Ima već 31 godina da ovaj mali splitski buffet, sa svojom najjednostavnijom ponudom na svijetu, prkosi ugostiteljskoj velesili koja se s turistima narodila u našem gradu. Ne mijenjaju recepte nikada, koriste uvijek iste namirnice, kužina im broji niti 15 kvadrata. I svaki dan, osim blagdana i 40 dana kolektivnog siječanjskoga godišnjeg odmora, uvijek su puni.
Ma čekajte, u moru svih tih fast foodova, lepinja, ćevapa, tortilja, manistra, miješanog, fensija-šmensija s 10 sljedova, oni mirno, tiho rade svoje ugostiteljstvo. Bazirano na, evo da vam kažemo sve skupa sedam bazičnih namirnica, puno smo vam i rekli.
I ne, nismo ih lako privoljeli na razgovor. Nisu od svjetala pozornice, a kod njih je uvijek teatar. Dovoljno je reći da u šest ujutro cijela peškarija ovdje dolazi po prvu kavu.
U šest nula-nula Dinka Buha, mama vlasnice buffeta "Zlatna ribica" Anite Bejo, otvara vrata ugostiteljstva. Na tri su metra od sjevernog zida splitske Peškarije. Na starinskom pultu već čekaju kave, kako se iz kužine donose i slažu, ribari i prodavači ih onako vruće hvataju u ruke. Odmah kreću i poslovi, Dinki treba frigadura. Ribari je uvijek za nju čuvaju.
- Ja sam Dinka Buha i evo već 31 godinu u ovoj našoj maloj "Zlatnoj ribici", našem obiteljskom poslu, pečemo i nudimo frigaduru. Pa šta se taj dan nađe na peškariji, to ulazi u naše friteze. Iz dana u dan i tako 31 godinu. Naši susidi ribari, zid nas dijeli, a život spaja, donose nam drito s mora najfriškije srdele, gavune, papaline, trljice, moliće, kozice.
Lignjice kupujemo smrznute jer su na peškariji puno skuplje, a mi ne želimo derati ljude visokim cijenama. I fali nam girica, ali nad njima je sada zabrana lova. Kad opet dođu u mriže, bit će i kod nas u teči. I to vam je jednostavno da jednostavnije ne može biti, slatka frigadura, slane srdele, pomfrit, sezonska salata, jedeš prstima i uživaš. Ne tužim se, lipo nam je, posla imamo već 31 godinu, živimo, radimo. Ljudi nas vole - veli Dinka.
Bez luksuza i blještavila
Prostor "Zlatne ribice" je pravo težački. Unutar nje je nekoliko stolova načičkanih jedan do drugoga, gosti se skoro leđima dodiruju i to nikom ne smeta. Šank, onaj iza kojeg doslovce možeš zamisliti drobatog veselog gostioničara s krpom na kockice, nema ni luksuza ni blještavila. Sve je tu samo legero, taman da sjedneš, zasučeš rukave, uhvatiš prstima hrskavu spizu i baciš se na posal.
Dolaze domaći, dolaze brojni otočani koji na provišti povire kod Dinke ili kćerke joj Anite na marendu, ručak ili večeru. Evo već i stranaca s bagajima na leđima, čuli su za njih od usta do usta, od mreže do mreže. I influenceri su napravili svoje. Usput, ma znate li što je frigadura? Rekli bi Englezi, fish and chips. Samo što je ovo naše bolje, jer je iz našeg mora. S okusom soli, čistine.
- Prije je ovdje bila gostionica "Sloga", firme "Laurus", koju su 1993. odlučili dati u najam. Ja sam vam tada radila u "Laurusa", bila sam konobarica u "Bellevuea". Trebalo je platiti 30 tisuća i deset maraka za uć unutra, to su bili veliki novci. Nismo imali toliko, ali pomogle su nam muževe sestre, dali su nam ogromni vjetar u leđa.
U misec dana smo sve očistili, opiturali, vidili da je kužina premala za neko ozbiljnije kuvanje. I onda smo iz jelovnika izbacili gulaše, fažole, tripice, lešade i ostavili samo frigaduru. I frigadura je tako s nama ostala svih ovih 31 godinu. To je bija čisti pogodak. U sridu. Jer znate, ovo gradu triba, neka restorana svih vrsta, ali ovo je ono naše, domaće. Babina i materina brza spiza - veli Dinka.
Tajna uspjeha
Tajna njihova rada je da tajne nema. Sve što se tog jutra nađe na banku ide odmah na čišćenje. Čim završe kave, pale se friteze, diže se temperatura ulja, ubrzo kreću i prve marende. Evo nam i tajne savršene frigadure, koristi se palmino ulje, friška očišćena, pobrašnjena riba se baca kada počne cvrčati, malo se drži unutra, vadi, soli i putuje do gosta. Može se birati miks, pržena sitna ili miješana riba, sendvič s frigadurom, pomfrit, salata.
- Obožavam ovaj posal, toliko da bi, kad bi se opet rodila, opet odabrala konobarenje i kužinu. Volim ovu živost i ljude. Cijela nam je obitelj tu, muž je u nabavi, ja sam ujutro u buffetu, ćer Anita je popodne do navečer. I njena su dva sina, dva moja unuka, u ovoj priči, ništa im nije teško, ni radit u kužini ni konobarit. Imamo i radnice. Jedino me nešto muči.... - veli.
Već znamo što. Ono što muči većinu ugostitelja iz centra. Ona metla sa Zapadne obale koja je pomela, ali ne svima, stolove kako bi grad napravila, rekoše, čistijim.
O.K., negdje je to trebalo, slažemo se. Ali je li baš bilo nužno nekima skinuti baš sve? A nekima blizu ostaviti baš sve. Recimo, "Zlatna ribica" je izgubila sve vanjske visoke stolove, tako da gosti koji tu prolaze pojma nemaju da je unutra unikatna splitska ponuda. Tek kada povire u prolazu, ili osjete miris, otkriju blago.
- Od kada su maknuti stolovi, sve iz centra, grad je umra. Neću sudit, neke je stvari trebalo uredit. Ali kad sve makneš, ko će ti od domaćih zimi doć u grad, kako će te gost uočit. Imali smo nekoliko stolova, sve su nam skinuli. I eto, guramo opet, radimo. Ali prije je bilo puno više svita po gradu i tijekom zime. Sad ih više nema. Morala sam to reć, nisam jedina šta su pogodile ovakve gradske odluke. Šta ćemo, idemo dalje, guramo, moramo. Srića da ima ljudi koji znaju da smo uvik tu, na istoj adresi. Šta kod nas uvik znaju šta će dobit - veli Dinka Buha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....