Naša poznata znanstvenica: ‘Nudili su mi 5000 eura da umjesto studenta napišem diplomski! Bilo je ponuda i za doktorate...‘

Znanstvenica Livia Puljak: Nudili su mi 5000 eura da umjesto studenta provedem istraživanje i napišem diplomski rad

Skandalozna praksa pisanja doktorata za novac, nažalost, nije zaobišla ni hrvatsku akademsku zajednicu, o čemu je nedavno pisao tjednik Nacional.

Da se ne radi tek o izoliranim slučajevima među prvima je javno posvjedočila ugledna hrvatska znanstvenica i profesorica Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Livia Puljak, koja je izjavila kako je i sama dobivala ponude za takva plaćena rješenja i to ne samo za pisanje doktorske disertacije nego i provedbu cijelog istraživanja.

Profesorica Puljak bavi se znanstvenom metodologijom, objavila je 300 znanstvenih članaka u međunarodnim časopisima i mentorirala 76 obranjenih disertacija. Već godinama se nalazi na popisu jedan posto svjetskih znanstvenika s najvećim utjecajem citiranosti, a za Slobodnu Dalmaciju ispričala je sve o tome kako se i sama u više navrata našla na meti onih koji su je pokušali uplesti u ovu nečasnu mrežu.

Izjavili ste kako ste dobivali ponude za takva plaćena rješenja. Možete li se prisjetiti koliko se to puta dogodilo, koliko je ta nečasna pojava učestala?

- Takvih i sličnih ponuda da kolegama radim za novac nešto vezano za provođenje istraživanja, analiziranje podataka, pisanje radova i pisanje disertacija imala sam jako puno. Tko bi to uopće brojao. Vrlo često ne bih ni saznala kome treba takva usluga jer se ljudi za to raspituju preko posrednika. Netko mi se javi i pita me jesam li voljna nekom trećem napraviti neki znanstveni posao za novac. Te ponude odbijam i ne pitam komu to treba. Draže mi je i da ne znam. Zatim, javljaju se poznanici i kolege, iz Hrvatske i susjednih zemalja. Međutim, ljudi o tome ne ostavljaju pisane tragove. To se nudi u razgovoru, a ne u pisanim porukama, tako da nije moguće prijaviti takve nečasne namjere – kaže na početku profesorica Puljak, koja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, među ostalim, predaje i predmet Pisanje stručnih i znanstvenih članaka.

Što bi vam najprije rekli, kako bi vam pristupili oni koji su vam nudili novac da umjesto njih napišete doktorat ili provedete istraživanje? Je li to bilo kroz šalu, jesu li predlagali nekakav kvazi zajednički projekt, bili ‘mrtvi‘ ozbiljni ili na neki drugi način?

- Nikad to nije bilo rečeno kroz šalu niti su to bili prijedlozi iz kojih bih mogla pretpostaviti da bi oni htjeli da bilo što radimo zajedno, da im u nečemu pomognem u smislu savjetovanja ili mentoriranja. To mogu razlikovati savršeno dobro. Suradnike, odnosno koautore imam u gotovo svim svojim istraživanjima. Surađujem s brojnim kolegama iz zemlje i iz inozemstva, i kad vam se netko javi s prijedlogom znanstvene suradnje, to bude jasan i konkretan poziv koji u pravilu dolazi prije nego istraživanje uopće počne. Kolege mi se jave s idejom, predlažu da se uključim u planiranje istraživanja, da to istraživanje provedemo zajedno, pišemo skupa protokol istraživanja, odmah se dogovaramo i tko će imati kakvu ulogu u provedbi istraživanja i vrlo često se prema tom planu rada odmah i dogovori redoslijed koautorstva na budućem znanstvenom članku.

Ove situacije kad netko želi platiti uslugu vrlo su jasne. Netko želi da mu nešto napravi netko drugi, i namjera plaćanja se odmah spominje.

Prof. dr. sc. Livia Puljak kaže kako nečasne ponude za pisanje doktorata drugima za novac idu preko posrednika i usmeno, pa ih nije moguće prijaviti

Dragan Matić/Cropix

‘Ne moraš, ima tko hoće‘

Jesu li vam nudili i konkretne iznose novca i kolikim se iznosima radilo?

- Obično ne saznam koliko bi oni to bili spremni platiti jer me to ne zanima. No, najekstremnija situacija, u kojoj mi je ponuđeno da napravim cijelo istraživanje i napišem diplomski rad temeljem tog istraživanja, došla je i s konkretnom financijskom ponudom – ponuđeno mi je 5000 eura za cijeli taj posao. Prema toj ponudi, diplomand ne bi napravio apsolutno ništa, a od mene bi se očekivalo da napravim apsolutno sve da bi se istraživanje provelo i diplomski rad dovršio. U tom slučaju u kojem se spominjao konkretan iznos novca radilo se o izradi diplomskog, a ne doktorskog rada. No, problematično je da studenti uopće traže da im netko za novac napiše i diplomski rad i doktorat.

Kako reagirate kad čujete takav „prijedlog“?

- Zgražavam se, ali nikad ne pitam ljude zašto to ne rade sami jer se iz tih razgovora želim izvući što prije. Ne držim im bukvice. Nemam potrebu moralizirati drugima. Sigurna sam da znaju da je to pogrešno i suprotno etičkim kodeksima.

Sjećate li se prve takve ‘ponude‘ i kad se ona dogodila? Što ste u tom trenutku pomislili?

- Kad sam počela mentorirati doktorande, na početku nastavne karijere, poznanica koja je radila na jednom visokom učilištu u administraciji nazvala me i pitala bih li nekom napisala doktorat za novčanu naknadu. Rekla sam da ne bih. Ona je nezadovoljno odgovorila: „Dobro, nemoj, ima tko hoće“. I tu je razgovor završio. Meni je to bilo potpuno nepojmljivo. I još uvijek mi je potpuno nepojmljivo kad netko na doktoratu želi da mu bilo što napravi netko drugi. Doktorat je znanstvena škola, odnosno barem bi trebao biti.

Poslijediplomski doktorski studij bi trebao poslužiti doktorandima kao mjesto na kojem će naučiti kako se istraživanje planira, kako se istraživanje provodi i onda kako se temeljem tog istraživanja napiše disertacija i znanstveni članak za časopis. Nakon što doktoriraju, ljudi u pravilu žele raditi na fakultetu kao nastavnici pa onda postanu docenti i profesori koji bi trebali mentorirati nove studente na diplomskim i doktorskim radovima. Dakle, ako imamo osobu koja ne želi proći kroz taj proces učenja i ne želi iskoristiti svoj doktorat za stjecanje znanstvenog znanja, ta osoba kao fakultetski nastavnik ne može pomoći studentima i doktorandima izraditi nova istraživanja i disertacije. Tako se stvara začarani krug.

Prof. dr. sc. Livia Puljak: Mentori bi trebali prepoznati nesavjesne doktorande

Dragan Matić/Cropix

Mentor treba prepoznati nesavjesne doktorande

Kako je moguće da, na primjer, neki mentor doktoranda ne prepoznaje njegove nečasne namjere ili ne prepozna da rad koji je predan ili koji treba braniti nije njegovo autorsko djelo?

- To je odlično pitanje, i to se teško može dogoditi ako mentor kontinuirano i savjesno nadzire doktoranda. Moja suradnja s doktorandima počinje najprije planiranjem istraživanja. Doktorand i ja planiramo zajedno više istraživanja koja će se provoditi u doktoratu, zajedno pišemo plan istraživanja, zajedno provodimo ta istraživanja. Naravno, doktorand tu treba obaviti najviše posla, a moja je uloga nadzor i podrška. Nakon što su podaci prikupljeni, doktorand analizira podatke i onda pišemo znanstvene članke temeljem tih istraživanja i šaljemo ih u časopis. Te članke pišemo tako da doktorandi to moraju napisati komad po komad, i postupno mi slati na kontrolu kad nešto napišu. Nakon objave znanstvenih članaka doktorandi počinju pisati doktorsku disertaciju, koju opet pišu komad po komad i šalju mi postupno na kontrolu svaki novi dio doktorata. S takvim načinom rada meni je teško zamisliti da bi mi moji doktorandi dostavili gotovu disertaciju koju im je napisao netko drugi.

Uloga mentora tu je vrlo važna. Ako mentor radi s doktorandom kako treba, ne bi se smjelo dogoditi ni da doktorand ima potrebu da mu pisanje disertacije riješi netko drugi za novac. Također, mentor treba prepoznati doktorande koji nisu savjesni i motivirani pa im otkazati suradnju ako nisu na razini zadatka. Ista stvar je i s diplomandima, ali se od diplomanada očekuje da za diplomski rad naprave jedno istraživanje. Tako da je posao mog diplomanda mnogo jednostavniji u odnosu na doktorande, ali od njih svejedno očekujem da prođu cijeli taj proces sa mnom kao mentoricom. Međutim, ima mentora koji očekuju da diplomandi i doktorandi naprave sve sami i da ih se puno ne zamara. Ako nastavnik nije zainteresiran za istinsko mentoriranje i student je prepušten sam sebi u tom procesu izrade disertacije, onda takav nastavnik može potaknuti potražnju za plaćenim rješenjima.

- Ima li takvih nečasnih primjera u akademskom svijetu i na sveučilištima vani i u kolikim razmjerima? Kako se oni nose s tim?

- Nemam takvih iskustava sa sveučilištima u inozemstvu, ali ne bi me čudilo da svugdje ima ljudi koji pokušavaju nešto postići na brži i lakši način. Pretpostavljam da je to češće tamo gdje ustanove otvaraju poslijediplomske doktorske studije s glavnim motivom zarade na školarinama. Kod nas je normalno da doktorandi upisuju doktorske studije i plaćaju školarinu. U prestižnim ustanovama u svijetu to nije slučaj nego doktorandi postaju zaposlenici ustanove u kojoj rade doktorat i još primaju plaću, ili stipendiju, za taj rad. To je bitna razlika. Ako primate doktoranda kojeg ćete trebati plaćati, onda vam je itekako stalo izabrati što boljeg doktoranda u kojeg ćete ulagati novac. Ako pak upisujete doktorande zato da bi zarađivali na školarini koju vam uplaćuju, onda vam je u interesu upisati ih što više, kako biste zaradili više novca. Kvaliteta studija i podrška studentima tu su onda sporedni.

Usput, ako se prouče podaci Državnog zavoda za statistiku, doktorski studiji u Hrvatskoj spektakularno su neuspješni. Velik broj studenata upisuje se na doktorske studije, a relativno malo ih doktorate završava. Također, moja istraživanja disertacija obranjenih u Hrvatskoj pokazala su da te disertacije imaju često skroman znanstveni doseg jer se iz njih objavljuje malo znanstvenih članaka. A i kad se objave znanstveni članci, najčešće se objavljuju u časopisima iz Hrvatske. No, to je posve nova tema.

Nemoguće dokazati takve pojave

Kažete kako ideja da se takva nečasna ponašanja mogu sankcionirati u našem okruženju djeluje prilično idealistično. Na čemu temeljite te pesimistične pretpostavke? Smatrate li da netko u nas, i tko, štiti ili prikriva ovakve pojave i iz kojeg razloga?

- Ne mislim da to netko štiti ili prikriva nego da je teško ili nemoguće otkriti takve pojave ako je neki plaćenik za studenta napravio dobar posao. Više sam puta kao članica povjerenstva dobila na ocjenu diplomske radove za koje sam bila prilično uvjerena da ih studenti nisu napisali sami. Takve disertacije sadrže vrlo komplicirane izraze, formulacije i stilove pisanja koje se koriste u drugim znanstvenim područjima, ali ne u medicini.

Nekad posumnjam da studenti statistiku nisu napravili sami. Kad studenti nekome plate da im napravi statistiku, obično statističari idu napuhano prikazati taj svoj trud pa studentima naprave 50 slika i tablica pa spol ispitanika prikazuje zasebna mala tablica, a onda još ide i posebna slika koja prikazuje spol ispitanika. Za dob ispitanika naprave zasebnu malu tablicu, pa onda još i stave sliku za dob. I tako za sve podatke. A sve to bi se moglo i trebalo prikazati u dvije poštene tablice, na dvije stranice teksta. Ali ako nekom platite tisuću eura za statistiku, vjerojatno dvije tablice izgledaju kao preskroman rezultat takve cijene. Međutim, kao nastavnik ja nemam nikakvih dokaza da je to studentu napravio netko drugi. To je moja sumnja, ali nemam dokaz. Ne vidim uopće način kako bih mogla dokazati da student to nije napravio sam.

Na koji bi se način uopće mogle spriječiti takve nečasne rabote?

- U idealnom svijetu to se ne bi događalo jer bi studenti i mentori, a i studiji, bili takvi da se to ne može dogoditi. U idealnom svijetu fakulteti bi upisivali motivirane studente koji na studij dolaze isključivo sa željom da nešto nauče. I onda takvim studentima nije usluga da netko radi nešto umjesto njih. Takvi studenti žele naučiti samostalno nešto napraviti. Ali, s upisnim kvotama na visokim učilištima kakve imamo danas, to je teško očekivati. Ako netko ne upisuje doktorat da bi na doktorskom studiju nešto naučio nego upisuje taj studij samo zato da jednog dana ima titulu doktora znanosti, onda je od takvih studenata teško puno očekivati.

Zatim, trebaju nam kvalitetniji znanstveni mentori na svim razinama studija, koji će biti istinski zainteresirani za rad sa studentima, i prenošenje znanja studentima na završnim, diplomskim i doktorskim radovima. Kako bi se nastavnici potakli na mentoriranje studenata, primjerice, pojedine ustanove odlučuju da je mentoriranje barem jednog studenta na doktoratu kriterij za napredovanje u zvanje profesora. Međutim, onda nastavnici opet traže pragmatična rješenja. Neki uopće ne žele nekog zaista mentorirati na doktoratu nego traže prilike kako se na neki doktorat nadopisati kao ko-mentori.

Teško je ili nemoguće otkriti takve nečasne pojave ako plaćenik za studenta napravi dobar posao - kaže prof. dr. sc. Livia Puljak

Saša Burić/Cropix

Upisujmo motivirane studente

Kako sama visoka učilišta mogu djelotvornije reagirati na te pojave?

- Visoka učilišta mogu pokušati spriječiti potrebu za traženjem takvih plaćenih usluga organiziranjem kolegija koji će studentima dodatno pružiti mentorstvo i podršku. Na doktorskom studiju TRIBE vodim kolegij koji se zove Pisanje znanstvenog članka. Na tom kolegiju studenti od mene dobiju podatke na temelju kojih trebaju napisati znanstveni članak kakav bi se mogao poslati u znanstveni časopis. Dan po dan oni pišu dijelove znanstvenog članka i ja im to sve kontroliram i dajem savjete kako može biti bolje dok nije gotovo. Jedno je studentima dati pisane upute i o nečemu im pričati. Ali kad oni trebaju nešto sami napraviti, onda je to najbolji način učenja.

Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu na mom kolegiju iz znanstvene metodologije studenti Sestrinstva trebaju na četvrtoj godini studija napisati model diplomskog rada. Ja to zovem mini diplomski rad. Najprije učimo pretraživati literaturu, onda trebaju izabrati jedan upitnik iz literature, pa provesti taj upitnik na 10 ljudi. Zatim analiziramo te podatke, da nauče kako napraviti statistiku za tu vrstu istraživanja. Tijekom preostalih dana vježbi oni trebaju napisati malu disertaciju koja ima sve dijelove kakve ima i njihova buduća disertacija, odnosno diplomski rad. Te vježbe trebaju pisati na računalu ispred mene. Ako ne dođu na nastavu, dobiju za svaki dan izostanka tri negativna boda koja im se računaju za konačnu ocjenu. Time želim ukinuti mogućnost da bi im to mogao napraviti netko drugi.

Kroz te vježbe studenti nauče kako pisati pojedine dijelove diplomskog rada, i kako se citira literatura. Nastavnik svaki dan nadzire napredak i ispravlja komad po komad te mini-disertacije. Svrha je tih vježbi da studenti vide da oni to mogu sami, i da to nije nešto čega bi se trebali bojati. Pisanje znanstvenih članaka i disertacija nije kreativno pisanje za Nobelovu nagradu. Postoje pravila kako se to piše, postoje brojni primjeri. Na nama nastavnicima je da studente to naučimo i da ih odgovarajuće nadziremo i potičemo. Takav pristup nastavi izuzetno je zahtjevan za nastavnika, ali mislim da je to jedini ispravan način prenošenja znanja o pisanju znanstvenih članaka i disertacija.

Zaključno, studente trebamo bolje birati i više podržavati.