Već 35 godina svaka službena obljetnica stradanja Vukovara sve je frenetičnija, sve krvavija, sve armiranija ispraznim ideološkim patosom. Da nekoga laika iz inozemstva u tom ozračju pitate što misli, gdje je slavni zapovjednik obrane toga herojskoga grada koji je goloruk, tri krvava mjeseca, odolijevao svoj toj silnoj rulji s istoka i nepreglednoj gomili njihove vatre i čelika, pretpostavio bi čovjek vjerojatno da ga je zadesila sudbina sovjetskoga maršala Žukova, najodlikovanijeg časnika u svjetskoj povijesti, ili barem zapovjednika obrane Staljingrada, generala Vasilija Čuljkova. Iako bi svakome bilo jako neobično što takvog zapovjednika obrane nema ni na jednom paradnom vukovarskom slavlju, i što ne korača ponosno među svojim nekadašnjim suborcima.
Ime Mile Dedakovića Jastreba ostat će, čini se, dovijeka sramotna sjena na prijetvornome obrazu hrvatske države. Čovjek je još uvijek živ, ali je, kao moralno nepodoban, očito već politički pokopan. Ne spominju ga političari, ne spominju ga službeni kroničari vukovarske bitke, a što je još i najporaznije, ne spominju ga više ni njegovi nekadašnji suborci.
A ono što je taj čovjek svojedobno doživio nakon što je svoj život, vojna znanja i svoju ljudsku i vojničku čast izložio na rešeto nepreglednim velikosrpskim kolonama ravno je ordinarnoj veleizdaji. Zbog koje mu se do danas nitko nije ni ispričao, a kamoli za nju kazneno odgovarao. Dedaković je tako živi primjer žrtve autentičnoga "putinizma" hrvatskoga državnoga vrha: golemoga straha nekadašnjih HDZ-ovih autokrata da će im netko časniji, hrabriji i zaslužniji za biološki i svaki drugi opstanak ove nacije zaprijetiti oduzimanjem privilegija vlasti.
Umjesto zasipanja odličjima, počastima i visokim činovima po dolasku u Zagreb iz Vukovara i Vinkovaca u studenome 1991., Milu Dedakovića i njegova zamjenika Branka Borkovića optužili su Franjo Tuđman i njegovi najbliži suradnici za dezerterstvo, pad grada i pokušaj rušenja tadašnje političke garniture.
Borković je prošao znatno bolje jer im je očito bio manje zanimljiv ili manje prkosan, no Dedakovića su pripadnici tajnih službi punih pet dana zatočili u nekakvoj kotlovnici na zagrebačkoj Lašćini, i tukli ga bez ikakvoga naloga ili optužnice monotono i bezglavo, kao vola u kupusu. Da im je tada dopao šaka Veselin Šljivančanin ili neki drugi od vođa agresorske četničke strane, bili bi Tuđmanovi, Šuškovi i Manolićevi agenti zasigurno puno nježniji.
Nakon tromjesečne uspješne obrane Vukovara od četnika, zapovjednik slavnoga grada poplavio je po cijelome tijelu od silnih batina HDZ-ovih "udbaša". Da pojedini mediji tad nisu objavili priču o tome, i njegove snimke s trupom zacrnjelim od modrica i podljeva, možda bi Jastreb bio i skončao od "zahvalne nježnosti" svoje državne vlasti za dobro obavljeni braniteljski posao.
"Tjedan dana su me tukla njih četvorica. Slomili su mi dva rebra. Nisam mogao više niti stajati. Pretučenoga bi me bacili u kotlovnicu, a bilo mi je bolno čak i disati. Tako fizički i psihički razbijen ležim i razmišljam – što se događa, i zašto?
Došao sam do zaključka da je posrijedi bio novac. Stalno su me pitali gdje je novac, a ja ništa nisam shvaćao. Nisam shvaćao da mi to rade oni koji nisu imali hrabrosti otići u Vukovar, koji su željeli sakriti mnoge malverzacije oko sredstava i oružja navodno namijenjenoga Vukovaru, a koja nikada nismo dobili…", ispričao je Mile Dedaković Jastreb javnosti godinama kasnije.
S Milom Dedakovićem na Lašćini je bio zatvoren i ponižavan i Nikola Toth Feniks, također branitelj iz zapovjedništva obrane Vukovara. On je svojedobno izjavio da su on i Dedaković nakon izlaska iz Vukovara bili uhapšeni i maltretirani vjerojatno kako bi se prikrio pravi trag tijekova novca koji je doista izvlačen iz Vukovara dok je obrana vapila za naoružanjem.
Za te "financijske operacije" za račun moćnika u Zagrebu u Vukovaru je, prema riječima Nikole Totha, bio zadužen čuveni agent SZUP-a Ferdinand Jukić. Jukić se s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom upoznao prije rata u Njemačkoj, gdje je bio vlasnik nekih benzinskih crpki. Oni su ga početkom rata ovlastili za trgovinu oružjem i okitili iskaznicom državnog agenta: račune je navodno polagao samo Tuđmanu, Gojku Šušku i ministru financija Jozi Martinoviću.
"Vukovarska je banka bila centralna osovina preko koje se izvlačio novac. U tu banku pred rat i za vrijeme rata upumpavan je velik novac, da bi kasnije bio iznesen iz Hrvatske. Banka je propala, građani su ostali bez štednje, i nikome ništa. Upravo zato Vukovar i nisu htjeli braniti, zato u opkoljeni grad nije stizalo oružje i zato smo bili prepušteni na milost i nemilost neprijatelja. Kreatorima velike pljačke odgovaralo je da grad heroj nestane jer su s njime nestajali i dokazi njihova kriminala. Ferdinand Jukić je pritom ‘strašnu‘ lovu spremio na račune u inozemstvu, a puno novca izvukao je navodno iz Vukovarske banke preko svog bratića Božidara Jukića koji je bio drugi čovjek banke.
Opljačkanim novcem Ferdinand Jukić je kasnije ispod cijene kupio zagrebački Badel, a u spremišta Badela u međuvremenu su dovezli i vino iz opljačkanog vukovarskog Vupika. Upravo je Jukić ‘smjestio‘ Mili Dedakoviću optužbu kako je on pronevjerio novac, govorio je medijima svojedobno vukovarski veteran Nikola Toth, ratnog imena Feniks.
Nisu, međutim, Milu Dedakovića Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Josip Manolić zahvalno optužili samo za pronevjeru novca, nego i za komplotiranje s Dobroslavom Paragom, tadašnjim šefom HSP-a koji je bio u uzlaznoj putanji svoje popularnosti. I Paraga je, naime, priveden na saslušanje u SZUP istoga dana kad i Mile Dedaković.
Formirana je tad i tzv. državna "Komisija za Vukovar" na čelu s Josipom Manolićem koja je Dedakovića i Paragu brzopotezno proglasila krivcima za pad grada, označila ih agentima Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a) i optužila ih čak da su spremali teroristički napad na Banske dvore. Vrhovni sud RH već je za mjesec dana donio rješenje kojim je sve te optužbe odbacio kao posve neosnovane, ali za Dedakovića je to bilo itekako prekasno: ponižen i uvrijeđen, napustio je zauvijek Hrvatsku vojsku.
Ovaj mirni čovjek rođen je 1951. godine u Srijemu, u selu Nijemci. Diplomirao je na Akademiji zračnih snaga JNA i s izbijanjem rata u Hrvatskoj nosio je čin potpukovnika. Već u rano ljeto 1991. stavio se na raspolaganje vlastima u Zagrebu i pristupio Zboru narodne garde, te je kao jedan od rijetkih iskusnih časnika postavljen za zapovjednika obrane Vukovara.
Nakon što je sve tamošnje dragovoljačke i redovne postrojbe ustrojio u 204. vukovarsku brigadu i organizirao obrambene crte, s početkom intenzivnih agresorskih operacija u listopadu 1991. izmješten je voljom Zagreba u Vinkovce, na funkciju zapovjednika operativne grupe za Vukovar, Vinkovce i Županju, a brigada je prešla pod zapovjedništvo Branka Borkovića, mladog Jastreba. Mili Dedakoviću je tada formalno zadan i nalog za organiziranje plana proboja dodatnih hrvatskih snaga prema Vukovaru, no alati za realizaciju te ideje od Zagreba do Vinkovaca nikad nisu stigli.
Jastreb zadnjih desetak godina živi u Novigradu, u Zadarskoj županiji. Obitelj mu je, uz politička sumnjičenja i nepravedne optužbe, godinama morila i kronična besparica, pa tako jedan od najvećih hrvatskih vojnih zaslužnika nije imao ni invalidska kolica. Baš nikakve privilegije za svoj doprinos Vukovaru i slobodi ove zemlje Mile Dedaković do današnjega dana osjetio ni dobio nije. Teško se kreće, govori s naporom, no ne zaboravlja.
Za razliku od velikih "domoljuba" koji svake godine redovito hodočaste u Vukovar, na ritualno razmetanje prigodnim frazama i floskulama, a da baš nijednom, i baš nigdje, ni jednom riječju ne spomenu izdanoga zapovjednika obrane grada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....