Do kada će se Hrvatska hvaliti kako je sportska nacija, a u isto vrijeme ignorirati nepostojanje poštenog sustava u ovom području? Rezultati su svake godine lošiji, a neki sportovi kao da su izumrli. No, opet hrvatski sportaši nađu načina da ugrabe koju medalju s velikih natjecanja. Uistinu ima talenta u toj krvi. A što bi tek bilo kada bi se konačno tim talentima, ali i svima onima željnima treniranja, omogućio rad kakav zaslužuju?
I u ovoj priči ne mislimo na uvjete, jer oni su za prolaznu ocjenu. Doduše jedva. No, iako većina dvorana, bazena i ostalih terena neće dobiti peticu za izgled, još nikoga nije ubila ružna boja pločica ili loš parket iz bivše države. Sa Zapadom se ne vrijedi uspoređivati, jer tu je odgovor jasan. Međutim, i pored istočnih zemalja bi se Hrvatska mogla posramiti.
Ovaj put radi se o Ukrajini, od koje bi valjalo napraviti “copy-paste”, kad su u pitanju neke stvari oko sporta. To nam je svojom pričom potvrdila Sofia Ovchynnikova. Ima 15 godina i dolazi iz Harkova. Koliko god je simpatična te nam je drago da smo je upoznali, ipak bi radije da je još u svom gradu i da zbog rata u njenoj državi nije morala doći u Hrvatsku. Najprije je u travnju 2022. godine stigla u Zagreb, a onda se zajedno s majkom i mlađom sestrom preselila u Split.
Kao i za većinu Ukrajinaca, takvo stanje u domovini je tragično i šokantno. Najbolje sve to, nažalost, razumiju i ljudi u Hrvatskoj. No, Sofia je ostala bez još nečega što uistinu voli, a to je plivanje. Iako bazena ima i u Splitu, kao i dovoljno klubova, ispostavilo se da je rad puno lošiji. A takvo stanje je mladu Ukrajinku udaljilo od njezinog najdražeg mjesta.
- U Ukrajini sam plivala duže dionice i to uglavnom 400 metara. Ovdje je trener rekao kako mi ide dobro i delfin, pa me prebacio i u tu disciplinu. Moju originalnu disciplinu sam doma plivala na pet minuta. No, u Hrvatskoj je krenulo sve lošije i počela sam biti sve sporija, a na kraju sam bila prebačena i u mlađu grupu - započela je Sofia.
Je li na sportske rezultate utjecalo i cijelo stanje u Ukrajini?
- Da, vjerojatno je. Prije nego sam došla u Hrvatsku, moj bazen u Harkovu je bio bombardiran. No, možda je problem i drugačiji tip treninga. Doma smo puno više trenirali. No, opet sam zahvalna što sam mogla plivati i što su me svi lijepo primili u klubu Mornar.
Na što mislite na drugačiji tip treninga?
- U Ukrajini bi trenerica uvijek hodala uz bazen i gledala kako plivam, a ako nešto nije bilo dobro, zaustavila bi me i objasnila što moram popraviti. Ovdje trener napravi plan za trening i nema puno intervencije. Meni je tako teško trenirati, možda je i stvar navike. Također, doma smo puno više radili na tehnici. To je bitno za duže dionice, jer prvo morate to svladati pa onda ostale stvari nadograđujete na tehniku.
No, da netko slučajno ne bi pomislio krivo. Sofia nije nezahvalna pruženim u Hrvatskoj i u klubu Mornar. Ona ovdje samo uspoređuje način rada i ukazuje na sustav koji je ustrojen u Ukrajini. Također je u par navrata ponovila kako izgled bazena nije loš, dapače, skoro je jednak kao i njezin doma.
- Presretna sam i zahvalna na svemu što mi je vaša država pružila. Toliko puta sam rekla hvala i još uvijek mi zvuči malo. Znam da mi većina ljudi ovdje želi dobro, ali jednostavno se u mojoj državi bolje trenira, a uvjeti su slični.
Kako je izgledao jedan vaš dan što se treninga tiče?
- Ujutro bi radili tehniku, a popodne bi trenirali na brzini. Također bi nakon tog drugog treninga u danu radili teretanu još nekih sat, sat i pol gdje bi vježbali snagu.
Što se razlikuje u Splitu po tom pitanju?
- Trenira se samo jednom na dan i što se teretane tiče radi se prije bazena. A i prugu ovdje dijelim s više ljudi...
Kako ste stizali sve to dok ste bili doma, uz školske obaveze?
- Išla sam u sportsku gimnaziju, u kojoj je sve bilo podređeno kako bi uskladili ta dva svijeta. Školski autobus bi me vozio na treninge ili pak vraćao nazad na nastavu. Neki sportaši su čak i živjeli u školi, primjerice nogometaši i hrvači...
Je li se radilo o nekoj privatnoj školi?
- Ne, normalna državna škola. Jedini uvjet da je pohađate su sportski uspjesi, u suprotnom idete u neku običnu gimnaziju ili srednju školu, odgovorila je Sofija.
Ovo je jedan od boljih primjera kako država treba ulagati u sport. Djeci i mladima u razvoju je svakako bitna podrška bilo kakvog tipa, a ne može bolje od obrazovne ustanove koja im daje vjetar u leđa i govori kako se može uspjeti u oba područja. I pri tome ne traži od njih odmah svjetske rekorde ili olimpijske medalje. Za početak samo bavljenje sportom, a onda će iz te mase koja voli to što radi isplivati i neki najsjajniji rezultati...
- Ukrajina puno radi na razvijanju sporta u svim smjerovima. Dakle, ne mislim samo na nogomet. Primijetila sam kako je u Splitu samo jedan klub “in” i popularan. Gdje god se okrenete piše Hajduk ili Torcida. Previše je toga i čudno mi je to. Čak vam se sladoled zove po nogometnom klubu, ha-ha... U Harkovu nije tako. Podjednako su zastupljeni svi sportovi i klubovi. Naravno da je i u mojoj državi nogomet najpopularniji, ali zbog njega ne pate ostali sportovi.
“Tuđi čovik nikad neće znati...”, sada bi s ponosom izrekli mnogi, uopće ne primjećujući problematiku koju je Sofia rekla. Iako ima tek 15 godina, mlada Ukrajinka zbori mudrije nego mnogi stariji. S tim da nije imala nikakvu ružnu namjeru, samo je rekla istinu koju mnogi u Splitu ne vide. Jedan klub i sport “jede” ostale te ih čini nebitnima.
Rekli ste da ste prestali plivati. Je li vam onda situacija oko rata još teža, sada kad ste izgubili nešto što ste jako voljeli?
- Ja uvijek kažem da mi je duša u bazenu u Ukrajini, a tijelo ovdje. Nedostaje mi plivanje, ali radim nešto drugo pa mi je bolje.
O čemu se radi?
- Krenula sam na judo, u klubu Split. Iako je skroz drugačiji sport, položila sam za žuti pojas i za sada mi je dobro. U početku je bilo teško, ali bitno mi je da sam fizički aktivna. Moja sestra Anastasija ima devet godina i također se bavi judom i vjerujem da će biti nešto od nje. A mislim da bez obzira na godine, i ja mogu biti dobra u ovom sportu - zaključila je Sofia koja ipak najviše volje i želje ima za plivanjem.
Pa kad se pogleda taj žar prema bazenu, šteta što ovu mladu Ukrajinku put nije odveo negdje drugo. No, barem je pronašla "utješnu nagradu" u judu.
Još jedna sportska priča koja potvrđuje kako se u većini država u Europi bez obzira na geografsko mjesto, gospodarstvo, BDP, povijest i ostalo radi bolje nego u Hrvatskoj. Doduše, još nismo ispitali stanje u Vatikanu... No, kako god, alarm već duže vrijeme zvoni, samo što očigledno više nikome ne smeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....