Prije ruskog napada na Ukrajinu obvezali su se na "bezgranično prijateljstvo", ovog ljeta održali su protupodmorničke i topničke vježbe u Japanskom moru, tijekom ovog vikenda su okončali treću zajedničku vježbu proturaketne obrane, ali jedan davni teritorijalni spor eskalirat će kad-tad.
Jednog dana, a taj je sve bliži, Kina će htjeti, zapravo morati vratiti Vanjsku Mandžuriju koju su im Rusi oteli po istom modelu "mirovnih pregovora" po kojem danas Ukrajini žele oteti i onaj slobodni dio teritorija. Stvar se zaboravila, ali odnosi Rusije u Kine užasno su zahladnjeli nakon 1960., kad je Mao Zedong rekao da je Rusija nezakonito okupirala kineski teritorij i da taj problem nije riješen ni nakon stotinu godina.
Došlo je 1969. čak i do malog vojnog incidenta u kojem su poginuli deseci vojnika kod otočića u rijeci Amur. Tek 1991., dok smo se mi bavili obranom Hrvatske, Vanjska Mandžurija je priznata kao ruski teritorij. No, Kinezi pamte i spremni su dovoljno dugo čekati na obali rijeke kako bi ugledali leš svog neprijatelja. Uostalom, Rusija je i na ukrajinskom primjeru i sama pokazala da joj međunarodno priznanje Ukrajine, njezine sigurnosne garancije iz ‘94. i ‘97. ne znače ništa. Zašto Kinezi na isti način ne pi prekršili svoje potpise?
Nedavni sastanak Vladimira Putina i Xi Jinpinga, površinski i simbolično srdačan, ukazao je na neravnotežu koju nije moguće previdjeti, upozorio je Michael Lee u komentaru za hongkonški South China Morning Post. Partnerstvo Kine i Rusije rođeno je iz nužde, a ne iz jednakosti. Obje su izniknule iz planske privrede, ponižene od Zapada, ali Kina se uzdigla u središte globalnog života, dok Rusija pluta "bespućima povijesne zbiljnosti", kako bi to rekao Franjo Tuđman.
Kinu vodi samopouzdanje, Rusiju čežnja. Jedni moć grade na prodaji prirodnog resursa, drugi kombinirano na prodaji rijetkih minerala, razvoju umjetne inteligencije, visoke tehnologije i masovne proizvodnje. Otkako je Europa više od 80 posto smanjila ovisnost o ruskom plinu, Kina po bagatelnoj cijeni kupuje 60 posto ruskog plina i tako Rusiju održava na životu. Glavna ruska nalazišta nafte i plina ionako se nalaze blizu Kine. Drugom najvećem gospodarstvu svijeta je stoga i u interesu da Rusija ostane u ratu. Kina je, naime, prinuđena uvoziti 70 posto svoje energije. To smanjuje njihovu energetsku ovisnost od Perzije i Arabije.
Peking s pogledom na Arktik
Kini je važno imati ključan utjecaj u Aziji, Rusija isto to želi u Europi, no od raspada SSSR-a zaštitni zid Varšavskog pakta se srušio, a Moskva se osjeća istinski ugroženo širenjem NATO-a. Kinezi globalizaciju doživljavaju kao priliku, a Rusi kao prijetnju. Globalno zatopljenje otkrit će rudna bogatstva Arktika i otvoriti arktički plovidbeni put, donedavno okovan vječnim snijegom i ledom. I jedno i drugo Kini je izuzetno zanimljivo. Ali nedostupno.
Kina je imala izlaz u Japansko i Ohotsko more, kojim se pored Sahalina i Kurilskih otoka ravno stiže do Beringova prolaza, a odmrznutim Arktikom si onda učas na europskom tržištu. U vrijeme dinastije Quing Kina je nadzirala sav taj prostor. Proširila se na Amursku oblast, odnosno Mandžuriju, pa je tako i Sahalin bio u njihovoj sferi interesa, ali tada taj prostor nije imao značenje kakvo ima danas, a ni približno onom kakav će uskoro imati.
Kina ima obalu dugu 14.000 kilometara, sedam puta dulju od Hrvatske (tri puta ako uračunamo obalnu crtu naših otoka). Više od polovice kineskog stanovništva živi u obalnoj regiji, a sve što ta nekoć najmnogoljudnija zemlja (danas je to Indija) proizvodi, mora proći Južnim kineskim morem.
Riječ je o prostoru od 3,5 milijuna četvornih kilometara na koji, osim Kine, pravo polažu Malezija, Vijetnam, Filipini, dvije Koreje, Bruneji, Tajvan, odnosno Republika Kina, i Japan. Prije nego što je Rusija bila primorana bagatelno prodavati svoju naftu i plin Kini, ovim je morem do jugoistočne Azije s Arapskog poluotoka godišnje stizalo 11 milijuna barela nafte i 5,3 prostornih kilometara plina - cijeli godišnji tok rijeke Amur ili cijelo Bodensko jezero.
Sve države koje izlaze na Južno kinesko more proglasile su svoj isključivi ekonomski pojas, osim Kine. Kina polaže povijesno pravo na cijelo Južno kinesko more kojim prolazi trećina ukupne svjetske trgovine, odnosno 80 posto trgovine svih pacifičkih zemalja. Ako dođe do izbijanja trećeg svjetskog rata, budite sigurni da će započeti baš ovdje.
Naime, sav taj teret prolazi kroz tri moreuza - Moluka, Sunda i Lombok koji spajaju Južno kinesko more, odnosno Pacifik s Indijskim oceanom. Zatvarajući to područje, Sjedinjene Države (teoretski i uz malu pomoć Indije) mogu ugušiti Kinu za nekoliko tjedana, blokirajući joj izvoz njezinih proizvoda i uvoz onog "mora nafte" i "jezera plina" koji Kina tim putem uvozi.
Niz američkih baza počinje još na Okinawi s 32 vojna objekta, s 30.000 vojnika na otocima Miyako i Yonaguni, pa s 200 vojnika na Tajvanu (gdje ih je 1958. pa do 1970. bilo oko 20.000 s pripadajućim nuklearnim naoružanjem). Linija se nastavlja preko filipinskog otoka Palwan s 2000 američkih vojnika, zračne baze Luzon s tisuću, otoka Sule s 500, pa sve do vijetnamske zrakoplovne baze Danang s 500 vojnika i ugovorom po kojem vojska SAD-a može koristiti sve civilne vijetnamske aerodrome u vojne svrhe. I onda je tu još velika podmornička baza u Perthu i AUKUS (vojno savezništvo Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država.
Izlaz na Japansko more
Kako bi, dakle, bilo kad bi Kina taj lanac jednostavno mogla zaobići i na svjetska mora izaći kroz Vanjsku Mandžuriju, odnosno Japansko more? Administracija Donalda Trumpa već je izazvala razdor među pacifičkim saveznicima time što je Južnoj Koreji odobrila nabavu nuklearnih podmornica. Seul se trudi objasniti da bi te podmornice služile odvraćanju svoje sjeverne braće.
Cheong Seong-chang iz Instituta Sejong sugerirao je čak da bi Koreja i Japan uz pomoć SAD-a zajednički mogli razvijati nuklearne podmornice, ali je Japan vidno iritiran i vrlo je moguće da će htjeti samostalno krenuti tim putem. Japan i Koreja se toleriraju, ali imaju teritorijalni spor oko otoka Dokdo/Takeshima, te niz povijesnih, nacionalnih i gospodarskih sporova.
Dok se SAD prema saveznicima ponaša kao slon u staklariji, a Putin pati u Ukrajini, Kina postaje globalni vojni div. Rusija s onim što pokazuje u Ukrajini postaje predmet sprdnje i ničim osim nuklearnim arsenalom ne bi mogla braniti teritorije koje je otela Kini.
Rugajući se Rusima, admiral Sir Tony Radakin, bivši načelnik Glavnog stožera Ujedinjenog Kraljevstva, rekao je da bi u ove gotovo četiri godine, koliko traje ruska agresija, puž balavac koji je krenuo iz Rostova na Donu pregazio Ukrajinu i pola Poljske. Nije nam bilo lijeno, preračunali smo i utvrdili (puž balavac može preći tri do sedam metara na sat) - to nije istina. I puž se mora odmarati, ali svakako bi stigao stotinama kilometara dalje od ruskog vojnika.
Budući da je Rusija pregazila svoj potpis na priznanju teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, te dva potpisa na dokument kojim se obvezuje biti jamac ukrajinske sigurnosti, evo argumenata zbog kojih Kina na isti način može postupiti s Vanjskom Mandžurijom, uključujući i luku Vladivostok.
Kina je u ono vrijeme bila oslabljena Opijumskim ratovima u kojima su ih Britanci i Francuzi prisiljavali na trgovinu po njihovim uvjetima. Ako vas to mrvicu podsjeća na Trumpa, e pa nekako u tom smislu. Rusko Carstvo je, s druge strane, ljuljalo dinastiju Qing podržavanjem niza pobuna koje su prerasle u pravi krvavi građanski rat.
Snažno Rusko Carstvo ponudilo je dinastiji Qing da će im riješiti problem s Europljanima, uz jednu malu protuuslugu - tri "bezazlena" sporazuma iz Aiguna, Pekinga i Tarbagtaija, kojim će im Kina ustupiti malo svog teritorija, za početak 600 tisuća četvornih kilometara. Za jugonostalgičare, to je teritorij duplo veći od njihove bivše države, plus još jedna Istra i Dalmacija pride.
Ogroman gubitak teritorija
Sporazumom iz Aiguna (1858.) Kina je Rusiji "prepisala" cijelo područje sjeverno od Amura, od ušća Arguna do Pacifika. Konvencijom iz Pekinga (1860.) dodatno još i teritorij istočno od rijeke Ussuri pa sve do Pacifičkog oceana, uključujući današnji Vladivostok. To je dodatnih 400.000 km², odnosno još sedam površina Hrvatske. I konačno sporazumom iz Tarbagataija (1864.) Rusima su poklonjeni teritoriji istočno i južno od jezera Balkhash u današnjem Kazahstanu. Ajde, neka to bude još 3-4 Hrvatske. Rusija je tako izašla na Tihi ocean, a za Kinu je počelo sto godina sramote. Dinastija Qing je bila uvjerena da će ove teritorije dobiti nazad čim se riješi prokletih Europljana.
Abdikacijom posljednjeg kineskog cara 1912. godine nastala je Republika Kina, današnja Narodna Republika koja silno vojno jača. Vlasnica je, uz USS Gerald Forda, jedinog nosača zrakoplova na svijetu s elektromagnetskim katapultom (Fujian).
Namjerava izgraditi svoj prvi nuklearni nosač, a godišnje napravi više ratnih brodova od SAD-a, Japana i Južne Koreje zajedno. I Donald Trump je priznao da njezin nuklearni kapacitet enormno raste. Svjetski je lider u proizvodnji balističkih protubrodskih raketa, najveći je svjetski izvoznik borbenih dronova, ima funkcionalne hipersonične rakete, avion 6. generacije Chengdu J-36 u visokoj je fazi testiranja, a postoji i manja inačica Shenyang J-50, pogodnija za nosače aviona.
U idućih pet godina ovi avioni bi trebali biti u operativnoj upotrebi, a Amerikanci ozbiljno kasne u razvoju njihove konkurencije, dok se Rusi hvale time što im Burevjesnik ovog puta nije pobio pola inženjerskog kadra zaduženog za testiranje rakete.
Kinezi su strpljiva čeljad, znaju da Putin ne živi vječno, ali čini sve da Rusiju pozicionira baš tamo gdje je Kina bila u vrijeme kad je morala potpisati sporazum iz Aiguna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....