– Pogledaj ove divote! Zelenilo di god ti se pogled pruža – govori nam Tihomir Bečko, koji je svoj novi "hobi" pronaša na didovini u Udovičićima, kod Sinja. Preciznije, lokacija Vukotinac u općini Otok.
Solinjanima je Bečko poznat kao gradski vijećnik, jedan mandat je bija i dogradonačelnik. U aktualnom sazivu nezavisni koji je u Gradsko vijeće ušao s liste Domovinskog pokreta. Splićanima će možda bit poznatiji kao nekadašnji susjed na Blatinama, a Sinjanima u zadnje vrime sigurno sve više jer geni zovu u rodni kraj, kaže.
– Skoro tri iljade kvadrata ima ovde, kapule, boba i bobića, njega san posadija da obogati zemlju dušikon. Onda ima kapule u tri boje, kornišoni kukumari za kiselit, stotinjak poma, trista paprika, tikve i tikvice, one japanske za juvu, balancane, koji red fažoleta, dva reda cikle... – nabraja Bečko dok pokušavamo pažljivo gazit između redova, a pod nogama se osjeća ona lipa, bogata crnica.
Kumpiri ili tulipani!?
– A, vidi tulipana! – uto će naš domaćin čučnuvši među onin cviton od kumpira, dok mu viri samo šešir sa širokin obodon.
– Triba se dobro zaštitit. Možeš ovde radit do devet i po ujutro, dalje ne, jer ćete opalit sunce. Iza toga uzmeš neko ladno piće, tu s izvora, i odeš se bacit u Rudu, osvježit.
– Jesi vidila kumpire, pare tulipani – nastavlja dok pratimo dalje verduru po njivi.
– Nepolivan, netretiran. Nastojin da bude ekološki koliko god mogu. Kad netretiran zna pojist crv... Posadiš zato više, pa crv uzme svoje, ti svoje... – doskoči tako Bečko prirodi i objašnjava kako se u idućem razdoblju riješi i trave.
– Dosad san travu čupa tri puta, sad je s tin gotovo, sad između redova boba i bobića ide kapula – veli ovaj 56-godišnjak, pa iščupa par onih crvenih da se vidi kako će bit baš "slatke" za narizat je u salatu.
‘Nikad prije nisan kopa‘
– Priko sto kila boba san nabra, razdilija kolegama, žena svojin prijateljicama. Ima san i dinje, cate, ali je propa cili red.
Ima jedno 4-5 godina da san počeja obrađivat zemlju. Dotad ništa nisan nikad zakopa. Budući da sam ka branitelj u mirovini i nisam više bija zamjenik gradonačelnika, a petero dice već nareslo, kod mene se nekako stvorija višak vrimena i tija san ga pametno iskoristit.
Odeš tu i tamo u kafić, proćakulaš, popiješ piće, kavu, ali fali još nešto da bi čovik bija zadovoljan, i tako su mene povukli geni, a i žena Anđelka mi je tu iz Otoka, tako da smo se pomalo počeli tu vraćat.
Kuća, odnosno didovina u Udovičićima, u centru sela, bila je zapuštena. I njiva je 40 godina bila zapuštena. Prije je to sve obrađiva moj dida i stričevi. Nas je u matere Nene i oca Martina inače četvero dice, sestra, dva brata i ja, roditelji su nažalost ima dugo pokojni.
Splitsko ditinjstvo
Niko od nas nije toliko često dolazija, pa nije bilo ni vrimena za oživit parcelu. Međutin, jednom prigodon sam ka izaslanik Grada Solina bija na jednon fešti u općini Otok, na Ovrlji. Prekrasno je tamo, pođite ako niste bili! – domeće naš sugovornik.
– Upozna san tako neke ljude i angažira san se da oživimo našu staru kuću. Do tada nismo bili toliko vezani jer smo ka dica živili u Splitu, ja od sedme godine. I tako da je moje ditinjstvo vezano više za Blatine, Firule, Trstenik, tamo uz potok, u kavi tamo iza kuće, u Dubrovačkoj di je tunel, na igralištu Osnovne škole "Ranko Orlić"... To je bilo moje ditinjstvo – govori nam Bečko, objašnjavajući kako se potom s obitelji skrasio u Solinu gdje živi već 24 godine.
Solin – prvi izbor
– U Solinu san od 2000., ima san tad već dvoje dice, ostali su "stigli" kad smo izgradili kuću u Rupotini. Brat me nagovorija da ovde kupimo zemlju i sagradimo kuću. Solin je prije 20 i nešto godina godina bija moj prvi izbor. Ima je sve ono šta je mene zadovoljavalo. Ima je najjaču kombinaciju. Živija si na periferiji s odlikama sela, a ima si sve mogućnosti grada, autobusna stanica je bila na pedeset metara od kuće. Sidneš u bus i eto te isprid splitskog kazališta, vrtić je na stotinjak metara od kuće, blizu je i škola – ističe Bečko.
– Kad san doša živit u Solin još je svit u susidstvu drža koze, a sad je zabrana držanja domaćih životinja. Mislin da nije isto donit tu odluku za centar grada ka za Rupotinu, Mravince ili Kučine, recimo, di svit još može živit od toga ili se pripomoć – smatra Bečko i dodaje kako mu ove gužve sve više prave problem, pa se orijentira više u suprotni pravac. Iz Rupotine ide sve češće po spizu i na kavu u Dugopolje.
Gužve i cijene kvadrata
– Već pola godine se do centra Solina ne možeš brzo spustit. Prometna zagušenost je sve veća, a sve više je zgrada i izvan centra. Kako je prije bilo popularno da mlade obitelji, ka šta je bila i moja, sele iz Splita u Solin, sada će se dogoditi da će morati seliti dalje, u Dugopolje, Dicmo... Ako se i moglo naći stan za 2800 eura po kvadratu, na lokacijama koje nisu blizu centru, rasprodalo se u čas – objašnjava Bečko i smatra kako će se sve više ljudi vraćati ili odlaziti u Zagoru.
– Ovo je za mene prekrasan kraj, jedna od mojih najdražih mikrolokacija, ova u Vukotincu pored Rude, a ima ovakvih stotine. Lipa su i sva ova okolo mista, Grab, Gala, Han, Obrovac..., ma, sve je divota. Ljudi ovde lipo žive, a najvažnije ti je da imaš vodu. Mislin da je i prije 50 godina život ovde bija dobar. Bile su dvi tvornice, "Cetinka" i "Dalmatinka". Ako bi recimo radija prvu smjenu, dođeš u dvi ure s posla, a nakon toga ideš u vrtal, u polje, jer svako domaćinstvo je imalo zemlju koja se obrađivala, neko je ima kravu... Možda se nije imalo toliko para, ali se živija kvalitetan život.
Sinjsko polje i kolega Bulj
Polako se ljudi vraćaju, s obzirom na cijenu kvadrata doli, a nije ovo više ni daleko, za po ure si gori. Obrađuje se sve više, ali još premalo koliko bi Sinjsko polje moglo dat. Vidin da je i kolega Miro Bulj "u modi", da se osin politike, bavi i poljoprivredon. Ne znan koliko je toga, vidin samo ono na slikama, pa ne mogu usporedit – govori pa uspoređujemo malo politiku i poljoprivredu.
– Politika je stresan posal, jer ako se angažiraš s emocijama, to te troši, a ako ćeš samo dizat ruku, moš tako petsto godina – kazuje naš sugovornik dok stižemo do uvrh polja usrid novih nasada, pa se u tom kontekstu prisjeća i jedne anegdote.
– Bili su izbori za Sabor. Da san ruke jednon momku na listi Enija Meštrovića, svima znanog ka Ričard. Ja se javin na videopoziv, a Ričard će na to:
– Ma, čekaj! Je l‘ ti to kopaš?
– Jesan – odgovorin ja.
– Ti si jedina budala političar – kaže mi on. Baviš se poljoprivredon, a niko te ne snima.
I tako, kroz priču, vraćamo se nazad među zelenilo i taklje.
Taklje s Rike
– Ova ti je s Rike, donija san je iz Solina za potakljat ove kukumare – pokazuje Bečko, pa govori koliko mu je ovo polje dalo koristi u svakom smislu.
– Stvarno mi rad u polju pomogne, rastereti me, drugačije se osjećaš kad se umoriš. Opuštanje je to za mozak, a imaš i korist. Ne toliko materijalne koristi nego više zato jer znaš šta jedeš, jedeš zdravo i kvalitetno... Moja dica to kuže, kad jedu kumpire znaju reć, ovo je naš, ovo je naša kapula ili naša blitva.
Ako san izvadija kil blitve, toliko skuvan i toliko je bude na kraju, a ima osin blitve i brokule, kaula, verzota...
Većinon je sve za doma, za naše potribe. I sve je domaće.
Ne znan koliko naši ljudi cijene ekološki uzgojenu hranu. Pari mi se da je bitnije da je kumpir jeftin, a kakva je kvaliteta njih ne zanima... – smatra Bečko koji u čast uspomenama iz ditinjstva sadi i kukuruz šećerac.
– Posadija san par redova kukuruza stare vrste, da mogu i dica kad dođu ubrat koji klip i peć. A, sigurno oće i Roza, i Roko, i Filip i Lovre i najmlađi Špiro.
Naučija sve na internetu
– Pošto ništa nisan zna o poljoprivredi, internet je sveta stvar, naučiš se, a važno je i prihvaćat nove stvari. Znaš kako je ovde bilo prije, vjerojatno ka i u nekin drugin mistima?
Sadija se kukuruz i fažol oko kukuruza, sadija se ječam, povrtne kulture vrlo malo.
Ideš orat, a svit će ti: "Di ćeš sad u drugi misec frezat njivu?"
Prije 26 godina kad san se oženija pitan ja punca zašto ne sade malo balancana, tikvica...
– Zete, mi to damo prasadi – nasmija me punac, jer prije je bilo drugačije. Ljudi bi sadili kupus i onda bi ga kiselili. Nije bilo kaula, brokula... – govori Bečko koji sada ima i kupusa verzota, pupčara, ima rašćike...
– Ni bob se prije nije ovde sadija. Lani san i 20 kila babura podilija, ove godine san posadija paprike za peć. A, tek kumpira – prilazi rukon nježno priko cvita.
Ječam u vrićice
– Prošle godine san posadija 170 kila kumpira, ove nešto manje, jedno sto. Očekujen, ako bude sve u redu, da ću imat 2,5 tona kumpira, ako ne bude ka lani plamenjača ili neka takva bolest.
Kad san počinja rekli su mi teška ti je ova zemlja. I stvarno je, ali kažem, imaju moderni strojevi... Prvo udren s velikin traktoron, onda iza s dvi manje freze. Prve godine san posadija ječam da to malo rastravin, oživin i bome je uspilo. Odnija san ječam onda stupat. Bilo ga je 69 kila, stavija san u vrićice, brzo se razgrabilo kad se zna da je sve domaće.
Svako deset metara stavin prskalicu da zaliva, ali pošto je sada bila kiša nije bilo potribno, a iman i gumu ako ustriba.
Posija san i ljute papričice. Sve je sime moja proizvodnja, napravija san mali plastenik oko kuće u Solinu. Ništa ni bez Solina.
Papričice su tu jer one tribaju puno više topline, paprika je triba više od pome – objašnjava nan šta je sve naučija.
– Prošle san godine bacija sedan tona stajskoga gnoja, skoro troduplu dozu... Profreza. Iza toga su pale dobre kiše, i vidi sad kad je poma krenila. Vidi koliko je debela stabljika, tamnozelene boje, "modra" skoro – vata rukon oko pome.
– Često se sitin kako bi mi Marin Matijević, nekadašnji kolega vijećnik, zna dometnit, onako u razgovoru, ćakuli: "Lako je tebi kad imaš rezervni položaj". To tek sad shvaćan! – veli Bečko.
Vukotinac – mjesna plaža
– Ovde dođen par puta tjedno, ovisno koliko ima posla. Pomogne žena i rođak, a posli se tu može guštat na šentadi i u ladovini uz rijeku.
Nadan se uvrštavanju u Prostorni plan i legalizacije Vukotinca kao mjesne plaže.
Ovo mi je, odista, jedna od dražih mikrolokacija, proradile su emocije, jer sam odavde i eto me... Sad san dobar dio tjedna tu, a pogotovo liti, ni ne osjetiš vrućine. Kad se umorin oden ponekad u jednu gostionicu u blizini, na Ovrlji, zaigrat na karte, briškule, trešete ili trijumfa, ali svi viču na mene, kad san najgori igrač – smije se Bečko.
Možda ne zna štrocat ili čuvat lišinu za pobjedu, ali iz polja očito ne izlazi bez punta!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....