za i protiv koaliranja

Od predizbornih koalicija više vas ljute samo postizborne? Markić i Petrov su tražili zabranu, ali ništa od toga. Evo i zašto...

Piše:

Piše Hrvoje Prnjak

Objavljeno: 18. lipnja 2021. 19:46

Silvano Hrelja pratio je rezultate posljednjih izbora za predsjednika RH u stožeru Zorana Milanovića

Marko Todorov/Cropix

Vijest da je Silvano Hrelja iz Hrvatske stranke umirovljenika podigao ruku za rebalans proračuna i tako vladajućima osigurao o(p)stanak većine očekivano je izazvala seriju negativnih reakcija oporbe.

SDP-ov lider Peđa Grbin, ogorčen i zbog činjenice da je Hrelja ušao u Sabor u koaliciji s SDP-om, napisao je na Facebooku: "Danas je Vlada dobila prvi žetončić, kojeg bismo mogli imenovati kao Hreljtončić. Očito je da se koruptivne metode HDZ-a i Plenkovića nastavljaju i dalje".

Preslagivanje većine, odnosno, priklanjanje nekog zastupnika za očuvanje makar tanke većine (Hrelja je omogućio da rebalans prođe s jednim glasom više od potrebnih 76) po tko zna koji put aktualiziralo je i pitanje zabrane predizbornih i postizbornih koalicija, odnosno, strateških saveza u hrvatskoj politici.

Sjetimo se, Željka Markić i ekipa iz njezine građanske inicijative još su krajem 2014. (neuspješno) pokušali skupiti potpise za referendum kojim bi se zabranilo i predizborno koaliranje i spustilo izborni prag na dva posto.

Mostovci su proteklih godina, sa žarom aktivista, gardom poštenjačina, ali i iskustvom političkih amatera u više navrata glasno zastupali zabranu formiranja predizbornih blokova jer bi se samo tako moglo vidjeti "koliko neka stranka stvarno vrijedi".

Bili su uvjereni i da bi se tako lakše dokinuo duopol HDZ-a i SDP-a, oko kojih se tradicionalno kao kakvi paraziti na nekom velikom organizmu okupljaju manje stranke; makar se baš i ne bismo kladili u to da nestanak "malih" zapravo ne bi ojačao "velike". Nadzastupljenost "velikih" u broju mandata vjerojatno bi se dodatno ojačala, što bi možda bio i smrtonosni udarac razvoju pluralizma u Hrvata.

Na koncu, upravo je HSU primjer stranke koja zastupa određeni dio populacije i njezine interese, a ne neku ideologiju. I zato je logično očekivati da će se - uz dogovaranje određenih benefita u vidu "guranja" nekih zakonskih rješenja i konkretne pomoći – takve stranke, baš kao i manjinske stranke, pragmatično prikloniti vladajućima.

Sjetimo se, pred izbore 2016., iz Mosta su - nakon što je HSS okrenuo leđa Domoljubnoj koaliciji i još jednom promijenio stranu - tonom samoprozvanih moralnih autoriteta upozoravali kako "SDP ne stvara Narodnu koaliciju, nego trgovačku".

Božo Petrov se patetično hvalio kod javnog bilježnika ovjerenom izjavom kako neće u koaliciju ni s HDZ-om ni s SDP-om, da bi na koncu, nakon neuspješnih pregovora sa socijaldemokratima, završio u Vladi s HDZ-om. Zvalo se to koalicijom ili "projektnom suradnjom", dođe nekako na isto, zar ne... Bez funkcija u vlasti ne možete provoditi nikakve promjene, valjda je to sada kristalno jasno i Petrovu i društvu.

Istina, stranke poput HNS-a, HSS-a ili HSP-a možda bi se već ugasile i izgubile svaki smisao postojanja kad ih "veliki" ne bi trebali za svoje koalicije na različitim razinama vlasti, zbog čega zaista ispadaju značajniji i važniji nego što jesu, odnosno, dobiju više mandata i na koncu fotelja nego što su to zaslužili brojem glasova (zato bi se HSS i HSP mogli, osim što se svađaju tko je stvarno najstarija stranka, zakačiti i oko toga tko je irelevantniji u današnjim okolnostima, ali to je neka druga tema).

Lijepo se zaklinjati u poštenje i predstavljati borcem protiv partitokracije i političkih oligarhija, "uhljeba" i što je već sve "in" posljednjih sezona. Dobro zvuči kad se pritom pozovete i na primjere zemalja koje zabranjuju predizborno koaliranje (pri čemu se često ispušta naglasiti da to obično znači i niži izborni prag te niz drugih formalnih razlika izbornih sustava), ali trebalo bi znati ponešto i o sadržaju Ustava RH!

A iz njegova je sadržaja jasno: zabrana koaliranja značila bi i narušavanje Ustavom zajamčene slobode udruživanja političkih stranka.

Usto, teorija političkih sustava kaže da većina zapadnoeuropskih, demokratskih zemalja predviđa da se vlast sastavlja u parlamentu, dok je na biračima da iziđu na izbore i daju svoj glas kome žele.

I zato podebljavamo, ako je netko slučajno prespavao osnove: upravo su izbori idealna i učinkovita prilika biračima da neku opciju nagrade ili kazne političarima za prethodne poteze, pa tako i za eventualno "neprincipijelno" koaliranje. U svakom slučaju izlazak na biralište ima više efekta od lamentiranja uz otvoreno pivo...

Jer, neće biti da se ne može na išta utjecati: evo, uvođenje preferencijskog glasa na europarlamentarnim izborima (2013. godine), a potom i parlamentarnim izborima jedan je od koraka koji strankama ipak smanjuje manevar oko kasnije trgovine mandatima.

Stručnjaci su predlagali i mogućnost da se samostalni nastupi na izborima stimuliraju uređivanjem sustava financiranja stranaka koji bi demotivirao ulaženje u koalicije.

Može se i treba razgovarati i o (razmjernom) izbornom sustavu koji također utječe na omjer broja glasova i broja mandata. D'Hondtova metoda preračunavanja glasova i izborni prag od 5 posto na razini izborne jedinice također pogoduju velikim političkim strankama, a ne idu na ruku zastupljenosti srednjih i malih stranaka, pa je i to element koji zapravo potiče – koaliranje kao put do stvaranja vlasti sa stabilnom većinom.

U susjednoj Italiji, na primjer, izborni je sustav tako definiran da praktično "gura" stranke u sklapanje predizbornih koalicija, pa se na koncu izbori svode na natjecanje lijevog i desnog centra (izborni prag za stranke koje pripadaju koaliciji iznosi 2 posto, a za strane koje nisu dio koalicije je 4 posto) uz napomenu da koalicije koje osvoje većinu glasova osiguravaju većinski bonus u broju zastupnika... No i za promjenu Ustava i promjenu zakona – treba vam većina, u prvom slučaju i dvotrećinska.

Naposljetku, da nema mogućnosti postizbornog koaliranja, nakon nedavno održanih lokalnih izbora imali bismo - inflaciju ponovljenih izbora. Od Splita pa nadalje... A takvu paralizu vlasti osjetili bi i građani u svom svakodnevnom životu.

Možda ste zaboravili, premijer Andrej Plenković je uoči posljednjih parlamentarnih izbora otkrio da se u HDZ-u razmišlja o promjenama izbornog zakona: “Izborni zakon je zreo za promjene. To je tema za idući mandat. Ovaj je bio pun ekonomskih izazova”, govorio je, napominjući kako aktualni sustav dovodi do fragmentacije u Saboru, a samim tim i do otežanog formiranja većine. No, u međuvremenu se i on očito zaokupio rješavanjem nekih prioritetnijih problema...

Još davno prije njega, John Huber, profesor političkih znanosti s američkog sveučilišta Columbia, konstatirao je kako izbori prvenstveno služe kao alat za odabir predstavnika u procesima pregovaranja nakon izbora, umjesto za odabir određenog izvršnog tijela...

Međutim, jedno je neupitno: ako stvarno želite promjene i želite pokazati tko po vama (ne) zaslužuje vlast, na izbore!
Bez brige, stignete poslije i na sat političke filozofije u lokalnoj birtiji...