Priča o Tuti: Inteligentni šarlatan i bugarski špijun, u Haagu je Miloševiću kupovao torte, a sa Šešeljem igrao šah

Emigrant i kriminalac, kockar i terorist, osuđeni ratni zločinac i idol hrvatske krajnje desnice: to je kratki opis Mladena Naletilića Tute (1946.-2021.), čovjeka koji je u zatvorskoj kantini u Haagu kupovao Slobodanu Miloševiću torte za rođendan, a s četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljem svakodnevno igrao šah. U šest nastavaka izložit ćemo njegovu životnu priču, koja je ujedno i priča o Tuđmanovoj Hrvatskoj.

Tuta se rodio u Širokom Brijegu, a umro u Mostaru, ali životni krug mu je bio mnogo širi od zapadne Hercegovine. Prema emigrantskim legendama, ovaj internacionalni plejboj kockao je s najvećim svjetskim kockarima i družio se s glavnim svjetskim teroristima – i to ljevičarskim - uključujući i samog Carlosa. Na neki perverzan način bio je „svjetski čovjek”, iako je do zadnjeg daha ostao hrvatski nacionalist ustaškog tipa, u skladu s obiteljskim i okolinskim vrijednostima koje je usvojio prije nego što je 1968. pobjegao iz Jugoslavije.

Vidio je svijeta, ali nije se uspio emancipirati od ustaške ideologije. Kad je zahvaljujući prijateljstvu s hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom, a uz odobrenje samog predsjednika Tuđmana, osnovao Kažnjeničku bojnu i postao gospodar rata u Hercegovini – novinari su ga nazivali „sultanom Herceg-Bosne” – radio je na tome da se hrvatski prostori isprazne od nehrvata i da se ta etnički monolitna herceg-bosanska Hrvatska teritorijalno proširi. Ako ne može do Drine, onda bar do istočnog Mostara.

U Haagu je osuđen na 20 godina robije zbog etničkog čišćenja i ratnih zločina nad muslimanskim civilima u Hercegovini, a u presudi se njega i njegova pobočnika Vinka Martinovića Štelu (koji je dobio 18 godina) naziva „vodećim izvršiteljima široke kampanje nasilja protiv bosansko-muslimanskog stanovništva”.

„Kao rezultat, deseci tisuća bosanskih Muslimana napustili su Mostar, Jablanicu i druge općine u Bosni i Hercegovini. Tradicionalna etnička raznolikost ovih općina je eliminirana, a na tim prostorima nametnuto je etnički homogeno društvo” – tako je Haaški sud opisao ključno poglavlje Naletilićeva burnog života, u kojem je ovaj „svjetski čovjek” uništio multietničko društvo u svom širem zavičaju.

Dvije verzije istine

Taj burni život začet je 1946. na Ciganskom brdu iznad Širokog Brijega. Iako je svakodnevica u krševitoj Hercegovini uvijek bila teška, a osobito nakon Drugog svjetskog rata – jer Široki Brijeg kao „ustaško mjesto” nije u socijalizmu bio mažen od tadašnjih vlasti, koje su mu čak promijenile ime u Lištica – i premda je imao petero braće i sestara, ipak se ne može reći da je Tuta u djetinjstvu bio gladan kruha. Otac Mate bio je mlinar.

Iako se u jedinom biografskom intervjuu koji je dao u životu, ujesen 1995. za Nacional, predstavio kao rafinirani intelektualac koji rado čita vodeće svjetske filozofe, Naletilić ima oskudno formalno obrazovanje. U Širokom Brijegu završio je osnovnu školu i dva razreda gimnazije, dok je svjedodžbe za preostala dva razreda krivotvorio kako bi upisao Pravni fakultet u Sarajevu. Uprava Sarajevskog sveučilišta navodno do dana današnjeg nije otkrila tu Naletilićevu prevaru s lažnim dokumentima.

Međutim, nije dospio dati nijedan ispit, jer se tijekom studija odao subverzivnim političkim aktivnostima – dijelio je studentima letke antijugoslavenskog sadržaja – zbog čega je postao meta ondašnjih službi. Stoga je 1968. emigrirao u Zapadnu Njemačku.

Tu počinje drugi dio Naletilićeva života, koji će trajati sve do njegova povratka u Hrvatsku 1990. godine. O ta dva njegova emigrantska desetljeća imamo dvije oprečne verzije. Prema jednoj, baziranoj na emigrantskim izvorima, Tuta je bio politički emigrant i hrvatski domoljub koji se hrabro borio protiv mrske Jugoslavije, a za uspostavu nezavisne hrvatske države.

Prema drugoj verziji, koju nude objavljeni izvještaji hrvatskih tajnih službi, Tuta je bio kriminalac koji je masku političkog emigranta i hrvatskog domoljuba koristio za reketarenje hrvatskih ugostitelja u Njemačkoj i druge kriminalne radnje, a usput je surađivao s njemačkim i bugarskim tajnim službama.

‘Činjenica jest da je mrzio Srbe‘

Ipak, u obje verzije neke se činjenice poklapaju. Tuta je bio član radikalne emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke – koja je, među ostalim, postavljala bombe u jugoslavenske konzulate – te se profesionalno bavio kockarnicama.

„U Njemačkoj sam završio menadžersku školu, a potom sam imao svoje kockarnice i restorane, u Nizozemskoj, Njemačkoj, Belgiji. Možda su tri ili četiri bili posve moji, u ostalih petnaestak bio sam suvlasnik. Vodio sam vlastiti International Manager Service ‘Nalet‘ preko kojega sam trgovao svim i svačim: rudama, mineralima...”, pričao je Naletilić u tom svom jedinom intervjuu iz 1995. godine.

Ponešto drukčije svjetlo na ovaj Tutin iskaz daje njegov bivši dugogodišnji tjelohranitelj, bugarski tajni agent Veselin Marinov, koji je Tutu upoznao još krajem 80-ih u Njemačkoj, dok je po zadatku istraživao bugarsku ekstremnu emigraciju.

„Dobio sam zadatak da otkrijem kanal kojim eksploziv dolazi do bugarske emigracije. Bili su to, prema našim informacijama, Tuta i jedan Albanac. Osoba koja je mene spojila s Tutom bio je Makedonac. Sreo sam se s Tutom u hotelu u Singenu, na Bodenskom jezeru, čiji je vlasnik bio Tutin prijatelj, Nijemac”, pričao je Marinov našoj pokojnoj istraživačkoj novinarki Jasni Babić u razgovoru za Nacional iz 2002. godine.

U tom razgovoru Marinov je objasnio kako je uspio zavrbovati Tutu da surađuje s bugarskom službom KDS (Komitet za državnu sigurnost). Kako je rekao, Tuta se u emigraciji „nije brinuo za hrvatske nacionalne interese”, već je bio „materijalist koji se u to doba, djelomice, bavio kriminalom: od običnih krađa, šaniranja po trgovinama, do reketarenja”.

„Počeo je sa skupinom ljudi koja je krala ženske torbice i kapute. Poslije je otvorio ilegalne kockarnice. Status političkog emigranta služio je kao dobro pokriće. Kad bi došli u neki hrvatski restoran, tražili su novac za Hrvatsku. Ako bi vlasnik odbio, optužili bi ga da je udbaš i bilo bi sranja. No činjenica jest da je mrzio Srbe. Mi smo ga ovako ulovili: Bugari i Srbi oduvijek se mrze i mi ćemo tebi pomagati što se tiče Srba – dakle, zaštitit ćemo te od jugoslavenske tajne službe – a ti ćeš nama davati informacije o bugarskoj emigraciji”, ispričao je Marinov.

‘Vlasnik lokala u kojem plešu gole žene‘

Navodi Veselina Marinova o Tuti uvelike se poklapaju s izvještajem koji je šef Hrvatske izvještajne službe (HIS) Miroslav Tuđman 1995. poslao svom ocu Franji Tuđmanu, hrvatskom predsjedniku, a Nacional ga objavio 2002. godine. Tu je Naletilić izravno opisan kao švercer i kriminalac, odnosno kao lažni politički emigrant koji nije imao nikakve veze s međunarodnim teroristima iz ETA-e ili Baader-Mainhofa, čime se nerijetko hvalio.

„Tuta nije pokazivao nikakav interes za iseljeničke političke organizacije, on ne pozna njihovu povijest, ustrojstvo ni način djelovanja. Isto tako nije istina da je bio suradnik Brune Bušića niti mu je Bušić naredio da stupi u kontakt s njemačkim ekstremnim ljevičarima”, napisao je 1995. Miroslav Tuđman, opisujući Naletilića i kao makroa, odnosno kao „vlasnika ili suvlasnika lokala u kojem su plesale gole žene i gdje je cvjetala prostitucija”.

No, određenu vrstu veze s njemačkom ekstremnom ljevicom Naletilić je ipak imao. Pomalo neočekivano, ta je veza bila ljubavne prirode, o čemu je 2000. u sarajevskim Danima pisao novinar Gordan Malić:

„U Njemačkoj Tutu je pratio glas inteligentnog šarlatana. Polupismenu emigrantsku bratiju opčinio je anegdotama s kockarskih tura po cijelom svijetu, druženjima s finijom gospodom pokerašima, trošenjem milijuna kojima su se mogli financirati mali ratovi...

Bio je u neformalnom braku s teoretičarkom lijeve revolucije Brigitte Heinrich”, piše Malić.

U IDUĆEM NASTAVKU: Kako se mladi ustaša zaljubio u radikalnu njemačku ljevičarku