Uoči "koncerta svih koncerata" napisano je stotine tekstova o Thompsonu, a baš nijedan se ne bavi (samo) njim, Markom Perkovićem, glazbenikom i guruom tvrde desnice. Rođenim biznismenom.
Riječ je tu, prije i poslije svega, o našem društvu koje se već dulje vrijeme nalazi u reverzibilnom procesu. Zašto, pobogu, vozimo u rikverc kad svijet, zahvaljujući tehnologiji, nužno "piči" naprijed? Zato što umjesto da ono što je Thompson napetih žila onomad vikao na Pjaci, a masa mu još žešće otpozdravljala, evolucijom nestane u bespućima povijesne zbiljnosti, pretvorilo se u mainstrem.
Nekad je, dakle, par stotina fanova s Thompsonom bjesomučno opetovalo "Čavoglave" na Narodnom trgu u Splitu, a danas mu na zagrebački Hipodrom hodočasti pola milijuna ljudi!
Gracin i Runjić
Gdje smo pogriješili i o čemu ja to? O samom početku, o dragovoljcu, ratniku Marku u maskirnoj uniformi s gitarom, koji zahvaljujući "feralovcima" dolazi do etera, pa pjesma puštena s Radio Splita, koji je u to predinternetsko doba bio sve i sva, postaje megahit.
Kome se tada kaseta "zavrtjela" kod glazbenog urednika Ede Gracina na radiju, i kad bi to još blagoslovio nedodirljivi Zdenko Runjić, vrata estradnog raja bila su mu odškrinuta, valjalo je tek zakoračiti naprijed i pokupiti vrhnje.
A taj prvi Thompsonov korak na velikoj sceni bio je kriv, mada danas bere i milijune i lovorike, kao malo tko. Zvuči apsurdno, ali odgovorno tvrdim da je tako. Okladio bih se, Thompson je mogao i bez kurve politike.
Možete mi se smijati, ja i dalje duboko vjerujem da bi i bez tog crnila, loše četrdeset i pete, Herceg-Bosne, hrvatske inačice samoproglašene, banditske SAO Krajine, komunista, masona, ovih i onih, svega što je Perković iz političke popudbine devedesetih odabrao "na križanju staze", dinarski Springsteen nastavio utabanim Bregovićevim stazama. I proslavio se!
Tada bi apolitični, neutralni Marko preskočio granice Hrvatske i BiH, ovladao regijom. Bio bi novo "Bijelo dugme", pa bi kao puce spajao, kopčao ljude različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti i svjetonazora, "brđane" i građane, a ne ih "dijelio mačem", napola.
Znate, nije simbolika koja ga prati na spektakularnim pozornicama za vraga takva. On ju je oživotvorio. Marko Perković Thompson niknuo je na stratištu koje je ovdje ostavio ne Domovinski, nego Drugi svjetski rat, koji je bio još i građanski, bratoubilački – također.
Pjevač s vrja Petrova polja
Sve bi bilo drugačije da se klonio ekstremizma, no Marko je od samog početka uvrtio u glavu da slavu duguje jedino koketiranju s NDH i njezinim "stečevinama", kojih se ni do danas nismo riješili, a upravo zahvaljujući (i) njemu, Perkoviću s vrja Petrova polja – ni nećemo. Puno (nam) je pjevač s rijeke Čikole štete napravio.
Je li toga svjestan? Nije. To je njegova osobna, ali i naša zajednička tragedija. I mi ćemo se rumenjeti od stida kad u svijet, u eter, ode tih pola milijuna "za dom spremnih", pa vrati sjećanje na pedesetak ustaških logora u kojima se ubijalo Srbe, Židove, Rome, kao i moje i Perkovićeve sunarodnjake koji se nisu htjeli pokloniti krvoloku Anti Paveliću, a takvih je bilo baš koliko i Thompsonovih fanova na Hipodromu, oko pola milijuna.
Petsto tisuća Hrvata i Srba je između 1941. i 1945. ustalo ili je bilo mobilizirano protiv ustaša i njihovih nalogodavaca, nacista i fašista, pa su sudjelovali u NOB-u. Njihovi su unuci danas, zazivajući s Markom guste magle, pljunuli na njihovu žrtvu, na njihove grobove. No, to je neka druga priča.
Već su mladom, raspjevanom Perkoviću, patriotu s prve linije, te krvave devedeset i prve dali do znanja da mladoj državi koja se grčevito bori za međunarodno priznanje, s tim blesavim ZDS, bez kojeg "Čavoglave" nisu ništa lošije, može i hoće stvoriti ogromne probleme. Ta, četrdeset i pet godina nismo se mogli osloboditi hipoteke masovnih ustaških zločina i kad bi god tko spomenuo samostalnost, svijet bi se propeo na stražnje noge. Markanu je to očito kroz jedno uho ušlo, a na drugo izašlo.
Zato je Thompson na samom početku karijere bio cenzuriran. Da, da; "Čavoglave" su se na Radio Splitu jedno vrijeme puštale bez zločinačkog pokliča od kojeg se ledi krv u žilama, jer je tada – što je žalosno s obzirom na to da se radilo o izvanrednom stanju – bilo više pameti kod odgovornih na raznim pozicijama nego danas.
Dapače, dok je pjesma nastajala, mješovita politička delegacija u kojoj su, među ostalima, bili hadezeovac Stipe Mesić i esdepovac Zdravko Tomac, obilazila je bojište u Zagori i razgovarala s vojnicima s prve crte. Upozoravali su ih na to da nam svaki ekstremizam može jako štetiti i da neprijatelj jedva čeka dokazati svijetu kako Hrvati hoće uskrsnuti kvislinšku NDH i počiniti genocid nad Srbima. Neki su ih poslušali, pa su istog trena skidali neprimjereno znakovlje, drugi su iz inata postupali suprotno. Tako je razmišljao i Thompson.
Sada, kad smo dio EU-a, i kad barem deklarativno prihvaćamo europske vrijednosti, nitko više ne zna kako tomu što se tada, u tom ratnom vihoru zakovitlalo, stati na kraj. Cijeli je establišment zabio glavu u pijesak. Kako obuzdati tog rokera Perkovića kad je toliko popularan, a ne pretrpjeti političku štetu? Zato se mnogi vrpolje na pitanje hoće li na koncert, a premijeru je najteže. Andrej Plenković sprema se na packe iz Bruxellesa.
Vratimo se mi medijskoj cenzuri. To kratkotrajno "odscijecanje" ZDS-a iz etera iz prvih mjeseci rata, s radija i HRT-a, i Thompsona koji se na to – ponovit ću – samo oglušio, nije omelo Marka da sveudilj pjeva "pravu" verziju i do dana današnjeg. To potvrđuje, a rekli smo da je ovdje o društvu riječ, da se sve oko nas, umjesto nabolje, svakim mjesecom i godinom dalje od rata – pogoršavalo. Očekivali smo da će krajnosti slabjeti, a one jačaju?!
Na spomenutoj Pjaci je, recimo, taj prvi i jedini hit Thompson neprestano ponavljao, dok je par stotina ljudi "spremnih za dom četverosobni" – kako ih se sprdalo jer je mnogima ustaštvo bilo tek pokrivka za upadanje u tuđe stanove i pljačke svih vrsta – padalo u trans.
Kasnije su tu "spremnost" prihvatili i mladi rođeni nakon ovog rata, što je najveća tragedija. Oni su ZDS izjednačili s patriotizmom, pa ga rado uzvikuju po nogometnim stadionima.
Ustaški sentiment
Slučajno sam svjedočio "miksu" "Čavoglava" u studiju producenta, gitarista i slikara Silvija Brace Škare, u garaži na splitskim Gripama. U to sam vrijeme sviruckao, pa se jednostavno potrefilo da se moja demo-snimka "krčkala" u isto vrijeme kad i Markova, no za njegovu je odmah bilo jasno da će postati superhit.
Povučeni, nenametljivi momak iz Zagore koji je s "thompsonom" u ruci branio svoje mjesto od "martićevaca" i JNA, hrapavim glasom i gitarom dizao moral suborcima na koje je nasrtao višestruko jači neprijatelj, bio je osuđen na uspjeh.
Pjesma je bila borbena, baš kao i vrijeme u kojem je nastala, ali i ekstremna jer je zbog tog mračnog ZDS gajila ustaški sentiment na kojem su karijeru pokušali graditi kojekakvi marginalci, ali to je uspjelo samo Perkoviću.
Marko je do estradne karijere konobario, glazba mu je bila strast, za nju nije bio izobražen, međutim, očiti talent je presudio. Ne samo da Thompson zna pogoditi ukus široke publike, nego i melodije i tekstove koje mu prodaju ili daruju drugi autori (poput Ninčevićevih stihova "Ako ne znaš što je bilo") pomno bira i rijetko griješi.
Marko Perković Thompson, dakle, nije glazbena sitnež kakvim su ga htjeli prikazati i kakvim ga i danas prikazuju neki kritičari koji su se bavili i bave se njegovim repertoarom, ali u političkom se smislu uvijek svrstavao na stranu takvih.
Koliko god ga služi glazbeni i poslovni nerv – jer premazan je sa sto masti – o politici i "onome što je bilo", vjerojatno i zbog manjkavog općeg znanja, blage veze nema.
To će u konačnici dovesti do velikih problema jer je skromni mladić iz Čavoglava, danas iznimno imućan i moćan čovjek, u svojim srednjim godinama postao idol koji za sobom može povući i već povlači milijune. Mase koje idu u krivom smjeru.
Kamo će nas sve to skupa odvesti? Toga se, vjerujte, plaše i u Banskim dvorima. Boje se posljedica, ali (još) nemaju rješenje.
Kad pišem da se Perković svrstavao na stranu političkih marginalaca, sjetim se svih tih njegovih nastupa u režiji HSP-a, koji je Anto Đapić sveo na HDZ-ov žetončić.
Franjo Tuđman i SIS, koji su velikim dijelom činili pripadnici bivše Službe državne sigurnosti na čelu s notornim Josipom Perkovićem, vješto su manipulirali ekstremnom desnicom. Svadili su ih, dijelili, uhodili i doslovno – ubijali, smaknuvši Blaža Kraljevića i njegove hosovce kao drumske razbojnike.
Slavljenje poraženih ideja
Thompson se vezao uz njih, pravaše, sve dok mu Ivo Sanader nije pred nosom zamahao silnim parama, dobro informiran da je Markan strašno "goluz na lovu".
Kad je kasnije osuđeni šef Carine Mladen Barišić "podmitio" Perkovića da ne pjeva na skupovima HDZ-u konkurentskog HSP-a, Thompson se deklarirao kao netko tko ne vjeruje ni u što drugo do u materijalnu korist. No, vratimo se, kao i naše društvo, unatrag.
Kako su rečeni haespeovci devedesetih polako, ali sigurno nestajali sa scene, i kako su njihove "dionice" u dnevnoj politici sve manje vrijedile, tako se s njima povlačio i pjevač Marko.
U jednom trenutku činilo se da je potonuo ispod estradnog prosjeka, jer pjesmuljci poput "Grkinje", koja se pjevala kao "Srpkinja ili Srbija", ili ljubavne "Zmija me za srce ujela", nisu privlačile mase.
Zato se prefrigani Thompson odlučio vratiti starom receptu: slavljenju poraženih ideja. To što je netko negdje i zbog nečega izgubio ne znači da je nestao s lica zemlje; samo se povukao na rezervni položaj, a je li tako?
U Haagu presuđena tzv. Herceg-Bosna, čiji čelnici robijaju za udruženi zločinački pothvat i desetke tisuća žrtava koje su za sobom ostavili Mate Boban, Slobodan Praljak, Dario Kordić, Mladen Naletilić i njima slični, uskrsnula je kod Thompsona kao "srce ponosno". Da nije tragično, bilo bi smiješno.
Koga briga što se uspostavom fantomske Herceg-Bosne dijelila BiH dogovorom Tuđmana i Miloševića, i znaju li mladi koji prate Thompsona uopće išta o tome?
"Who cares" što je stvaranje Herceg-Bosne bilo potpuno protivno pravaškoj ideji u koju je Thompson, kao, vjerovao, i u koju, opet kao, još vjeruje, ako dobro kuri kod onih koji i danas liju krokodilske suze nad činjenicom da je Bosna i Hercegovina, glede i unatoč srpskoj i hrvatskoj vojsci koje su prešle njezine međunarodno priznate granice da bi je nemilosrdno razarale – opstala.
Koliko je god Thompson glazbeno vjerodostojan jer njegov pastirski rock odmah ulazi u uho i osvaja publiku, toliko je sve oko koketiranja s političkim idejama koje promiče neuvjerljivo. Pravaš se nikad ne bi divio Herceg-Bosni, niti bi zašutio kad mu HDZ, koji je salvom topovskih cijevi po istočnom dijelu Mostara cijepao Bosnu, začepi usta sredstvima poreznih obveznika, koja se kasnije u sudskom procesu ispostave kao "prljavi novac".
Takve nedosljednosti stalno prate Perkovića, poput najnovije da njegov menadžment u ime pjevača koji sa Srbima više neće imati ništa (Srbijo/Srpkinjo, znaj, svemu je kraj, zbogom i više se ne vraćaj) uredno naručuje izradu majicu za zagrebački koncert u Novom Pazaru?! Thompson – žestoki nacionalist ili obični trgovac? Prosudite sami.
Nije tajna da je Sanader Thompsonu slao emisare koji su ga nagovarali da to "za dom spremni" pospremi u neku zaboravljenu memorijsku ladicu, jednostavno preskoči, dok se vremenom ne zaboravi. Ne mora se ničega odricati, samo da to više ne potencira. Pravi se lud.
I da su ti emisari imali veze s Izraelom jer je Perkovićevo oživljavanje ustaštva kroz sedmoosminski takt kvarilo i kvari inače prilično dobre veze dviju država.
Umjetne podjele
Možda bi Thompson bio i ustuknuo da se nije bojao reakcije publike koju stalno filuje tobožnjim hrvatstvom, domoljubljem, vjerom, a zapravo pravi umjetne podjele: oni koji se ne slažu s neprihvatljivim stihovima, a sviđaju im se neke pjesme koje s politikom nikakve veze nemaju, poput sjajne "Vjetre s Dinare", za Thompsona su zauvijek izgubljeni.
Drugi, njih čak pola milijuna, spremni su doći dan-dva prije na koncert u metropolu, čekati satima na ulazak na Hipodrom, samo da bi bili bliže svojem idolu.
Thompson je, znači, svojim javnim djelovanjem toliko posvadio domovinu da je ono što smo nadvladali te daleke devedeset i prve, povijesne podjele na crvene i crne, partizane i ustaše, on, kao hrvatski branitelj, oživio. To je najveća ironija. I najveći udarac njegovoj karijeri.
No to nije napravio sam. U tome mu je dala "lupešku" kukavička, kalkulantska politika, koja je radi glasova krajnje desnice dopustila da stihovi koji sigurno ne veličaju ljubav, vjeru i domovinu, nego netoleranciju i isključivost, postanu dio glavne estradne, i još gore – društvene struje.
Može se Marko za života hvaliti koliko ga je ljudi došlo slušati u Zagreb, ali nikad neće znati koliko ih je namjerno tog dana ostalo doma ili se uputilo negdje drugdje. I koliko se dobrih prijatelja, znanaca, rođaka, susjeda, djevojaka i mladića... ovih dana zakrvilo zbog njega i tema koje je otvorio, a o kojima tako malo zna. I to nije dobro. Nikako nije dobro. Glazba bi trebala spajati ljude.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....