Dvadeset godina je prošlo i ne, ne mislimo samo na protok vremena od posljednje titule prvaka Hajduka, nego evo dva desetljeća nas taman sustižu e da je smrtno stradao, da je ubijen nogometni menadžer Dino Pokrovac. Toliko blizak Hajduku...
Povezati 20. godišnjicu Hajdukove fritule, a ne titule, "dvadeset godina samoće", s ubojstvom Dina Pokrovca možda vam se čini morbidno, ali samo na prvi pogled.
Bilo bi pretjerano i pretenciozno reći kako je Dino Pokrovac bio novovjeki Tito Kirigin "bijelih", s početka 21. stoljeća, kovač uspjeha, ali ni to ne bi bilo sasvim bez osnove.
Bio je jaki čovjek Hajduka, vanjski savjetnik i menadžer mnogih nogometaša, akter mnogih transfera kojima je osnažio momčad "bijelih", pa je splitski "majstor s mora" bio prvak 2001., 2004. i 2005., a kup osvojio 2000. i 2003...
Ako ti je neki nogometaš zanimljiv i napet na HNL-tržištu, nazovi Pokrovca u pomoć. Sklon Hajduku, najradije je s "bijelima" poslovao.
Dosta vam je samo vidjeti kako je pomogao odvezati "grop Kranjčar" i Niku te zime, siječnja 2005. dovesti iz Mamićeva Dinama u Hajduk.
Nije bio jedini, dakako, u tom poslu, u Poljudu je vladao trust nogometnih mozgova tih godina, na čelu s predsjednikom Brankom Grgićem koji se s pravom kasnije hvalio "triput prvak u pet godina". I to je istina.
Kakva imena
Da sad nabrajamo cijelu Grgićevu momčad funkcionera nema smisla, nekoga bismo izostavili, ali vrag nam ne da mira, pa možemo pokušati. Uz Grgićev pisaći stol nastupali su: savjetnik Ante Žaja, direktor Fredi "za sve" Fiorentini, sportski direktori Ivica Šurjak, pa Igor Štimac i Tomislav Erceg, a u klub su osim Štimca uložili nešto novca i Aljoša Asanović, Slaven Bilić i Alen Bokšić. I još: bitan vanjski suradnik i štobisereklo pomagač i dobavljač svakako je bio - Dino Pokrovac. Pa kad se jake glave slože i olovo plivat može. I Dinamo je često gledao u leđa Hajduku (tada je treći klub po snazi u HNL-u bio Zagreb, a Rijeka sasvim na marginama). Imao je Hajduk dvije momčadi, na terenu i u kancelarijama.
E, ali... U klasičnoj sačekuši 11. lipnja 2005. godine u zagrebačkom naselju Trnje, između 2.30 i 3.20 ujutro, s tri je hica, dva u prsa i jednim u glavu, ubijen nogometni menadžer, 43-godišnji Dino Pokrovac, glasila je agencijska vijest. Dakle, u noći s desetog na jedanaesti lipnja. Kasno navečer desetoga, ali budući da je prošlo ponoći, vrijeme smrti piše se službeno 11. lipnja.
Kako da to zaboravi vaš šofer vremeplova kad je 10. lipnja popodne taman dobio sina i sin sada spada u doskočicu da su svi oni rođeni 2005. godine, kad je Hajduk posljednji put bio prvak, sad već studenti, fakultete pohađaju... Takvog već stasalog momka, "fakultetliju", njedrimo supruga i ja. Narastao je koliko i Hajdukov post za titulom. I to otkako je Dino Pokrovac ubijen...
Taman se Pokrovac, rekosmo, bio istakao transferom Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk, a to je samo bio niz u moru poslova. Da je živ, ne bi se sad Hajduku dogodilo da evo već godinu i pol (s izuzetkom Emira Sahitija i nakon Luke Vuškovića) ne može unosan transfer ostvariti. I da svi ti Pukštasi i Siguri kao elitni eksponati čuče kući, kupe prašinu u poljudskoj vitrini, a u blagajni je paučina.
Čvrst oslonac
Pokrovac je slovio kao pouzdan suradnik igrača u nogometnom miljeu, čvrst oslonac koji je zračio povjerenjem, a Hajduk je s nogometašima što ih je (do)vodio Pokrovac dobijao posebnu snagu.
Kako smo već jednom napisali, Niko Kranjčar je bio poput trešnje na vrhu šampionske torte kojom su se "bijeli" i njihovi navijači sladili godinama.
Pokrovac je bio javni pomagač; da ne kažemo baš sportski direktor Hajduka u metropoli. Oslonac, bilo da je trebalo uložiti novac, nagovoriti igrače da izaberu baš Hajduk ili ih dalje plasirati.
Pokrovac je poslovao s Hajdukom. Pokrovac kao pokrovitelj mnogih zahvata na tržištu. No, Hajduk pa i sam nogomet kao takav, Pokrovcu je bio samo jedan od poslova, a Hajduk jedan od klijenata, premda bismo mogli reći i najdraži, jer je Pokrovac dalmatinskog porijekla bio i emocijama vezan uz bijelu boju.
Godinu i pol prije no što je ustrijeljen u haustoru u Korčulanskoj ulici 3a, Pokrovcu je ispred ulaza u zgradu bio zapaljen automobil "mercedes" vrijedan 80 tisuća njemačkih maraka, kako se tada pisalo. Očito, bilo je to upozorenje...
Kome se zamjerio, tko se na njega "nakalemio", ostalo je nepoznato svih ovih godina. Jer, prošlo je evo 20 ljeta, a ubojstvo do danas nije riješeno. Strah nas je i pomisliti – nije riješeno, niti će biti. Svaki idući lipanj samo produbljuje misterij. Lipe cvatu, sve je isto k‘o i lani...
Opsežna istraga
Opsežna je bila istraga što je obuhvatila i sportska pera da dadu svoj iskaz koliko znaju Pokrovca i o njegovim vezama da pričamo inspektorima; kad smo se susretali, što smo divanili i kako je to bilo. Tako je i vaš reporter morao "propjevati" i sve ispričati... No, znate i sami, to nije moglo navesti na pravi trag do krvave noći u Trnju. Istraga koliko god bila sveobuhvatna rezultat nije dala.
Za napomenu mlađima, pisalo se: Pokrovac je s kraja devedesetih proširio posao kao nogometni agent, imao je u portfelju niz igrača – od dinamovaca Dina Drpića i Vedrana Ješea, zagrebaša Mladena Pelaića koji je došao u Hajduk, pa do hajdukovaca Srđana Andrića, Marija Carevića, Petra Krpana, sve do Nike Kranjčara, pa Danijela Hrmana, Mate Dragičevića... Jedan od posljednjih poslova bio mu je odlazak Mate Neretljaka u Južnu Koreju.
No, sve je to danas u magli, pradavno je bilo, sami spomen igrača navodi vas da kažete "uh, pa kad je to bilo..."
Ostaje uspomena, kad god je bila kriza s novcem bilo je zovi Dina za spas, potegli bi u Poljudu adut Pokrovca pokrovitelja, joker zovi, joker donesi.
Svi igrači koji su dolazili pod njegove skute bili su presretni što ih je baš on odabrao. Neretljak, poznat i kao "zlatna lopta iz Orašja", kad je odlazio u Južnu Koreju, izjavio je:
- Dino mi je kao mama. A kada se mama brine kako treba, onda djetetu ništa ne nedostaje – kazivao je Mato...
Dva desetljeća bez Pokrovca, dva desetljeća bez Hajdukove titule.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....