Ajde, nek smo živi i zdravi!
Super su Iva i Ivan Komšić, vrijedni i poduzetni. Veseli. Nazdravljamo da takvi i ostanu, nazdravljamo njihovim pivom i srčemo ostatke pjene s gornje usne. Upućuju nas:
– To je blonde, ili golden ale, ni filtriran, ni pasteriziran...
Nema aditiva ni umjetnih bojila, samo hmelj – ne puno, bilo bi pregorko ili aromatično ljudima koji se tek odvikavaju od industrijskih vodica i navikavaju na obrtničke nove stilove – tri vrste slada i kvasac, uz 5,1 posto alkohola i 28 IBU, što je međunarodna jedinica gorčine piva.
– Što vam se čini?
– Prva liga, osvježavajuće, pitko, taman!
Nezavisni breweri iz male tvrtke "Craft pivovara Vukovar", jedine u gradu, izbacili su svoje prvo pivo lani na Valentinovo, iako ga Ivan kuha već deset godina za kućne potrebe i ekipicu. Kad nije na poslu u "Vupiku". Zato je Iva jedina zaposlenica i direktorica jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću, j.d.o.o.
{embed_photo}1662934{/embed_photo}
– Kao prethodno nezaposlena, dobila sam poticaj za samozapošljavanje, 55.000 kuna, i tako smo počeli. Ali što je: ne možeš biti obrt, nego poduzeće, pa moraš imati direktora i plaćati doprinose, radio – ne radio, a to je oko 2000 kuna mjesečno, pa poticaji brzo iscure – kaže Iva.
Mimo poticaja uložili su još 100.000 kuna, a na natječaju Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta dobili su prošle godine 63.000 kuna, kupili fermentor, etiketirku, dvije pumpe i točionik. Guraju pomalo, ali vrijedno u pogoniću uz Ulicu bana Josipa Jelačića, baš njom prolazi svake jeseni 18. u studenom Kolona sjećanja, ali Komšići ne mogu nuditi sudionicima osvježenje – organizator je zabranio alkohol.
– Ovo nam je trebala biti udarna godina, a pripremili smo i novi recept – pale ale s 5,5 posto i 40 IBU. I onda lijepo dođe korona: nema crafterskih festivala, nema koncerata, nema druženja, ljudi manje izlaze. Baš nas je pogodilo, ali nekako se održavamo – kažu Komšići.
Odoše ljudi u Njemačku
Probio ih je u početku popularni vukovarski kafić "032", tako je krenulo, ali priličan im je problem distribucija: zasad su u Vinkovcima, Osijeku i Zagrebu, a žele i u Dalmaciju. Svi crafteri vole kegove, odnosno bačve, ali ugostitelji žele bocu, da se ne zezaju s točionicima, da im ne ostane neprodano, da se ne pokvari i slično. To pivaru diže cijenu: daj za bocu, daj za etiketu, daj za čep...
– Zasad smo na tapu (točioniku) samo na jednom mjestu. Mjesečno možemo skuhati 5000 litara, ali dosadašnji rekord nam je tek 1700.
Pivo su nazvali Walkow, što je stari naziv za kasnije mađarizirano ime Vukovar: na području grada bila je drevna utvrda Vukovo. Komšići su u logo dodali češere hmelja, ječmeno klasje i – Vodotoranj.
{embed_photo}1662918{/embed_photo}
– Pa kako bismo bez njega?! Naše će pivo biti u ponudi i u lokalu u sklopu Vodotornja.
– Ima li života?
– Hm, poso, kuća i nema birtije... Barem desetak prijatelja nam je otišlo u svijet. Sinov razred se prepolovio, počelo je u drugom razredu, a danas je sedmi. Većinom ljudi odoše u Njemačku. I nije samo posao razlog, nego strašne nepravde koje su doživljavali...
Zato Dražen Štedul kaže da se nikad ne bi vratio u Sisak, u Vukovaru mu je sve što voli: obitelj, ekipa, hard rock bend "Bez milosti", amaterska kazališna trupa "Scena Martin" pri Hrvatskom domu.
– Prije pet godina predstave je gledalo 20 ljudi, sad ih dođe 400. Dobro, karantena nas je prilično zeznula i radimo usporeno, a godišnje smo imali po jednu premijeru. Na županijskom natjecanju u Županji pobijedili smo s komadom "Kralj umire", Eugenea Ionescoa. Trebali smo i u Vodice na državno prvenstvo, ali zeznuo nas je virus – kaže Dražen.
Konobar u pubu na korzu bordiža među gostima s tacnom Vukovarskog (pilsner slad, 4,5 posto; 28 IBU) i Grifa (session IPA, 4,5 posto, 45 IBU), čini se pivo gorčim od života, ha-ha-ha.
Jelenina priča
Draženova supruga i glumačka kolegica Mirjana dodaje kako, koroni unatoč, trupa priprema još dva komada, Machiavellijevu "Mandragolu" i "Šmizle", sa po šest lica u svakoj predstavi. I drže distancu.
– Nije točno da se u gradu ništa ne događa, svaki dan bude nešto: izložba, predstava, predstavljanje knjige, koncert, sportska događanja. Sada baš i ne, pandemija je, pa je oskudno svugdje – govore Dražen i Mirjana.
U trupi imaju i Hrvate i Srbe, a za grad kažu da nije tek pusti znamen:
– Spomenici su podsjetnici na sve što se dogodilo, ali život ide dalje, života ima i poslije smrti.
A smrti se nagledala Mirjanina prijateljica Jelena Zera, ali nije izgubila vedrinu. Obiteljski su joj korijeni ukrajinski, njezini su jedina obitelj s tim prezimenom u ovim krajevima. Iz Vukovara je izašla 20. studenog, dva dana poslije pada grada.
– Sa Sajmišta smo se pomalo povlačili prema bolnici. Tata je bio vozač Hitne pomoći. Bila sam u bolnici i kad je pala ona krmača, probila sve katove i završila među nogama Peri, ranjenom civilu, mislim da je bio Srbin. I nije detonirala! Otada je postao Pero Krmača. Kad je došla njihova vojska, razdvojili su nas, žene i djeca na jednu stranu, muškarci na drugu. Pozdravili smo se s tatom, rekao je da će biti sve u redu, a što je drugo i mogao. Inače je bio vedar, stalno je pjevao. Kad nam je tenk pogodio kuću, tata je rekao: "Ionako sam trebao mijenjati stepenice."
Odveli su ga na Ovčaru i nikada se nije vratio. Kao ni svi ostali... Ubili su vozača Hitne. A iz kolone tenkova gađali su prethodno majku, baku, brata Dragana i Jelenu dok su se bili povlačili prema centru grada.
– Tatina prijatelja Dragu Krajinovića tenk je pogodio ravno u glavu. A tatu moje današnje prijateljice, tada se nismo znale, razapeli su između dva vagona i gađali ga isto iz tenka. Jedan Livnjak dao mi je šahovnicu s kape, otišao je i poginuo tog dana. I nitko se nije žalio. Tako je, valjda, moralo biti – govori nam Jelena u pubu u središtu grada.
{embed_photo}1662926{/embed_photo}
Mladi se druže, svira muzika, ko u bilo kojem kraju svijeta. Jelena se smije, smiju joj se i plave oči. Mirjana i Dražen također.
Ostatke Jelenina oca prepoznali su po zubima. I tetovaži na ruci. Pisalo je JNA. Pokopali su ga u Zagrebu. Poslije su ga ekshumirali i doveli u Vukovar. Mati i Jelena vratile su se kući 2000. Brat dvije godine prije.
– Ne znam kako je mama sve izdržala, to je stijena od žene. A što ćemo, možemo uzeti štrik i sve završiti... To me je izgradilo. A nisam se htjela vratiti u Vukovar, pa ja nikoga tamo ne znam. Spasilo me pisanje knjige. Još je pišem, autobiografska: "Duhovi rata". U međuvremenu sam napisala drugu, fikciju, "Marija" je naslov. Imam i pohvalu vukovarske Matice hrvatske – kaže Jelena.
Govori nam da čovjek može biti zao, a ne cijela nacija. I za oca kaže da su ga ubili zli ljudi, da su na Ovčari isti zli ljudi ubijali i Srbe, svoje sunarodnjake. Ima i prijateljice iz srpske zajednice, kao što ima i Hrvata s kojima se ne druži.
– Previše je emocija s ove strane, a tko zna što je sve s one. Ne ulazimo baš rado u to... Koliko god se nisam htjela vratiti u Vukovar, toliko danas ne bih više otišla. Korona nam danas zadaje više problema. Komercijalistica sam u privatnoj tvrtki, vodič sam za talijanski i engleski jezik, a imam i jedinu agenciju licenciranu za organizaciju liječničkih skupova, ali kako kad virus nikome ne da mrdnuti?!
Posebno to muči studente, tko bi mlade ljude zaustavio kad sve u njima vrije. Evo, Iva Maganić, predsjednica Studentskog zbora vukovarskog Veleučilišta "Lavoslav Ružička", kaže da im je koronavirus veća muka od srpsko-hrvatskih odnosa:
– Ubila nas je, ko da nam je lisicama ruke vezala, a imali smo sto planova. Tko zna što će biti s Adventom i kućicama, roštiljada je propala, društvene večeri, kalendar smo planirali raditi s motivima iz anatomije, kostima i slično. Ispada da sve čime se mi bavimo sada – ne može!
Iva je na drugoj godini specijalističkog studija Preventivna fizioterapija, a prije je već svladala tri prvostupničke. Veleučilište nudi još program trgovine i upravnog prava. Između 900 i 1000 studenata broji Veleučilište, samo ove jeseni stiglo je 277 brucoša. Imaju i Studentski dom već nekoliko godina, odličan, kaže Iva da ga ljudi hvale, prima 108 studenata.
{embed_photo}1662920{/embed_photo}
– Prije ćete naići na sukobe navijačkih skupina nego na etničke. Smiješno nam je da nas gledaju samo tom optikom, pa zašto bi Vukovar bio poznat samo po ratu?! Treba se sjećati i znati što se dogodilo, ali život neće čekati nas mlade, moramo za životom.
Latinica je logična
– Kako to doživljavaju brucoši izdaleka?
– Dođu pomalo sa strahom, uplašeni tko zna kakvim pričama i odakle. A ima ih iz Istre, Dalmacije, Slavonije i većina ih se brzo zaljubi u grad. Iako su se pitali kamo idu, daleko je, grad nije velik, a prošlost je teška.
– Ima li studenata s druge strane Dunava?
– Na faksu nema podjela, isti program slušaju svi na istom smjeru. Dvoje studenata iz Srbije došlo je k nama, dečko iz Subotice, a za drugog ne znam iz kojeg je mjesta. Imamo i erasmusovce, lani troje iz Finske, preklani jedan iz Belgije...
– Ideš li u "srpski" kafić?
– Idem. Tamo mi radi prijateljica. Pa zar je to toliko bitno i zašto se odmah sve diže na stotu potenciju?!
– A što misliš o ćirilici u Vukovaru?
– Vukovar je hrvatski grad, pa mi je latinica logična...
Gucnemo po suzu kave. Iva je rođena u progonstvu. U Sisku. Tata je bio branitelj i logoraš. Selili su se često, Sisak, Petrinja, Varaždinske Toplice. Ima dvoje braće i sestru.
– Među prvima smo se vratili, bili smo i u novinama. Kuća na Mitnici bila je porušena, pa smo dobili stan na korištenje.
– Zašto fizioterapija?
– Pa, sportašica sam. Nogometašica, ozljeda me zaustavila.
– Daj?! A za koga navijaš?
– Za Hajduk! Braća su "boysi", imaju dvije lijeve, ha-ha-ha, a tata i ja hajdukovci.
– Naprid, naši!
Igrala je Iva za Osijek, srednjeg veznog, i za Županju. Čak za reprezentaciju U-17 u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Austriji.
Splićanin u Vukovaru
E, tu nam taman dobro upada Dino. Rečeni Splićanin Vuknić u Vukovaru isto studira Fizioterapiju, ali i trgovinu. Prijateljica je došla na Dunav prije, pa eto i njega. Na drugoj je godini, a u Splitu je završio srednju Medicinsku školu, "fizio" smjer, nastavak se podrazumijeva. Evo mu se hladi čaj...
{embed_photo}1662912{/embed_photo}
– Da san prvu godinu na oba smjera. I šta je baza, "fizio" san upisa izvanredno, a onda nemaš pravo na dom. Zato san redovno upisa i trgovinu, da upadnen u dom, tako svi rade. Računan da ću za godinu i po diplomirat. Vratija bi se doma, volija bi bit trener.
Lako se navikao na Slavoniju i Srijem. Evo kako je to skužio:
– Svi kad dođu studirat u drugi grad, odma bi prvi vikend išli doma. Ja san se kuće zaželija tek za Božić. Naša san dobru ekipu u Bogdanovcima, tu igran za Kroaciju, Prva županijska liga. Ali iman i ambicije za viši rang, pa radin i dodatne treninge.
– Kako stigneš sve?
– Lipo. Ujutro predavanja na trgovini, popodne na "fizio", a u sredini treninzi. Korona je malo poremetila planove, dom je bija zatvoren jedno vrime, pa san živija u Bogdanovcima, klub mi je to omogućija, a predavanja su malo online, malo na faksu.
Nije Dino baš od neke ribe, pa mu morska baš i ne fali, a riječna mu onda i nije napeta. Kaže da ima još par Splićana i Dalmatinaca na faksu, da gušta prošetati šetnicom uz Dunav.
– A Srbi, Hrvati, odnosi?
– Ma nije nan to neka tema o kojoj se priča, mislin, među mladima i normalnin sviton...
– Triba li ti šta poslat doma, odnit ćemo?
– Ne triba, sad će moji doć, za godišnjicu, ove godine je to i državni praznik.
Vukovarske studije već šestu godinu ganja Marija Magdalena Katić. I govori po slavonski. A Zadranka! I ona je na Fizioterapiji: prve tri godine je stukla i sad je na drugoj godini specijalističkog studija. Sve nam je ispričala. Sjeli smo vani na piće, pojma nemamo u čiji kafić.
{embed_photo}1662908{/embed_photo}
– Znači, tri godine, pa dvije?
– Nisam znala što ću od života, pa upisala dalje, ha-ha-ha, sad se zezamo da ću nastaviti s doktoratom, samo da je što duže studirati. Nas petero iz razreda u Zadru došlo je u Vukovar. Htjela sam redoviti studij, a samo sam ovdje upala.
– Izgubija ti se dalmatinski...
– A što ću, ne kuže me kad pričam ko doma!
– Kako je u ravnici?
Živi se skromno
– Ugodan je život, opušten, sve je blizu. Super mi je smuđ, čobanac isto, kulen, a fiš – nikako. Iločka vina su mi top...
– A menza?
– Ajme, nije dobra, hrana je loša i svi studenti se bune, pa kuham sama. Ni izlasci nisu skupi, pizza s biftekom dođe 36 kuna, jumbo 56. Doma bi bilo barem 100.
– Dom ili stan?
– Garsonijera, 900 kuna dođe. Na primjer, jednosoban stan je 1000 kuna, ako je dvoje studenata, to je svakomu po 500.
– Kakvi su ti Vukovarci?
– Super! Mirniji su od nas, staloženiji, pristupačni i dobri, mi smo divlji u odnosu na njih, ha-ha-ha. I žive skromnije, manje su im plaće i standard. Vidi se i kod plaćanja računa: da ne ispadne bahato, stvarno nije, ali nama nije uvijek toliki problem platiti turu, a često vidimo da bi ljudi radije podijelili račun, jer imaju točno. Sačuvaj bože da bi to bila ikakva zamjerka...
– A koliko su duboke podjele?
– Koliko... Ima ih, djecu još od vrtića odvajaju, pa osnovna i srednja škola, to mi nikako nije jasno: ako žele suživot, ne mogu se razdvajati. Mržnja se uči, mržnja nije čovjeku dana.
– Smeta li ti to?
– Jako me nervira! Još kad čuješ od nekoga da govori "naši i njihovi kafići". Iako je danas toga dosta manje. A i mediji se uvijek fokusiraju na takve stvari. Dva dečka potuku se oko cure, na primjer, i ako su slučajno Hrvat i Srbin u pitanju, svi zaborave curu i pišu da su se potukli Srbi i Hrvati. Pa jedan od boljih predavača na faksu je Srbin, a i u društvu bude jednih i drugih.
– Ostaješ li onda, već govoriš ka Vukovarka?
– Ne vjerujem... Baš zbog tih podjela, pa kako ću odgajati djecu da se dijele od druge djece?!
– Hm, pojma nemamo... Ajde, nek smo živi i zdravi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....