"Halo, halo, ovdje Radio Zagreb! Pozdravljamo svoje prve slušaoce i molimo da nam odmah telefonom javite kako nas čujete" prve su riječi koje su se mogle čuti u hrvatskom eteru, a izgovorila ih je Božena Begović, 15. svibnja 1926. godine u 20 sati i 20 minuta. Te večeri su slušatelji, nakon hrvatske himne, čuli uvodni govor dr. Ivana Sterna, službeni bilten, klasičnu glazbu i na kraju 15-minutne novosti. Od tada je stanica kontinuirano emitirala program, a na području tadašnje zagrebačke direkcije bilo je registrirano tek 50-ak radioprijamnika. Prva javljanja s mjesta događaja počela su u jesen, a prvo izvješće s otvorenog prostora bilo je otkrivanje spomenika Josipa Jurja Strossmayera u studenome 1926. godine.
Božena je dugo bila jedina spikerica, vodila je čitav program, a uz to je stavljala i gramofonske ploče, a kada zatreba proizvodila je i zvučne efekte. Zanimljivost je i da je organizirala prvi doček Nove godine uz radio. Vodila je na radiju i dječje emisije, a djeca su je obožavala, slala pisma i oslovljavala je s teta Božena.
Božena Begović ostala je prepoznata kao prva hrvatska spikerica, definicija od koje je pokušavala pobjeći tijekom cijelog života. Najveća ironija je što snimka, po kojoj je poznata, uopće nije autentična. Prava istina je da je prve riječi izgovorio tadašnji direktor radija, a Božena je njegove riječi kasnije samo snimila po sjećanju. Puno važnije od kratke spikerske epizode u njezinom životu jest činjenica da je svojim književnim i prevoditeljskim radom itekako doprinijela hrvatskoj kulturi. Rođena je u Splitu 1901. godine, bila je kći našeg poznatog književnika Milana Begovića i dubrovačke pijanistice Paule Begović rođene Goršetić. Svoje djetinjstvo je opisala kao poprilično tužno radi disfunkcionalnog braka roditelja. Osnovnu i srednju školu završila je u Hamburgu, a u Beču je pohađala Akademiju za glazbu i scensku umjetnost. Bila je glumica, kritika ju je jednoglasno hvalila, ali književnica u njoj je prevagnula.
- U kazalištu se nisam umjela snaći. Prvi put u životu srela sam se sa sitničavim intrigama i meni potpuno stranim pomanjkanjem drugarstva. Kada sam napisala esej za Suvremenik, pričalo se da je to moj otac napisao, jer to jedna žena ne može da napiše - kazala je svojedobno Božena Begović. Kako je sama navela u autobiografskim zapisima, književnost joj je bila utjeha.
- S deset godina već sam se snalazila u svjetskoj literaturi, poznavala sam klasična djela likovnih umjetnosti, velike majstore glazbe, plesala sam, glumila i pisala pjesme. Najviši su ljudi za mene bili umjetnici, a ni bogatstvo ni društveni položaj nisu na mene vršili nikakav utisak - napisala je.
Da se radi o ženi koja je bila puno više od prve hrvatske spikerice svjedoči i činjenica da je bila prva direktorica drame zagrebačkog HNK-a, prva direktorica Pionirskog kazališta u Zagrebu (današnji ZeKaEm) te osnivačica i prva predsjednica Društva hrvatskih književnica.
Nedovoljno je hvaljen i njezin prevoditeljski rad, Begović je prevodila na njemački, češki, francuski, esperanto, a poznavala je dobro i talijanski te engleski jezik. Gotovo cijeli književni opus Miroslava Krleže prevela je na njemački jezik, a važni su i njezini prijevodi Marina Držića, Gustava Krkleca, Vesne Parun i Milivoja Slavičeka. S francuskog i njemačkog jezika prevodila je Rilkea, Zweiga, Paulu Preradović (unuka Petra Preradovića koja je poznata i kao autorica austrijske himne), Balzaca, Maupassanta, Musila, Stendhala, Anouilha, Kleista, de Saint-Exupéryja.
I sama je autorica brojnih djela na hrvatskom i njemačkom jeziku, a njezin njemački opus danas se čuva na Slavističkom institutu u Grazu. Neki izvori Begović navode i kao prvu ženu koja je bila u životnom partnertsvu s drugom ženom na ovim prostorima. Njezina dugogodišnja partnerica i životna suputnica bila je Joelle Vuković, plemkinja po rođenju, koju Aris Angelis u svojoj knjizi opisuje kao ljevičarku, osebujnu i samoživu osobu koju je obitelj proglasila "crvenom ovcom" zbog njezinih političkih pogleda. Prije Joelle, Božena je bila kratko zaručena za mladog liječnika Dubrovčanina iz tradicionalne obitelji, a kasnije i nesretno zaljubljena u oženjenog muškarca. Osim nesretnih ljubavi, averziju prema muškarcima u njoj je izazivala i negativna slika koju je imala o vlastitom ocu.
Vuković i Begović živjele su zajedno u Zagrebu na adresi Jurjevska ulica 19, a zanimljiva je činjenica da su u toj ulici svojedobno živjeli Ivan Mažuranić, njegova kći Ivana Brlić Mažuranić, Antun Gustav Matoš te znanstvenik Fran Bošnjaković. Joelle Vuković najbolje je poznavala Boženu, a o njezinom životu je govorila novinarki Yugopapira, Maji Benović, 1986. godine. Joelle je nakon Boženine smrti, 1973. godine, o svom trošku izdala njene izabrane tekstove kako bi "sačuvala uspomenu na tridesetak godina zajedničkog života i rada". Njihov zajednički život nije bio niti malo lagan.
- Božena je uvijek prilično teško živjela. Noćima je prevodila da bi sebi mogla priuštiti neku sitnicu. Tako je bilo i kad smo počele zajedno stanovati. Mjesecima smo morale štedjeti da bismo kupile jedan čajnik i kao djeca se tome radovale - opisala je Joelle.
Božena je pravo prijateljstvo pronašla u Miroslavu Krleži i Augustu Cesarecu. Za Krležu je govorila da je, unatoč svojoj intransigentnosti, beskrajno dobar, a Cesarec strpljiv i uvijek spreman pomoći. S Krležom je posebno voljela igrati društvene igre.
- To dvoje, Krleža i Božena, po mnogo su čemu bili slični. Možda će vas iznenaditi, no i on je bio vrlo zaigran. Trebalo ga je vidjeti i doživjeti kako se, kao dječarac, uzbuđuje i žesti dok smo igrali potapanja brodova. Sjedio bi kod nas do policijskog sata, opušten, baš svoj. Tada se nije ustručavao pokazati svoju pravu narav, a bio je tako mekane duše, kao meko kuhano jaje. Dobar, pravi prijatelj prijatelju! Tada bi mu Božena znala reći: "vladate se kao bijesan pas na lancu, a takvi uopće niste." Krleža bi je pogledao, nasmijao se krajičkom usne i odgovorio: "Zato da drugi ne bi vidjeli da u sebi plačem" - kazala je Joelle Vuković novinarki Yugopapira.
Zanimljivo je i da je Boženin otac Milan Begović bio vjenčani kum Miroslava i Bele Krleže. Osim Krleže, čest gost u Boženinom i Joellinom stanu bio je i Ivan Goran Kovačić. Za vrijeme vladavine NDH, Božena je odbijala književno djelovati, a tada prekida i svaki odnos s ocem kojeg je smatrala miljenikom režima. Život Milana Begovića u tom razdoblju je i sam Krleža opisao kao "bizarnu operetu s tragičnim krajem".
- Umrla je u petak, bolesna, u krevetu u prvim jutarnjim satima, kad se noć još nije predala danu - znakovito je javnosti obznanio njezinu smrt Večernji list, 13. lipnja 1966. godine. O tome koliko malo hrvatska javnost zna o Boženi, najbolje je rekla njezina životna partnerica Joelle Vuković.
- Božena je bila veliko ime naše kulture, ali je danas nekako zaboravljena i zapostavljena, sjete je se tek kad je godišnjica Radio Zagreba pa je spominju kao prvu spikericu koja je 1926. godine pozdravila prve slušatelje, s onim poznatim “Halo, halo, ovdje Radio Zagreb, javite kako nas čujete”. I to se onda vrti na radiju po cijeli dan, a to uopće nije originalna snimka, nego je to Božena naknadno snimila negdje u šezdesetim godinama... Božena je bila prva spikerica na radiju, čitala je ulomke iz romana i recitirala poeziju, svoju i tuđu, vodila je glazbene emisije i glumila u radiodramama. Pričala mi je da bi najavila neku glazbu, onda bi s pločom otišla u drugu sobu i tamo je stavila na gramofon dok su slušaoci to strpljivo čekali. Ali sjećati se Božene Begović samo kao radiospikerice je velika nepravda i prava sramota. Ja se uvijek naljutim kad čujem – “Božena Begović, prva spikerica Radio Zagreba”. Ukratko opisati neku ličnost samo jednom rečenicom nije lako. No kad je riječ o Boženi, nije nemoguće. Pomaže nam njezina životna maksima – “Biti čovjek!” - kazala je Joelle
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....