furwomenbags". Bila je ovo najjednostavnije prijevara na koju smo nas dvije nasjele kao mala djeca. Same smo krive – iskreno će naša sugovornica.
I što onda? Umjesto da su uoči kupovine provjerile uvjete povrata, to su napravile naknadno. Sad već očekivano, novi hladan tuš: na stranici je naveden obrazac za kontakt, ali je poruku nemoguće poslati. Piši, propalo i nikad više.
Što kažu potrošačke udruge?
Što kupac može napraviti u ovakvoj situaciji, pitali smo udrugu "Splitski potrošač".
– Za početak važno je naglasiti, da bi netko bio potrošač, u smislu Zakona o zaštiti potrošača, mora kao fizička osoba sklopiti ugovor s pravnom osobom – trgovcem. Ako ne postoji taj odnos, odnosno ako nema ugovora ili računa, onda se radi tek o prevarenom građaninu, koji se tada za pomoć može eventualno obratiti policiji ili drugim nadležnim državnim tijelima. Dakle, potrošač se mora potruditi da do takve situacije, u kojoj zapravo ne zna tko točno stoji s druge strane, i ne dođe – objašnjava nam predsjednik Udruge Vlado Biljarski.
Ističe za ovaj slučaj da iako na prvi pogled, osim sumnjive domene, navedena web-stranica izgleda možda ozbiljno, ima istaknute uvjete poslovanja, čak ima osiguranu i tehnologiju za sigurnu razmjenu podataka i plaćanje (SSL).
– No, čim obratite malo bolje pažnju odmah ćete vidjeti da nedostaju ključne informacije, odnosno nigdje nisu navedeni podaci o pravnoj osobi trgovcu. Dakle nema naziva tvrtke, adrese, registarskog broja, fiksnog broja telefona, pa niti adrese e-pošte, već se za kontakt nudi samo web-formular. To su već jako bitni signali za uzbunu, koje potrošač ne bi smio svjesno ignorirati, a ukoliko se ipak odluči na kupnju tada treba biti svjestan rizika u koji ulazi takvom trgovinom, u kojoj zapravo nema pojma tko je osoba s druge strane i odakle je. Sama adresa web-stranice ili domena na kojoj se nalazi web-stranica (.hr, .com, .eu. i sl.) nije nikakvo jamstvo lokacije trgovine, niti sigurnosti, ali također može biti dobar signal za povećanu opreznost – naglašava Biljarski.
Dodaje da kod svake kupnje daljinskim sredstvima komunikacije potrošač gotovo uvijek u pravilu ima rok od 14 dana da jednostrano raskine takav ugovor, vrati robu prodavatelju i dobije povrat novca.
– Međutim, kako sam već naglasio, takva prava ima potrošač, koji je dakle trgovao s pravnom osobom na području Europskog gospodarskog prostora (EEA). Kada dođe do sporne situacije koju potrošač ne može razriješiti putem procedure pisanog prigovora s trgovcem (pravnom osobom), tada se potrošač u pravilu ima mogućnost obratiti Tržišnoj inspekciji pri Državnom inspektoratu i oni su nadležni ukoliko je trgovac sa sjedištem na teritoriju RH. Ukoliko trgovac ima sjedište izvan RH, a na području EU-a (EEA), tada je nadležnost na Europskom potrošačkom centru. Izvan tih granica, potrošač praktički nema gotovo nikakvu zakonsku i institucionalnu zaštitu – pojašnjava nam Biljarski.
Spominje i proceduru opoziva plaćanja, takozvani chargeback.
– Odnosi se na zahtjev za povratom novca prema poslovnoj banci, kartičnoj kući ili Paypal i sličnim servisima, preko koje je potrošač platio prodavatelju. Međutim, u pravilu ova je procedura namijenjena situacijama u kojima roba uopće nije isporučena kupcu, više je naplaćena ili je kupac očita žrtva prijevare (krađe kartice, identiteta i sl.), što financijska institucija u složenoj proceduri utvrđuje iz cjelokupne dokumentacije, odnosno pisane korespondencije potrošača s prodavateljem, te kada se može utvrditi da prodavatelj nije kooperativan u postupku rješavanja spora – za kraj nam govori Biljarski.
Dvije Splićanke su školski prevarene i ostale su bez novca, ali sada će sigurno biti puno opreznije kod internetske kupnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....