Kad bih morao birati koji mi je od mojih bezbrojnih sugovornika u 32 godine bavljenja novinarstvom bio najinteresantniji, odnosno s kime je bilo najjednostavnije napraviti razgovor i tko me najviše zainteresirao svojom pričom, visoko bi na toj listi bio dr. Dragomir Petric. Liječnik obiteljske medicine, bivši ravnatelj Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, a sada poljoprivrednik koji uzgaja masline, ribar koji ima dvije male brodice (jednu u Splitu, jednu u Visu) i koji "vata" ribu, penzioner i "promatrač", jer promatra što se sve događa u našem društvu.
Kao sugovornik je zanimljiv zbog nekoliko razloga. Zato što uvijek govori iskreno, ono što misli i nema "kočnicu", što bi narod rekao "što na umu, to na drumu", a takvih je malo.
E, ovo je njegova životna priča, koju nekako moram "nabit" u ovih 10+ kartica, a da je po Dragi, on bi pričao cijeli dan, a ja bih ton s diktafona skidao cijeli tjedan... Rođen je 1954. godine, kako kaže, u "malom gradiću Splitu".
– Rodio sam se oko 5 sati, dakle, ranom zorom, žurilo mi se. Osnovnu školu pohađao sam prvo u "Zlati Šegvić", u koju sam išao preko vinograda, jer smo stanovali tamo gdje je sada Koteks, a potom sam išao u današnju OŠ "Pojišan". I ta, tadašnja škola na Bačvicama je bila "izum" jer je tada već, kao prva škola u tadašnjoj Jugoslaviji, imala nastavu u kabinetima, a taj tadašnji standard još nisu dosegnule ni neke današnje škole. To je bilo genijalno. Nakon osnovne, završio sam srednju u Gimnaziji "Vladimir Nazor", matematički smjer, i onda te 1972. godine, kada sam završio gimnaziju, prijavljujem se na samo jedan prijemni ispit u cijeloj tadašnjoj državi, i to na Medicinski fakultet u Zagrebu. Bio sam samouvjeren i kao da sam znao da ću se upisati. Na listi za upis bio sam peti i, eto, završio sam medicinski fakultet 1978. godine – kazuje nam Petric dok razgovaramo u Lučici Zenta, čiji je on član od 1962. godine. U Zenti smo dogovorili razgovor jer je dr. Petric to jutro vadio "splitski" brod, koji je trebalo oprati, opiturati i malo prirediti za sezonu.
Zamalo izgorio!
Upisao je medicinski fakultet jer mu u osnovnoj i srednjoj školi nije bio problem učiti i bio je odličan učenik.
– Ali nisam bio tako dobar student, jer sam uspio pasti tri ispita. Zašto medicina? Pa ja sam već negdje 1960. znao da ću biti doktor. Iz jednostavnog razloga jer sam bio nestašno dijete i stalno su me "krpali". Kada se danas sjetim što sam sve radio mojim roditeljima, uhvati me muka. Skoro sam onesvijestio anesteziologa kada su mi išli operirati angine, pa sam onda odmah, čim sam došao kući, izašao vani i dobio upalu pluća. Onda su me liječili penicilinom, pa sam slomio oba palca na rukama... A onda sam skoro izgorio, jer sam išao proučavati kako se može užgat vatra u jednom rovu i da se nisam zadnju sekundu zaletio iz rova – bio bih u potpunosti izgorio. Kako onda nije bilo odjela za opekline, moj obiteljski liječnik brinuo se o meni, a roditelji su mi bježali vani kada bi on mene previjao, jer sam urlikao. Taj liječnik bio je Antun Stipišić, koji je bio sve i svašta, među ostalim dugo godina liječnik u "Lavu", a prije toga liječnik u Dugom Ratu, koji je imao najbolju štamparovsku ambulantu u bivšoj Jugoslaviji. Znači, on je bio uzrok što sam ja odlučio biti doktor, i to već u prvom razredu osnovne škole – govori Drago, kojeg je teško pratiti jer skače s teme na temu, ali vrlo je zahvalan sugovornik jer uvijek govori iskreno, svidjelo se to kome ili ne.
Kako je rekao, na faksu je pao tri ispita.
– Da, to je istina i svako to "padanje" ima svoju priču i nijedno "padanje" nije zbog neznanja. Prvo sam pao kemiju, koju sam znao najbolje na cijeloj godini jer su mi roditelji kemičari. Kemiju sam pao jer me ispitivala bivša cura moga oca, a kako se nisu rastali u miru, onda mi je postalo jasno zašto sam pao. Rekao sam ocu da mi je mogao prije ispita reći kod koga idem na ispit pa da onda ne bih ni izišao. Drugi je ispit bila patofiziologija kod Titova lječnika Sokolića, koji mi je rekao da ne mogu izići na ispit kada ja hoću jer da mora proći 30 dana od zadnjeg ispita. A kako je to bilo 6. srpnja, povukao sam prijavnicu, jer sam na raspolaganju u Splitu imao brod od 1. srpnja do 1. kolovoza, pa nije dolazila u obzir nikakva medicina, ni ispiti, jer sam htio doći što prije u Split.
Postavio mi je jedno pitanje, nisam znao odgovor pa sam pao, ali najvažnije je bilo što prije doći u Split i otići na more svojom barkom. Treći ispit koji sam pao bila je ginekologija, jer sam na prvom pitanju svašta rekao tom profesoru, digao sam se i otišao. On mi se poslije nekoliko dana ispričao kada je saznao zašto sam "poludio". Naime, pitao me što ću napraviti s trudnicom koja ima priraslu placentu u Babinoj Gredi. Ja sam se ustao i otišao jer je upravu tu noć od toga umrla u centru Zagreba moja prijateljica, kći jednoga ginekologa, nevjesta šefa kirurgije. Tako me to jako pogodilo da sam "popizdio" na tom pitanju – kazao je dr. Petric.
Ma kakav Zagreb! Zadnji ispit pa na feratu
Redovito, nakon šest godina studiranja, 1978. završava medicinu. I ne pomišlja na ostanak u Zagrebu...
– Ma kakvo ostajanje u Zagrebu! Ujutro sam položio zadnji ispit, a navečer sam bio u ferati za Split. Po povratku u Split, prvo radno mjestu je u ambulanti Grad, gdje sam ostao nekoliko dana i pobjegao u Šestanovac, preko Dugog Rata u kojemu sam bio zaposlen nekoliko sati. U Dugom Ratu sam u šest ujutro dobio posao, a u 10 sam dobio otkaz. Zašto? To je bila tvornička ambulanta, a moj stari je bio direktor tvornice "Dugi Rat" i onda je rekao dr. Stipišiću: "Ako on ostane ovdje radit, vi nećete dobit plaću idući mjesec." Onda sam otišao u Šestanovac jer mi tamo otac nije imao utjecaj – kazuje Petric.
U Šestanovcu je naš sugovornik bio liječnik dok jedan drugi legendarni splitski liječnik, dr. Dujomir Marasović, bivši "ravnatelj svih ravnatelja" KBC-a Split, nije otišao sa Šolte, gdje je bio liječnik.
– Čim je Duje otišao sa Šolte, ja sam tamo otišao, a za mnom je put moje kuće, prije mog odlaska na Šoltu, "letio" dr. Tommaseo, bivši šef splitske Kirurgije, kojemu sam bio obećao da ću doći raditi na Kirurgiju. No ja sam odlučio da ću ići raditi tamo gdje ću biti "sam svoj šef", jer sam želio slobodu u radu i nisam htio da netko drugi odlučuje za mene što trebam raditi. A kirurgija je striktno organizirana, pa sam otišao na Šoltu i bio otočni likar. I tako sam na Šolti bio 11 godina, do 1990. – govori Drago Petric.
Bio je liječnik za cijelu Šoltu, a "centrala" mu je bila u Grohotama.
– To je bila prava medicina jer sam bio jedini liječnik na otoku, samo sam imao babicu i dvije medicinske sestre. Porodio bih dijete, a to bi dijete poslije naraslo i dalje bi mi bilo pacijent. I to je nešto što ti nijedna druga grana medicine ne da, samo obiteljska medicina. Ti kao obiteljski liječnik sve pratiš, cijeli život. Svako kočenje auta ispred ambulante bio je znak da negdje idem. Ne nužno ljudima, jer najveća njega koju sam u 40 godina svoga staža doživio bila je za psa. Vojnog psa koji se zatekao na Šolti i ozlijedio u vrijeme kada su bile neke vojne vježbe. I nitko od vojske nije mogao doći po njega i odvesti ga u veterinara, pa sam mu ja šivao ranu na nozi jer bi bez toga bio uginuo. I onda smo ga izliječili, skinuli mu gips i išao je dalje. Liječio sam i koze i prasce, njih se njegovalo čudotvorno. Sjećam se kolegice, koja je ljeti došla kao ispomoć, kada je izletjela iz ambulante kričeći jer da su u ambulantu ušli s kozom. Bio sam i liječnik i veterinar – kaže Petric.
Prvu zahvalu na otoku, od nekoga kome je pomogao, dobio je kao mehaničar.
– Nikada nisam dobio kavu, neko žestoko piće ili, ne daj Bože, novac. Već sam dobio zahvalu od jedne strankinje koja je izišla u Rogaču s trajekta, razbila auto, a mene je vidjela ispred kuće u kojoj sam živio u Rogaču. Bio sam ispod auta u trlišu (radno odijelo), nešto sam popravljao, pa sam tako i njoj pomogao. Došla je sutradan ujutro i donijela mi čokoladu – govori Petric.
Taj život na otoku ne može se mjeriti ni s čim drugim.
– Ne može, to je raj. Odlazio sam po šoltanskim mjestima i pregledavao ljude, bez da oni dolaze kod mene u ambulantu. To danas mladi likari neće da rade. I tada mi je na pamet pala ideja da u šoltanskim starim i napuštenim školama otvorimo njegu za starije osobe u zajednici, jer sam zaključio da je taj narod na otoku prekrasan dok je na otoku, ali kada ga staviš u bolnicu u Split, da je katastrofa. Nema socijalizacije, nema ničega. Kada sam došao s tom idejom u Centar za socijalnu skrb, da se u starim školama na Šolti otvori stacionar za stare ljude, gdje bi oni imali sobe, praonu, kuhinju, njegu i pomoć, gledali su me kao da sam lud. Nisu htjeli to napraviti, već su izgradili Dom za starije i nemoćne na Zenti – priča Petric.
Prvi uveo računala u ambulantu
Stiže 1990. godina i naš sugovornik dolazi natrag u Split, i to "dva puta".
– Je, dva puta. Prvo su me stavili za voditelja ambulante Lokve. Tadašnji ravnatelj Doma zdravlja inzistirao je da se vratim u Split, a ja sam se htio vratiti, odnosno početi raditi nešto novo jer sve što radim mogu raditi najviše 10-ak godina, onda me štufa pa želim nešto novo probati. Tako sam došao u ambulantu Lokve i tamo zatekao starije medicinske sestre, koje su već bile "štufane" posla i shvatio sam da to nije "nova energija" i da nećemo puno posla obaviti. Okrenuo sam se, zahvalio ravnatelju i vratio se na Šoltu još godinu dana, dok se na Sućidru nije završila izgradnja ambulante. I tada se vraćam u Split, dobivam mlade sestre, s četiri ili pet godina staža, koje imaju volju raditi i kojima nije teško – prisjeća se Petric.
Na Sućidru je uveo u rad i računala.
– I to smo napravili prvi u Hrvatskoj! Stigla je jedna donacija, a od te donacije nitko u to ratno doba nije htio računala. Nitko nije znao što će s njima. Ja ih lijepo uzeo, odnio u ambulantu i bio prvi te 1992. godine u ovom dijelu Europe koji je imao kompjutore u ambulanti – kaže Petric.
Na Sućidru radi do 1998. godine, kada odlazi u privatnike.
– Nisam otišao samovoljno, već me potjerala tadašnja ravnateljica Doma zdravlja jer sam joj bio konkurencija za mjesto ravnatelja. Da sam znao tada pravo, ne bi me uspjela potjerati. I tada odlazim u privatnike i sa svojom prvom plaćom, odnosno ostatkom dohotka, kupujem prvi EKG uređaj u ambulantama Doma zdravlja. Počeo sam ulagati u opremu i bolju skrb za pacijente, a istodobno pokušavajući preko udruženja i Komore, kada se osnovala, utjecati na državu da počne drukčije promišljati primarnu zdravstvenu zaštitu. Nažalost, to nije išlo, pa sam 2010. postao ravnatelj Doma zdravlja, koji je bio u strašnim gubicima, više od 100 milijuna kuna s kamatama.
Reorganizirao sam Dom zdravlja, koji se sastojao od 13 bivših domova zdravlja, a sve je to bilo nepovezano i neorganizirano, pa su ti domovi zdravlja postali kao odjeli. Mislio sam da će to, kada vide, ostali domovi zdravlja po Hrvatskoj prihvatiti, ali, nažalost, do danas nisu prihvatili, nitko taj model nije "iskopirao", nego i dalje voze po naslijeđenim pravilima. A mi smo na taj način smanjili gubitke, imali smo manje administracije, bolje smo bili organizirani i do dandanas jedini dom zdravlja koji je organiziran kao bolnica je ovaj splitski – kazuje Petric.
Nakon devet godina, 2019., dr. Petric prestaje biti ravnatelj Doma zdravlja.
– Istekao mi je mandat, pa je natječaj za novog ravnatelja poništen. Još godinu dana bio sam v.d. ravnatelja, pa je za ravnatelja došao dr. Marko Rađa, a ja sam postao pomoćnik za kvalitetu. I onda sam se do kraja razočarao, jer sam cijeli svoj radni vijek pokušavao na malom uzorku (ambulante Šolta i Šestanovac) pa dalje širiti neke druge ideje. Kažu "ajmo ličit ljude". Što to uopće znači? Moraš imati kontrolu kvalitete, nekakve ishode, odnosno, jesu li ljudi danas sretni kada iziđu iz ambulante ili su manje sretni, jesu li zdraviji – pita se dr. Petric.
Je li to bio otpor politike, koja se miješa u sve, da se neke ideje implementiraju?
– Ne, to je bila nevoljkost. Jer ne možeš ti to primijeniti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a ne primijeniti u bolnicama i nikada nije bilo političke volje – kaže dr. Petric.
(nastavit će se...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....