Na klupi piše Ministarstvo tuđih poslova. Prazna je. A kakva će i biti u podne.
Domaći svijet posakrivao se po kućama, sklopio škure i naložio klime, a stranci, koji uglavnom govore ovim našim jezikom, još uvijek svačijim i slobodnim od svakoga zakona, drže se plaže i hlada, pa se kvase u vodi što se more zove.
A zadnji ministar koji je Gradcem koračao - jer u Gradcu smo, na istočnom obodu Splitsko-dalmatinske županije, mirnom i opuštenom poput samog kraja svijeta, a to kraj i jest, jer nakon njega niti ičega više ima, niti ičega treba biti - bio je Goran Marić. Neobičan tip. Lajav. Dao je ostavku nakon što je otkriveno da je muljao s nekretninama. I svojim i tuđim. I da nimalo nije drukčiji od ostale braće HDZ-ovaca.
A taman se bio uhvatio posla. Bio je prvi i zadnji ministar državne imovine. I prvi i zadnji ministar koji je došao u Gradac. Ako ne računamo Borisa Lalovca, kojemu je Gradac rodno mjesto.
- Ne mogu govoriti što je bilo prije mene, ali otkako sam ja načelnik, a to je od 2017. godine, samo je Goran Marić ovdje navraćao, a nakon njega nitko - kaže nam načelnik općine Matko Burić.
Da mu je riješiti najveći problem, Gradac bi bio spašen. Ovako, životari. Od sezone do sezone. A kad dođe jesen pa kad se Gračani krenu prebrojavati, kao nakon kakve teške bitke, zlo mu dođe. U samome mjestu, u deset godina, od 2011. do 2021., broj stanovnika pao je s 1308 na 989, a u općini, koju još čine Brist, Drvenik, Podaca i Zaostrog, sve perla do perle na kraju biserne makarske niske, skliznuo je s 3261 na 2401. Ajme.
Sve propada
Samo se odmarališta drže. Koliko ih je bilo prije deset, dvadeset godina, toliko ih je i danas. I kakva su bila onda, takva su i sada. Nikakva. Usred jednog nikla je i smokva. Eto kakva su.
- Sve propada - zdvojno će Burić.
Općina čisti okoliš, koliko može, da se zmije ne kote i da je manja sramota, ali nema tu velike vajde, odmarališta ostaju gračko ruglo. I nikoga dalje od Gradca nije briga što je tako.
- Za sve je kriva Republika Hrvatska - kratko i jasno će Burić.
Nema tu, dodaje, velike filozofije. Odmarališta treba ili vratiti vlasnicima u BiH i Srbiji ili ih dati u zakup. Status quo najgora je opcija.
Goran Marić bio je 2018. godine raspisao natječaj za zakup 11 gračkih napuštenih odmarališta na koji se javilo više od 300 ponuđača, a s nekima su sklopljeni i ugovori. No, na koncu su raskinuti. “Zbog spleta nesretnih okolnosti”, kako su kolegici Dijani Turić u ožujku ove godine kazali u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.
“Nažalost, zbog spleta nesretnih okolnosti, a prije svega zbog pandemije koronavirusa, investitori su zapali u probleme (...) Pritom je važno naglasiti da je Ministarstvo izišlo u susret investitorima na način da je svima produljen rok za dovođenje nekretnina namjeni na dodatnih godinu dana upravo zbog pandemije koronavirusa i problema koje je izazvala. Međutim, ni taj potez nije bio dovoljan da bi ugovori ostali na snazi. Slijedom navedenog, javni poziv nije bio poništen, već su po njemu sklopljeni ugovori koji su u pravilu kasnije raskinuti zbog okolnosti na koje nitko nije mogao utjecati”, objasnili su u Ministarstvu.
Nisu objasnili što se čeka s novim natječajem. Tek su napomenuli kako “imaju u planu objavljivati nove pozive na 30-godišnji zakup nekretnina, odnosno do bilateralnog rješavanja sukcesijske imovine”.
Cijena godišnjeg zakupa bila je simbolična, 20 kuna po četvornome metru. Što je, s obzirom na to u kakvu su stanju zgrade, i razumljivo. Niti jedna, naime, bez velikih ulaganja ne može biti privedena (turističkoj) svrsi, a većina zapravo treba biti do temelja srušena. No, nestvarne lokacije na kojima se nalaze, blizina mora i plaža prije svega, čine ih iznimno atraktivnima i poželjnima, stoga i ne čudi što je prvi natječaj izazvao golem interes.
Ljudi bi uložili, a mi smo nemoćni
- Svako ljeto dolaze potencijalni kupci, interesiraju se, imaju novac, spremni su uložiti, a mi im nemamo što reći. Najgore je što ne znamo ni na koga ih uputiti, jedno ministarstvo upućuje nas na drugo, drugo na treće, a treće nas vraća na prvo - govori Burić.
Zanimljivo, bosanskohercegovački mediji objavili su kako i Sarajevo prodaje jedno odmaralište, i to ono najveće, na pet etaža, sa smokvom u lobiju. Riječ je o “Đuri Salaju”, hotelu kojemu su u Jugoslaviji vlasnik bili “Titovi rudnici uglja” iz Tuzle. Kako je prije dvije godine priopćeno iz Agencije za privatizaciju Federacije BiH, sa zagrebačkom podružnicom tvrtke “S DRIVE rent” iz Kiseljaka sklopljen je predugovor o kupoprodaji “Đure Salaja” za cijenu od 4.878.654 konvertibilne marke.
Bilo je to prije dvije godine. Prodaja iz sedmog pokušaja. I, kako tada, tako i sada. Đuro Salaj okreće se u grobnici narodnih heroja na Mirogoju. Ime mu po sudskom blatu valjaju. Sijevaju tužbe i protutužbe, na sve se strane javljaju (su)vlasnici pa se na koncu i ne zna tko ima pravo “Đuru” prodavati. Niti u Bosni i Hercegovini, a kamoli u Hrvatskoj.
“Iako ih se vodi kao općenarodnu imovinu, odnosno društveno vlasništvo, zemlja za sve te objekte uredno je plaćena (...) Za kopije 20 kilograma dokumentacije o tome u Zagrebu sam prije desetak godina, kada sam dokaze predavao Ministarstvu pravosuđa, dao 500 eura.
Osim toga, u Beču je 2001. godine potpisan međudržavni sporazum i na osnovi njega Hrvatska je bila dužna vratiti svu tu imovinu. Potpisan je potom i ugovor, koji je potvrdio ovaj sporazum, dok je Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije Sabor RH usvojio 2004. godine. Sve je regulirano, ali nitko to u Hrvatskoj ne poštuje”, kazao je za “Slobodnu” još prije sedam godina odvjetnik Ramo Atajić, prokurist Zajednice za odmor i rekreaciju radnika BiH.
I Ostojić je ovdje ljude liječio
Neobična je zemlja ta Bosna i Hercegovina, i to sasvim, pa nije neobično da ima i takvu zajednicu. U zlatna vremena sindikalnog rodoljublja u Gradac je ljeti dolazilo na tisuće jugoslavenskih radnika i njihovih obitelji. Samo u odmaralištima moglo ih se odjedanput smjestiti oko 2500. I ambulantu je Gradac imao. I liječnike. Kažu nam domaćini kako je i dr. Rajko Ostojić dvije sezone tu proveo. Gradac je bio pravi mali grad, s privatnim smještajem ljeti bi narastao i do 14.000 ljudi.
- A sad imamo samo mrtvi kapital - ogorčeno će Burić.
Ne može vjerovati da se već godinama po pitanju odmarališta ništa ne miče s mrtve točke. Da Zagreb hladno gleda kako mu djeca odlaze, jer im se ne čeka i ne sluša obećanja, jer im je puna kapa neiskorištenih potencijala, jer ne žele i sami biti neiskorišteni potencijal.
Glavna ulica u Gradcu zove se Obala. Samo tako, Obala. Ničija. I svačija. Kao jezik. Ako se znadeš njime koristiti, tvoj je, nosi ga.
A duž Obale poredala se odmarališta. Vidi se da im je neugodno. Što im se obraćamo. Što prolazimo kroz vrata kojih nema. Što pozdravljamo ljude kojih nema. Što razgrćemo posteljinu po krevetima kojih nema. Što se igramo na kukalo s djecom koje nema. Što sjedimo na terasama kojih nema. Što se radujemo ljetu kojeg nema.
A opet, drago im - šapću - što smo došli. I što barem netko ne misli da su ovo tuđa posla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....