Bio je početak srpnja 1990. godine kada su djelatnici stanice javne sigurnosti Knin, njih 50, uputili otvoreno pismo saveznom sekretaru unutrašnjih poslova Jugoslavije Petru Gračaninu. U pismu, koje objavljeno u beogradskom dnevnom listu Politika, stajalo je da kninski milicajci ne žele prihvatiti nova obilježja na policijskim uniformama koja ih asociraju na NDH, te kako neće prihvatiti naziv „redarstvo“ za miliciju u Hrvatskoj, također zbog službenog naziva koji je bio u upotrebi za vrijeme NDH.
A evo što se događalo nekoliko dana pred postavljanje barikada, svjedok vrmena priča nam naširoko...
Iako termin „redarstvo“ nikada nije bio u službenoj upotrebi za službu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske i da na odorama policije nakon promjene vlasti nije bilo oznaka NDH ovo je pismo najavilo dramatična zbivanja u Hrvatskoj. Ona su tog ljeta eskalirala „balvan-revolucijom“, a što se točno događalo iz prve ruke danas nam svjedoči Nikola Vukošić, neposredni svjedok puča koji će iduće godine prerasti u rat.
Prva polovica kolovoza 1990. protekla je mirno no da druga polovica neće biti takva Vukošiću je postalo jasno 16. kolovoza 1990. Tog dana je sa svojim šefom, sekretarom sekretarijata unutrašnjih poslova Šibenik, Antom Bujasom i Boškom Romanićem hitno otišao u Zagreb. „Ja sam tad bio njegov pomoćnik za operativne poslove i vodio me ustvari samo zato jer je morao brzo stići, a ja sam brzo vozio. Iako je bila špica sezone i strašna gužva ja sam vozio pod alarmom (op. a. s uključenim rotirajućim svjetlima i policijskom sirenom) i stigli smo na vrijeme.
Sastanak u Zagrebu vodila su dva iskusna starija policajca i izvanredna čovjeka Stjepan Pečevski i Tomislav Stanić, a na njemu su bili prisutni i predstavnici SUP-a iz Zadra i šef prometne policije iz Gospića Mato Stojanović.“
Ispostavilo se da su Bujas i Romanić pozvani kako bi proveli akciju uzimanja oružja pričuvnog sastava policije iz kninske stanice. Ono je MUP-u trebalo kako bi se naoružali polaznici Tečaja prvi hrvatski redarstvenik koji se tih dana odvijao na policijskoj akademiji u Zagrebu.
„Već nekoliko dana ranije MUP je uputio poziv svima, pa tako i nama, da se višak oružja iz policijskih stanica pošalje u Zagreb. Dakle nije se radilo o cijelom naoružanju nego tko je kako imao, 5-10 pušaka da se da. Sve stanice s dale nešto oružja izuzev onih u Obrovcu, Benkovcu i Kninu. Tako smo mi dobili zadatak da sredimo Knin, a predstavnici Zadra trebali su srediti Benkovac i Obrovac. Stojanović iz Gospića nije dobio nikakav konkretan zadatak.
Kako je predstavnik zadarskog sekretarijata bio Milan Pavić, inače Srbin po nacionalnosti o kojem nisam imao dobro mišljenje zbog neugodnog iskustva s jednog uviđaja, upitao sam Pečevskog i Stanića jesu li sigurni da smo svi mi pouzdani za taj zadatak na što je on odgovorio da smo provjereni ljudi.“
Trebali smo to odraditi „sa strane“ i ja sam zadužio odmah momke iz Knina da dođu u Stankovce gdje sam im trebao objasniti što treba napraviti. Međutim po ulasku u Benkovac uočili smo automobil zadarske policije uprave u kojem je bio Pavić s kolegom koji je bio s njim u Zagrebu. Dakle iako smo dobili svi uputu da se zadatak odradi „sa strane“ i da ga ne odrađujemo osobno, Pavić je stigao u Benkovac i ondje pravio ustanak.
Moj šef ih je izribao i nastavili smo do Stankovaca gdje sam dečkima dao zadatak, ali im i naglasio da je stvar očito „provaljena“ i da ne uzimaju oružje pošto-poto nego da ćemo sutra to obaviti ako im ne uspije. Oko 1 sat iza ponoći, dakle 17. kolovoza nazvali su me i rekli da je cijeli Knin na nogama i da nema šanse da uzmu oružje.“
Vukošić nije ni slutio da će taj 17. kolovoz 1990. ostati trajno upisan u hrvatsku povijest kao dan kada je počela otvorena pobuna dijela Srba u Hrvatskoj. Idućeg jutra krenuo je s organizacijom izvlačenja oružja iz Knina, no nije ju uspio realizirati.
„Smislio sam plan da pošaljemo mehaničare u Knin gdje je bila jedna pokvarena policijska „marica“. Nek oni tamo malo to popravljaju, a popodne kada skladištar ode u gostionu i napije se trebali su provaliti u skladište, natrpati oružje u „maricu“ i dovesti u Šibenik.
Krenuli smo mi prema Drnišu da ih sačekamo kada budu dolazili i da odemo skupa proslaviti uspješno obavljen zadatak. Međutim…Na putu prema Drnišu Vukošić i Bujas čuli su na radiju kako je Zagreb pokrenuo akciju prema Obrovcu gdje se „digao narod“ i da su na putu prema njemu zaustavljeni helikopteri MUP-a. Bila je to akcija u kojoj je dio policijskih snaga krenuo iz Zagreba i vozilima prema žarištima pobune.
„Zato smo iz Drniša krenuli prema Lici, htjeli smo zaustaviti te snage, uvjeriti ih da ćemo sami riješiti tu situaciju da ne nastane cirkus. Htjeli smo dobiti na vremenu da izvučemo svoje oružje iz Knina. Znali smo da ako dođe policija u Obrovac da će se razbuktati pobuna i u Kninu. U Korenici smo naišli na pripadnike ATJ Lučko s dva borbena oklopna vozila i dva Pucha. Zamolio sam ih da se izmjeste van Korenice kako ne bi nastao problem no vođa njihove kolone, Boško Dražić, rekao je kako ima zapovijed da bude tu. Nije prošlo 15 minuta rulja je opkolila pripadnike ATJ Lučko i napala ih. Situacija je bila na rubu incidenta, no uz pomoć zamjenika načelnika stanice u Korenici Save Kovačevića ohladili smo situaciju i maknuli smo se bez obračuna iz Korenice.“
Nakon toga Bujas i Vukošić krenuli su prema Kninu no do njega nisu mogli. Zbog barikada zapeli su u Gračacu u kojem je već izbila pobuna. „Neka rulja porazbijala je stakla na policijskoj stanici i napravila show. Odande Bujas zove Zagreb i izvještava ih o stanju, a ja zovem Knin i dobivam zapovjednika stanice Slobodana Vujka. On me obavještava da je rulja upravo provalila u skladište i odnosi im oružje. Pita me što da radi, a ja svjestan da ne može ništa govorim mu neka ih pusti i da ćemo kasnije tražiti oružje. Kada je vidio što se događa Bujas je nazvao Šibenik i podigao cijeli operativni sastav na noge.“
Shvativši da preko Knina i Obrovca ne mogu, Šibenika su se domogli preko Gospića i Karlobaga. Situacija se 18. kolovoza nije promijenila pa Nikola Vukošić odlučuje reagirati te u dogovoru s načelnikom Bujasom organizira izvlačenje oružja policije iz skladišta Jamnjak iznad naselja Šubićevac koje je bilo pod kontrolom JNA:
„Milan Babić je u Kninu proglasio ratno stanje, vojska je izašla iz vojarni i bilo mi je jasno na čijoj je strani. Bujas je akciju odobrio, a kako mi je dan-dva ranije stigla depeša iz MUP-a da dignemo 50 pričuvnih policajaca odlučio sam ju iskoristiti kako bi izvukao oružje. Trajalo je natezanje s JNA praktički cijeli dan, Šibenik nije dao, pa Zagreb ne da… Na kraju sam zvao generalštab u Beogradu i napokon dobio odobrenje ali uz uvjet da će njihovi ljudi ukrcati oružje u naše vozilo.“
Nadmudrivši dvojicu potpukovnika JNA koja su nadzirala prijevoz oružja Vukošić je s kolegama iz skladišta izvukao 450 pušaka, 215 pištolja, oko 1500 tromblonskih mina, više tona streljiva, pancirnih košulja i druge opreme. „Uzeo sam bocu vinjaka, častio ih i usput govorio vojnicima što da ukrcavaju.
Dok su dečki to iskrcavali u naše garažne prostorije pitao me jedan potpukovnik što će mi toliko toga na što sam mu rekao da sam danas jedva dobio odobrenje pa da se ne mučim sto puta s procedurama nek to bude kod nas. Oni kroz taj vinjak i šale nisu niti shvatili, a kada su tražili da potpišem spisak svega što smo uzeli rekao sam im da nemam što potpisivati jer je to ionako naše oružje.“
Nakon što mu je Vukošić pojasnio kako „naše“ ne znači „hrvatsko“ nego „policijsko“ i da je za svo to oružje odvajano od policijskih plaća provokativno je lupio petama pozdravio ih otišao „ća“.
Tako je cijelo skladište ispražnjeno i izmješteno na tri skrivene strateške lokacije na području Primoštena, Dubrave i Pirovca. Kao takvo, nadopunjeno sanitetskim materijalom, trebalo je poslužiti u slučaju napada na Šibenik. Upravo se to i dogodilo u „Rujanskom ratu“ 1991. kada je zahvaljujući i Vukošićevoj vizionarskoj akciji Šibenik uspješno obranjen.
No, vratimo se mi na 18. kolovoz. Izuzetno bitan Vukošiću zbog osnivanja „Tribunjskog voda“ o kojem ćemo nekom drugom zgodom, ali i zbog onoga što je doživio te večeri u Kninu:
„Ono je bila naša policija i morali smo otići, a putem smo nailazili na barikade na kojima su bili mahom civili naoružani što lovačkim, što automatskim puškama. Prvu barikadu u Tepljuhu prošli smo bez problema, druga je bila kod crkve Sveta Lazarica i treća je bila u Vrbniku. Na njoj sam zatekao našeg policajca iz Knina koji je bio na „bolovanju“. Izribao sam ga što radi ovdje dok je na bolovanju i zašto ne pomaže kolegama u policijskoj stanici.
Za to vrijeme jedan čovjek je potrčao prema kamionu koji im je služio kada su trebali zatvarati cestu. Bilo je očito da nas želi blokirati pa smo požurili i ušli u Knin. Bujas je tražio da mu dovedu Milana Babića, tada predsjednika kninske općine te Veljka Popovića, predsjednika izvršnog vijeća općine. Šef ih je izribao, to je bila strava.
Oni su jedva dočekali da ih pustimo i to smo nakon sat vremena učinili. Svega 15-ak minuta kasnije zove nas ministar Boljkovac da pozovemo Babića i Popovića da daju izjavu za televiziju. No nismo ih više našli i ja ih nikada više u životu nisam vidio. Kada sam izišao van uočio sam da se ispred stanice nalazi 30-ak tipova naoružanih automatskim puškama.
To su bili civili koji su radili na željeznici u Kninu. Pitali su me da što Bujas i ja radimo ondje na što sam im odgovorio da imamo pravo doći u našu policijsku stanicu. Htjeli su nas otjerati, ali nisam se dao.“
Načelnik PU Šibenik Ante Bujas i Nikola Vukošić odlučili su prenoćiti u Kninu. Bujas je prespavao u stanici, a Vukošić kod kolege Blaža Vukadina s kojim je ranije radio u Šibeniku.
„Cijelu noć nisam oka sklopio jer sam se bojao da u njegovu kuću ne ubace molotovljev koktel. Već sam gledao raspored prostorija u toj prizemnici i pripremao plan evakuacije. U jednom trenu pred kuću je došao automobil, čini mi se „stojadin“. Slušam i slušam, a tišina mi zvoni u ušima. Odjednom čujem šuštanje i šaptanje pod prozorom koje je najednom prestalo. Do zore nisam zaspao. Možda sam spavao pola sata i digli smo se te stigli u policijsku stanicu.“
Tog 19. kolovoza započeo je referendum o srpskoj autonomiji koji je trajao do 2. rujna 1990., a proveden je u većini općina gdje su živjeli Srbi pa tako i u Kninu. Vukošić dobro pamti svečanu atmosferu koja je zbog toga, i zbog pravoslavnog blagdana Preobraženja Gospodnjeg, vladala u gradu. Dolaskom u policijsku stanicu postalo mu je jasno da mora ubrzo napustiti Knin.
„Jedan momak, policajac Srbin prišao mi je i rekao da bi bilo dobro da Bujas i ja idemo ća. Kazao mi je kako oni iz Golubića, misleći na Milana Martića i odmetnute policajce, planiraju nešto protiv nas. Primio sam to na znanje i zapovjedniku stanice viknuo da me što više njih čuje „Slobodane ima li u Kistanjama jutros nešto ranije pečene janjetine?“
Odgovorio je da ima, a ja sam mu rekao neka ode gore i rezervira nam 2-3 kile i da ćemo Bujas i ja uskoro za njim doći na marendu. Kada smo 20-ak minuta kasnije krenuli iz Knina na kružnom toku skrenuo sam za Šibenik, a ne za Kistanje.
Šef me pitao zašto ne idemo u Kistanje, a ja sam mu rekao da nas čeka puno posla i da ćemo se snaći za marendu. Na barikadi u Tepljuhu jedan momak i dvije cure, plaču. Neki tip ih maltretira, uzeo im pasoše. Bili su to Francuzi koji su studirali hrvatsko-srpski jezik pa smo se lako sporazumjeli. Tip mi je rekao da ih ne pušta jer je ovo sada „krajina“, a ja sam mu rekao da je to u redu, ali i da će se oni baviti turizmom i da ne može tako.
Uzeo sam mu pasoše i vratio djeci. Krenuli smo dalje prema Šibeniku i nakon stotinjak metara čujemo na radio vezu „VUKA-450 javi se“ ovaj se javi i kaže „Evo vidim u Kistanjama auto, ali ne vidim Bujasa i Vukošića.“ Bujas me pitao što je sad ovo? Onda sam mu objasnio da ga nisam htio plašiti, ali da smo skrenuli za Šibenik da nas ne bi vodali vezane žicom danas po Kistanjama.“
Istog dana, po dolasku u Šibenik, Bujas i Vukošić počeli su organizirati u tajnosti sastav pričuvne policije u Kninu. Ubrzo su u tome uspjeli, a pričuvu je činilo 123 ljudi. „Očekivali smo da će Zagreb intervenirati i ocijenili smo da kada do toga dođe da će akciju bit
i lakše provesti ako unutra već imamo svoje ljude. Međutim ta je intervencija izostala. Htio bih istaknuti kako su organizatori okupljanja i naoružavanja pričuvne policije u Kninu, Potkonju, Vrpolju i Kninskom Polju bili Velibor Maričić i Hrvoje Požar. Isto tako tada smo počeli organizirati i naoružavati Kijevo. Tada su za Kijevo, gdje je bilo organizirano 40-ak ljudi, zaduženi Marinko Čavka i Mate Maloča.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....